Sa udobnog kauča u dnevnoj sobi u Londonu, Šon O'Kalahan je gledao televizijske snimke prestrašenih ljudi kako bježe od ekstremista u tržnom centru u Keniji. Neke od onih koji su se zatekli unutra pitali su koje su vjere. Muslimane su poštedjeli, a nemuslimane pobili.
"Bože, ovo je baš žestoka banda džihadista“, rekao je jedan prijatelj, takođe Irac.
„Ali, mi smo radili isto to,“ odgovorio mu je O'Kalahan.
U Kingsmil masakru 1976, naoružani katolici su zaustavili kombi sa 12 radnika u okrugu Arma u Sjevernoj Irskoj, oslobodili jednog katolika među njima i postrojili 11 protestanata i pobili ih.
O'Kalahan, bivši pripadnik Irske republikanske armije, ima poseban uvid u ovakva hladnokrvna ubistva, piše „Njujork tajms“.
Jednog sunčanog avgustovskog dana 1974, ušao je u kafić u gradu Oma u Sjevernoj Irskoj, izvukao pištolj i ubio čovjeka koji je čitao novine za šankom, za kojeg mu je rečeno da je ozloglašeni izdajnik katoličke stvari.
„Njujork tajms“ navodi da su u istorijskim paralelama greške neminovne, ali da nedavni talas jezivog krvoprolića – u Najrobiju je ubijeno 60 osoba, sirijski džihadisti su likvidirali vezane zarobljenike sa povezom preko očiju, jedan egipatski vojnik je ubio ćerku lidera Muslimanskog bratstva – nameću pitanje koje je staro koliko Kain i Avelj: Da li svi to imamo u sebi?
List navodi da mnogi stručnjaci smatraju da imamo. Za O'Kalahana, to je bila stvar fokusa.
„Ono što vidite u tom trenutku, nije ljudsko biće,“ rekao je u nedavnom intervjuu.
Opasno je pretpostaviti da svako monstruozno djelo počini monstrum, kaže Herbert Kelman, počasni profesor socijalne etike na Harvardu.
„Svi smo sposobni za to“, smatra Kelman (86), čija je porodica pobjegla iz Beča pod nacistima 1939.
„To ne opravdava ništa i nipošto nije potpuno objašnjenje. Ali, to je nešto što bi trebalo imati na umu: U određenom smislu se bavimo odgovorom ljudskog ponašanja na određene okolnosti“.
U komentaru se dalje navodi da nije lako preći duboko ukorijenjenu zabranu ubijanja. U knjizi „Obični ljudi“, Kristofer R. Brauning je opisao kako se njemački policijski bataljon, u kojem je bilo očeva, privrednika i vodoinstalatera, mučio dok je likvidirao hiljade Jevreja u Poljskoj. Kako su mnogi od njih promašili iz neposredne blizine. Kako su povraćali i plakali u šumi nakon masakriranja majki i njihove djece. Koliko su naporno morali da rade da bi postali ubice.
„Tajms“ navodi mišljenje psihologa da kultura autoriteta i poslušnosti koja individualnu moralnu odgovornost nadomješta lojalnošću većoj misiji, pomaže da se olabavi moralna kočnica protiv ubistva. To čine i rutinizacija nasilja, kao i nepravda ili ekonomske teškoće, koje omogućavaju ubici da vidi kao pravu žrtvu.
Međutim, možda je najvažniji sastojak dehumanizacija žrtava, rekao je Dejvid Livingston Smit, profesor filozofije na Univerzitetu u Novoj Engleskoj i autor knjige „Manje od ljudi: Zašto ponižavamo, porobljavamo i istrebljujemo druge.“
„Razmišljanje o neprijateljima u podljudskim kategorijama je način da se stvori mentalna distanca, da ih isključimo iz ljudske porodice“, rekao je. „To čini ubistvo ne samo dopustivim nego i obaveznim. Treba ubiti štetočinu ili predatore.“
Pripadnici ruandskog Hutu naroda Tutsije zovu bubašvabe, nacisti su za Jevreje govorili da su pacovi. Japanski osvajači su kineske žrtve tokom masakra u Nankingu oslovljavali kao „chancorro“ ili „podljudi.“ Američki vojnici su se borili protiv varvarskih „Huna“ u Prvom svjetskom ratu i bezbožnih „žuća“ u Vijetnamu.
Njujorški dnevnik piše da je u Sjevernoj Irskoj „taig“ bio pogrdan izraz za katolike. U Traliju u okrugu Keri, gdje je O'Kalahan odrastao, protestante su zvali „sasana“, što na galskom znači „stranac“.
Kasnije, nakon početka Nevolja 1968, usljed poplave vijesti kako katolike bombama istjeruju iz kuća u Belfastu, stvorivši armiju mladih gnjevnih katolika, i protestanti su postali „Huni“.
Takve etikete pomažu, ocijenio je Džon Horgan, direktor Centra za bezbjednosne studije na Univerzitetu Masačusets u Louelu i autor „Udaljavanja od terorizma“, knjige o iskustvima bivših ekstremista. Ipak, on ističe: „Oni se bore sa svojom savješću. Ne spavaju mirno“. Kaže da nije slučajnost to što teroristi prilikom pogubljenja žrtvama često stavljaju kapuljače ili im prerežu grlo s leđa . „Vrlo je teško gledati lice dok nekom oduzimate život“, rekao je.
O'Kalahan se nije usudio da pogleda u lice čovjeka kojeg je ubio tog dana 1974. Kada zatvori oči i pokuša da se sjeti, sve što mu se vraća je zrnasta fotografija iz novina sljedećeg dana.
On se pridružio Irskoj republikanskoj armiji kada je imao 15 godina. Dječak koji kipti od bijesa zbog nepravde dok su izbjeglice iz Belfasta pristizale u njegov okrug na jugu Irske, postao je instruktor za eksplozive i oružje, obučavajući mladiće u planinskim kampovima blizu njegove kuće. „Smatrali smo da smo dio nečega“, rekao je.
Stariji su pričali omladini o ustanku 1916, događaju kojem je dat skoro mistični status jer se desio na Uskršnji ponedjeljak. Snažno ga je privlačio emotivni spoj katoličke vjere i irskog nacionalizma irskih republikanaca.
Šestomjesečna zatvorska kazna zbog posjedovanja eksploziva samo ga je dodatno razbjesnila. U maju 1974, poslat je u Sjevernu Irsku i učestvovao u bombaškim napadima i pljačkama. Jedne noći je dobio poziv od Harija Vajta,Velšanina koji je radio za IRA, sa dojavom da Piter Flanagan, u redovima IRA poznat kao izdajnik katoličke vjere i „šef za torturu“ u Kraljevskoj policiji Alstera, često ruča u kafani „Broderik“. O'Kalahan je imao 19 godina. Našao je svoj plijen i uperio pogled i oružje u bezlični torzo u plavoj košulji. Novine su pale na pod. Srušio se i torzo, plava masa koja se usporeno skotrljala sa barske stolice. Glas je preklinjao, „Nemoj.“
Sjetio se šta mu je baba rekla kada je imao samo devet godina: „Kada ubiješ britanskog policajca, iskopaj ga i ponovo upucaj, jer im nikad ne možeš vjerovati.“ Ispalio je osam metaka. To je trajalo 10 ili 15 sekundi.
Nekoliko godina kasnije je saznao da Piter Flanagan nije bio čudovište, kako ga je IRA predstavljala. Flanagan je bio nenaoružan, svjedočio je protiv britanskih policajaca u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu i vjerovatno nikad nikog nije mučio.
„Žao mi je njegove majke“
O'Kalahan je na kraju postao doušnik irske policije i predao se, priznao krivicu za 42 zločina, uključujući onaj u kafani. Osuđen je na 539 godine zatvora. Pomilovan je nakon osam a 1996. je izašao na slobodu. Ubio je mnogo puta, napadao kasarne iz zasjede, ispaljivao iz minobacača, ali nikada ovako, izbliza. Torzo policajca mu se još vraća, u snovima a ponekad usred dana. Ali ono što ga najviše proganja je rečenica koju je njegov vozač izgovorio tog dana. To je bila žena iz Belfasta, umornog lica, sa pseudonimom Lulu. Na putu do kafane, bila je toliko nervozna da je išla pogrešnim putem, tako da su zalutali. Kasnije, nakon što su odjurili, ostavili ukradeni automobil i stigli do sigurne kuće, Lulu je konačno uhvatila dah. „Žao mi je njegove majke“, rekla je.
Bonus video:
