Kriza našeg doba

Današnji svijet stvorio novu vrstu sirotinje - nevidljivu

Žrtve Velike depresije su bile svima vidljive, nezaposleni koji se guraju u redovima za hljeb. Teška situacija u kojoj se nalaze je očigledna
0 komentar(a)
Ažurirano: 19.02.2019. 22:05h

On bi mogao da bude nagrađivani pjesnik pritisnute srednje klase. Stoji pred vama u izgužvanom odijelu, obješenog lica i pjeva o otplatama hipoteke, eksternalizaciji poslova i prijetnjama o tehnološkim viškovima.

On je bard Velike recesije, trubadur krize koja nas je slomila 2008. a koja se, istinu govoreći, spremala decenijama ranije.

Njegovo ime je Itan Lipton i on je njujorški dramaturg, tekstopisac i izvođač čija će predstava „Bez izlaza“ (No Place to Go) uskoro završiti izvođenje u Londonu.

To je neobično veče u malom, intimnom pozorištu: samo Lipton i tri muzičara pričaju priču kroz muziku i monologe, čovjeka čija će kancelarija uskoro biti premještena negdje daleko i sa sobom odnijeti i njegov posao.

Britkog humora, uz džez, žali za gubitkom, ne samo posla koji je trebalo da „uvijek bude tu”, već i svega onoga što je taj posao donosio – druženje u kancelariji, dnevni rituali i ono najosnovnije „mjesto na koje se ide ujutru“.

To je tipično njujorška predstava – bejgls i bejzbol utakmice, iako se svakako obraća široj Americi, gdje plate stagniraju od 1970, gdje je prosječni prihod pao za 19 odsto od tada i gdje ideja o stalnom i sigurnom poslu sada djeluje čudno.

Lipton je Vili Loman 21. vijeka, čija je pjesma, elegija o prolaznosti američkog sna, ta koja je generacijama i generacijama govorila da će im biti bolje nego njihovim roditeljima ako budu vrijedno radili i igrali po pravilima.

Ispred narodne kuhinje u Čikagu 1931. (foto: Wikipedia)

Predstava je takođe aktuelna i u Britaniji. Zaista, Liptonove pjesme pogađaju svako bolno mjesto ove pritisnute srednje klase. Suočavajući se sa tim da je postao tehnološki višak, priznaje da je sanjao da će obezbijediti za svoju suprugu neke finije stvari. „Mislim na dobre stvari. Mislim na penziju. Mislim na plaćena bolovanja.“

Kako niko od njih dvoje ne zarađuje dovoljno, zna da ih uskoro čeka sudbina „bumerang-generacije“: odavno su se odselili daleko od roditeljske kuće, a sada se tamo vraćaju.

Jedna pjesma počinje sa: "Kada se uselimo kod mojih ostarelih roditelja, koji su srednja klasa i koji su uštedjeli tako što su kupili svoj dom, nekada kada je dom bio nešto što je srednja klasa sebi mogla da priušti…“

Ono što predstavi daje naboj je, jednim dijelom, i to što je jako rijetka. Čitave legije kancelarijskih radnika, bilo da još imaju posao ili su na ivici da ga izgube, se rijetko, i na jako kratko, nalaze u centru pozornice pred publikom.

Malo je opera o Beriju iz računovodstva, tek je nekoliko tragedija o Kler iz marketinga. Oni možda nisu heroji, ali su svakako ostali neopjevani.

Umjesto toga, direktan odgovor umjetnika na period posle kraha iz 2008. je bio usmjeren ka krajevima spektra, prije nego na sredinu. Oni koji žive u siromašnim kvartovima su dobili svoje priče.

Današnja patnja je manje vidljiva, a zahvaljujući poslovima na pola radnog vremena je i manje apsolutna. Današnji redovi za hljeb – Banke hrane su problem učinile opipljivijim za one koji do sad nisu uspjeli sasvim da ga razumiju.

Uz mnoge pohvale ispričao ih je Kanal 4 (Run ili Top Boy), film „Sebični div“ ili „Plan B“ u svojoj post-protestnoj himni „Opasan kraj“ (Ill Mannors). U međuvremenu, kritičari su primijetili da romani iz perioda poslije kraha, kao što su to „Kapital“ Džona Lančestera ili „Jedna nedjelja u decembru“ Sebastiana Foksa, obiluju likovima koji dolaze sa višeg kraja ljestvice – izuzetno bogati, bilo da su finansijeri ili fudbaleri iz prve lige – i imigrantima i drugim likovima koji se negdje na dnu bore za goli opstanak.

Možda će najbolji umjetnički izraz ovog našeg perioda krize i mjera štednje biti serija koja uopšte nije smještena u naše vrijeme: „Daunton Ebi“, koja slika svijet sačinjen od onih na spratu i onih u prizemlju, gotovo bez ikoga u sredini.

Rezultat je zanimljivo razmimoilaženje između ekonomskih činjenica i načina na koji ih kultura prikazuje.

Potvrđeno je upravo ove nedjelje da većina onih koji žive u siromaštvu zapravo imaju posao, porodice sa jednim ili dva člana koji ih izdržavaju se bore za opstanak jer su njihovi poslovi ili na pola radnog vremena ili su loše plaćeni. (Liptonov lik kaže da ima „stalan posao na pola radnog vremena“: To znači da imam mnogo posla i malo beneficija”.)

U četvrtak je Džordž Ozborn rekao Upravi trezora da će još više smanjiti javne rashode tako što će smanjiti budžet za socijalno osiguranje, a to će neminovno značiti da će još više novca biti oduzeto od zaposlene sirotinje.

Prema izvještaju Gevina Kelija iz neprofitne organizacije Resolution Foundation, upravo oni koji rade, a žive u siromaštvu, stalno gube pod pod ovom vladom. Zašto se onda ovi ljudi, opšte govoreći pritisnuta srednja klasa, tako rijetko prikazuju na ekranu ili na sceni?

Za to je djelimično odgovorna vidljivost. Žrtve Velike depresije su bile svima vidljive, nezaposleni koji se guraju u redovima za hljeb. Teška situacija u kojoj se nalaze je očigledna. Kada se u klasicima iz tridesetih godina, kao što su to „Sjeti se mog zaboravljenog čovjeka“ (Remember My Forgotten Man) ili „Brate, je l' imaš neki dinar?“ (Brother, Can You Spare a Dime?) pjevalo o ljudima koje su zadesila teška vremena, svi su znali na koga se misli.

Današnja patnja je manje vidljiva, a zahvaljujući poslovima na pola radnog vremena je i manje apsolutna. Današnji redovi za hljeb – Banke hrane su problem učinile opipljivijim za one koji do sad nisu uspjeli sasvim da ga razumiju.

Već decenijma se popularna kultura podsmijeva kancelarijskim poslovima kroz likove kao što su to Redži Perini i Dejvid Brent.

Međutim, većina i dalje ima poteškoća da zamisli da siromaštvo i posao ne isključuju jedno drugo. Zato Ozborn i može da nastavi da se pretvara da će smanjenja u budžetu socijalnog osiguranja pogoditi samo takozvane džabalebaroše koji leškare uz navučene roletne, a ne zaposlene koji ne uspijvaju da sastave kraj sa krajem.

Drugi razlog je svakako priroda posla koji mnogi, ali nikako svi pripadnici pritisnute srednje klase obavljaju. Te pjesme iz tridesetih su himne o teškom, fizičkom radu: „Nekada sam gradio željeznicu i napravio sam je da radi“.

Foto sesija u napuštenoj fabrici u Berlinu (foto: Reuters)

Radniku su pridavali izvjesnu plemenitost, što je njegovu nevolju činilo još tragičnijom. Isto osjećanje je bilo aktuelno i pedeset godina kasnije u filmovima „Bili Eliot“, „Brassed Off“ i „Do gole kože“ (Full Monty) koji prikazuju pustoš koju je donijelo zatvaranje rudnika i proizvodne industrije od strane Margaret Tačer.

Međutim, recesija u periodu nakon 2008. nije dobila takav tretman dostojan heroja. Već decenijma se popularna kultura podsmijeva kancelarijskim poslovima kroz likove kao što su to Redži Perini i Dejvid Brent.

Na izvjestan način, to prevrtanje papira se i ne smatra poslom. Čak i Liptonova predstava učestvuje u tom vicu, njegov izmišljeni posao je „pročišćavanje informacija“.

To znači da nemamo spreman refleks, odgovor usađen u kulturu na žrtve ekonomskih problema današnjice. Prije nekoliko decenija smo znali šta osjećamo prema onima koji su naviknuti na fizički rad ostali bez posla.

Ali šta je sa nesigurnim kancelarijskim radnicima, zaposlenima na pola radnog vremena i onima koji obavljaju poslove ispod svog obrazovnog nivoa? Čak ni naši umjetnici ne znaju šta bi sa njima. Oni su negdje u sredini i osećaju taj pritisak, izgleda, čak kad je u pitanju i naše saosjećanje.

Prevela: Marija Šerban

Galerija

Preporučujemo za Vas