Slika usamljenog čoveka koji se suočava sa kolonom tenkova simbolizuje nerede na trgu Tjenanmen 1989. Foto-reporter koji ju je uradio govori za DW o svojim doživljajima tokom krvavih protesta u Pekingu prije 25 godina.
Povod za okupljanje više hiljada kineskih studenata i drugih nezadovoljnih građana na trgu Tjenanmen juna 1989, bila je smrt reformski nastrojenog funkcionera Hua Jaobanga, koji je smijenjen u čistkama kineske Komunističke partije. Demonstranti su imali i svoje zahtjeve: slobodu štampe, borbu protiv korupcije u partijskom aparatu, i transparentnost vlasti. Protesti su počeli da eskaliraju i kineska vlada odlučila je da vojnom akcijom zaustavi prodemokratski pokret.
Vojnici su otvorili vatru na nenaoružane civile i ubili više stotina demonstranata – tako se makar procjenjuje jer zvanične brojke nikada nisu objavljene. Usred haosa i straha, pažnju je privukao čovjek koji je stao na put koloni tenkova koja je prolazila kroz trg. Sudbina tog čovjeka, čije se ime još uvijek ne zna, zainteresovala je mnoge, a posebno američkog foto-reportera Džefa Vajdenera, koji je zabilježio taj istorijski trenutak.
DW: Kakva priča se krije iza vaše fotografije?
Džef Vajdener: Ujutru, petog juna, dan nakon vojne akcije, dobio sam naređenje od agencije Asošijeted pres u Njujorku da fotografišem trg Tjenanmen koji je već zaposjela vojska.
Najbliža tačka sa pogledom na trg bio je hotel 'Peking'. Do tamo sam došao biciklom i nekako uspio da izbjegnem obezbjeđenje. Nakon što sam se uz pomoć jednog američkog studenta ušunjao u hotel, uspio sam da dobijem prilično oštru sliku sa terase na petom spratu uz objektiv od 800 milimetara. Do kraja dana, imao sam slike trga, ali i bonus-fotografiju „Čovjeka pred tenkovima“.
Šta mislite, ko je to bio?
Mislim da je čovjek vjerovatno bio u kupovini. Možda je bio i umiješan u incident četvrtog juna. Izašao je na ulicu, vidio kako tenkovi dolaze, nije se mnogo brinuo za svoju bezbjednost i želio je da drugi znaju šta on misli.
Znamo da su ga zatim odvukla četvorica ljudi. Šta mislite da mu se dogodilo nakon toga?
Možda nikada nećemo saznati. Ipak, vjerujem da neko zna i da odbija da kaže.
Kako je bilo u Pekingu tog dana?
Niko nije želio da izađe napolje. Svi su bili uplašeni nakon onoga što se dešavalo tih dana. Na primjer, ja sam mislio da ću umrijeti u noći trećeg juna, kada me je oborila zalutala cigla iz mase demonstranata, koja me je pogodila u lice. Bio sam uplašen nasmrt i kasnije, kada je stigao pun kamion vojnika i kada su otvorili vatru.
Trčao sam kao preplašena djevojčica ka jednoj uličici, ali na pola puta sam morao da stanem jer sam se zadihao. Pomislio sam: „Umrijeću zato što nisam u formi“. To je bilo jedno od najgorih iskustava tih dana. Na kraju sam dospio do američke ambasade i počeo da lupam na vrata. Kada su me konačno pustili unutra, sav sam se tresao.
Ipak, to nije prvi put da ste bili u nekom sukobu. Da li vam odgovara rad u situacijama koje mogu da budu opasne?
Tokom godina, bio sam na zadatku u preko sto zemalja gdje je bilo nereda, ratova i društvenih problema. Uvijek mi se dopadao strah i dopadalo mi se da putujem na zastrašujuća mjesta. Samo ne volim kada pucaju na mene. Ipak, uživam u pohvalama kada pronađem prave slike.
Šta vam je prolazilo kroz glavu dok ste fotografisali čovjeka ispred tenkovske kolone?
Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je da će mi upropastiti kompoziciju fotografije. Zatim sam bio šokiran kao i svi drugi. Pretpostavio sam da će biti ubijen. Ali nije, i tada sam uzeo sočivo koje je udvostručiilo moju žižnu daljinu, jer se sve dešavalo na velikoj udaljenosti.
Šta mislite o činjenici da je vaša slika i dalje zabranjena u Kini?
To je sramota za kinesku vladu. Ne razumijem zašto prosto ne priznaju da su pogrešili. Na obje strane je bilo grešaka i vlada nikog ne može da zavara. Gotovo je smiješno što je slika i dalje zabranjena. Svi znaju za nju.
Nakon nekih od najvećih tragedija u istoriji, države su na kraju izašle u javnost, izvinile se i ukazale na put u budućnost. Ali izgleda da se to, prosto, ne dešava sa vladom Kine. Možda će se jednog dana desiti.
Kako je ta fotografija uticala na vaš život?
Na neki način bila je i blagoslov i kletva. Kao fotograf, priželjkujete da vas znaju i po drugim slikama, a ne samo zbog fotografije koju ste zabilježili jer ste, manje-više, imali sreće. Naravno, ne žalim se, jer je ta slika pomogla mojoj karijeri i otvorila mi mnoga vrata. Privatno, promijenila je moj život jer me je dovela do moje supruge Korine.
Bi-bi-si me je poslao u Peking zbog snimanja dokumentarca povodom dvadesetogodišnjice nereda, pa sam jednog dana šetao bulevarom Šangan gdje sam primetio jednu Njemicu. Vjenčali smo se sljedeće godine na Havajima. Da mi je neko rekao tokom tih krvavih dana da ću se vratiti na isto mjesto poslije dvadeset godina i upoznati svoju suprugu, ne bih mu vjerovao.
Kakvi su vaši planovi za budućnost?
Trenutno radim na svojoj arhivi i izložbi fotografija u Italiji. Uz to se fokusiram i na dvije knjige: jednu o godinama koje sam proveo u Bangkoku radeći za Asošijated pres, i drugu o boravku na Havajima. Kada to bude gotovo, vidjećemo šta će biti dalje.
Džef Vajdener je američki reporter. Trenutno radi kao honorarac i živi u Hamburgu, u Nemačkoj.
Bonus video:
