Ko bira "populiste": Građani razočarani onim u šta se pretvorio svijet

Stare velike političke stranke i desnog i lijevog usmjerenja nestale su u čitavom nizu skandala. Zato sada nedostaju vrijednosti za koje su se one zalagale – bilo da je to socijalna pravda ili hrišćansko milosrđe
89 pregleda 0 komentar(a)
Donald Tramp, Foto: Reuters
Donald Tramp, Foto: Reuters
Ažurirano: 26.10.2018. 09:48h

Donald Tramp, Alternativa za Njemačku (AfD), Pet zvjezdica... Olako mediji sve to nazivaju "populizam". Pritom se često zaboravlja da su sve njih izabrali građani, razočarani onim u šta se pretvorio svijet oko nas.

Ne tako davno, Ernesto Gali dela Lođa, italijanski novinar ozbiljnog i umjereno lijevog lista "Korijere dela Sera", priznao je svojim čitaocima: on jeste doduše rođen kao Italijan, ali nije siguran da želi i da umre kao pripadnik te nacije. Jer, Italija se suviše brzo mijenja. Povod da iznese takav stav bila je činjenica da prošle godine na filmskom festivalu u Kanu po prvi put uopšte nije bilo filma iz Italije.

I to je, smatra, samo vrh ledenog brijega: privreda propada, plate su sve manje, propadanje se uočava na sve strane. Birokratija koja je i do sada bila loša, sada je izgleda sasvim odustala od pokušaja da nešto učini boljim. A spisak onoga što je postalo gore je dugačak.

Na ruševinama starog svijeta

"Sve to izaziva nekakvu nejasnu nelagodu na koju Itlijani ne znaju odgovor. A pogotovo ne politički odgovor", dodaje sociolog Marko Reveli.

Stare velike političke stranke i desnog i lijevog usmjerenja nestale su u čitavom nizu skandala. Zato sada nedostaju vrijednosti za koje su se one zalagale – bilo da je to socijalna pravda ili hrišćansko milosrđe. Nestao je i pojam zajedništva, a "bez odgovarajućeg jezika na kojem građani mogu da ispričaju svoju sopstvenu priču, oni su svedeni na otpor i psovke." A to je doba populista.

I to nipošto nije problem samo Italije. Aleksander Gauland, jedan od lidera Alternative za Njemačku (AfD), početkom oktobra je za "Frankfurter algemajne cajtung" sumirao koji su to ljudi našli utočište u njegovoj stranci: "Sa jedne strane, to je građanska, srednja klasa, u koju spadaju i vlasnici firmi srednje veličine, oni koji svoje poslovanje tek tako da presele u Indiju kako bi tamo proizvodili jeftinije. S druge strane, to su i mnogi takozvani obični ljudi, oni koji su mizerno plaćeni ili njihovog radnog mjesta više i nema. Oni koji su čitavog života grbačili, a danas životare od mizerne penzije. To su istovremeno i oni za koje domovina ima posebnu vrijednost i koji tu domovinu gube zato što dolaze doseljenici. Oni ne mogu jednostavno da odu i da na nekom drugom mjestu igraju golf.“

Ko brine za one sa periferije?

Kao i obično, članak zvaničnika AfD-a izazvao je brojne kritike: jedni podsjećaju da su i nacisti Jevreje optuživali zbog njihove navodne "nepripadnosti domovini" i da Gauland sada globalizovanu elitu trpa u isti kontekst. Drugi pak prije svega uočavaju njegovu netrpeljivost prema strancima koje on krivi za sve probleme.

Ali Gauland zapravo formuliše koji su to problemi društva, a to se ne razlikuje mnogo od stavova francuskog sociologa Kristofa Gijia – koji se nikako ne može nazvati desničarom. On je u više svojih knjiga analizirao propast francuskih socijalista. Najpoznatiji je po knjizi "Francuska periferija" (La France Periphérique) u kojoj ocjenjuje da je donji stalež u njegovoj zemljo doslovno gurnut na periferiju – i geografski i socijalno.

Oni sada, nakon što je industrija sistematski uništena, životare na periferiji društva: "Nijedna stranka, a naročito ne ljevica, ne zastupa njihove interese i ne učestvuje u njihovom očaju. Ne zastupaju ih ni organizacije kao što su sindikati", piše Giji. Bijesni su, i otvoreni za jedine političare koji ih uopšte posjećuju – a to je Nacionalni front (Za koga ćete da glasate kad vam ukidaju radno mjesto?) Pa čak i ako ne vjeruju da će im oni nešto pomoći...

"Bijeli okovratnici" izabrali su i Trampa

Sve to važi i za ono što se dogodio s druge strane Atlantika. Srednja klasa bila je ta koja donijela pobjedu Donaldu Trampu – zato što je ugrožena, odnosno zato što se osjeća ugroženom u svojoj egzistenciji, objašnjava Danijel Štajn, stručnjak za SAD sa univerziteta Zigen. "Nisu oni sasvim siromašni glasali za Trampa. Mnogo više su to bili ljudi iz srednjeg sloja. Oni koji često imaju osjećaj da više ne prepoznaju svoju zemlju."

Neki od njih strahuju od pada na društvenoj ljestvici, drugi su protiv "svog tog šarenila", protiv "otvorene i pluralističke" Amerike. A onda dođe neko kao što je Tramp koji otvoreno kaže da se ne obazire na bilo kakva pravila i da želi da očisti stvari, i u Vašingtonu i u čitavom svijetu, od tamo neke političke korektnosti. I da samo želi da zastupa njihove interese. Za mnoge Amerikance to je simpatično“, kaže Štajn za Dojče vele (DW).

On istovremeno upozorava na to da se i u SAD pokazalo šta se događa kad takvi političari dođu na vlast: praktično prvo protiv čega je krenuo, jeste baš onaj element koji onima koji propadnu na socijalnoj ljestvici garantuje osnovnu zdravstvenu zaslugu, što je zasluga prethodnog američkog predsjednika Obame. I to je pouka: "Postoji protivrječnost između populističkih zahtjeva u predizbornoj kampanji i oštre desničarske politike koja ide na ruku prije svega najbogatijima i velikim koncernima", smatra Štajn.

Mržnja uz "Božiju pomoć"

Nešto slično nazire se i u Brazilu, gdje bi krajem oktobra predsjednik lako mogao da postane Žair Bolsonaro. A to je političar koji ne vidi ništa loše u vojnoj diktaturi u Brazilu šezdesetih i sedamdesetih.

"Ali u vrijeme opšte razočaranosti političarima i korupcijom koja vlada, mnogi Brazilci, Bolsonaraa smatraju vjerodostojnim, čak i ako se ne slažu sa njegovim stavovima", kaže Klaudija Cila iz berlinske fondacije "Nauka i politika".

U Brazilu pritom postoji još jedan element, koji možda nije toliko bitan u Njemačkoj ili Francuskoj, ali itekako jeste i u SAD, i u više država na istoku Evrope – crkva.

"Radi o redu i poretku, o porodici, o tradicionalnim vrijednostima. Radi se o privilegiji heteroseksualnog braka", objašnjava Cila.

Sve to zastupa brazilski populista i zato lako nalazi podršku i u tamošnjim vjerskim zajednicama. Štaviše, Božije službe u tim crkvama sve više postaju svojevrsne populističke manifestacije, gdje se prije svega pobuđuju osjećaji, a tek onda – ako uopšte – intelekt vjernika.

Argentinski politikolog Loris Zanata odlično zna kako funkcioniše populizam, već i zbog duge i krvave istorije diktatura u njegovoj zemlji. Tu se uvijek radi o borbi na sve ili ništa.

"Na horizontu populizma je obećana zemlja, oprost svih grijehova, povratak naroda njegovoj izvornoj čistoći. Ništa manje. Iz tog tkiva hrani se ta velika bajka. Bajka o vječitoj borbi dobrih protiv zla."

Zanata kaže da se uvijek na kraju pokazalo kako to završava i šta je tu pravo zlo.

Na to je nedavno upozorio i papa Franjo: Svaki populizam živi u prvom redu od mržnje koju širi. Prema "drugima", prema svima koji "nisu kao mi". I Hitler je osvojio Njemce obećavajući im blagostanje (i da će svako imati svoj Folksvagen). Umesto toga, odveo je u neviđenu patnju i Njemce i čitav svijet. To bi i mladi danas trebalo da nauče i da shvate", kaže papa Franja.

Preporučujemo za Vas