nikada više?

"Amerika dobro zna: do sljedećeg masakra će sigurno doći"

„Još više oružja u školskim torbama te fiokama noćnih ormarića i registar-kasa neće učiniti Ameriku sigurnijom"
1 komentar(a)
Ažurirano: 17.12.2012. 16:51h

Glavna tema komentara njemačke štampe je masakr u Konektikatu.

U gradiću Njutaunu, dvadesetčevorogodišnji napadač Rajan upao je u školu u kojoj je ubio 27 osoba, među njima 18 djece.

Frankfurter algemajne cajtung (Frankfurt):

„Još više oružja u školskim torbama te fiokama noćnih ormarića i registar-kasa neće učiniti Ameriku sigurnijom. Dobitnik Nobelove nagrade za mir Obama će zbog toga ponovo pokušati da ubijedi građane (lobisti vatrenog oružja nijesu glavna prepreka) da je neophodno bar da se pooštre kontrole i uslovi nošenja oružja. Njegova skromna inicijativa za razoružanje iz prvog mandata nije baš urodila plodom. Ali sada on bar više nema briga oko pitanja da li će ponovo biti izabran za predsjednika. I Republikanci bi morali da se zapitaju šta im više znači: pravo na nošenje oružja ili škole i univerziteti na kojima nema smrtnog straha. Masovni ubica dece do sada nije bio dio američkog sna.“

Zidojče cajtung (Minhen):

„Nikada više? Amerika dobro zna: do sljedećeg masakra će sigurno doći. Jednom. Negdje. Ili, bolje reći: u svako doba, svuda. Ranjena nacija slavi svoje rituale poslije svakog masovnog ubistva, uvežbano poput nedjeljne mise. Naizgled zapanjeno, ona prima k znanju da je počinilac – najčešće mlad i mentalno poremećen – mogao da bez problema nabavi oružje kojim je ubijao. Jedino lobisti oružja neće da se izjašnjavaju – iz poštovanja prema žrtvama. Preostale poslove preuzimaju terapeuti, zatvorski čuvari, grobari. Sve – rutina. Opet! (…) Pravo na nošenje oružja u Americi uvek je moralo da se piše krvlju njegovih žrtava. Samo pod utiskom najbrutalnijih zločina, američka nacija je pokazivala spremnost da pooštri zakone. Nikada više? Za tako nešto Obama bi morao da iskoristi užas trenutka i da ludilu sa oružjem objavi svoj civilni rat. Čak i kada bi ga izgubio – to bi vrijedelo časti i žrtava. Inače će ostati ono što je sada: predsjednik zemlje slomljenih srca…“

Nordvest cajtung (Oldenburg):

„Pooštreni zakoni o oružju sigurno ne mogu da donesu apsolutnu zaštitu od ubilačkih pohoda ludaka. I u Njemačkoj se dešavaju takvi neshvatljivi zločini, poput onoga iz marta 2009. u Vinendenu. Ali, što su veće prepreke za kupovinu i posjedovanje oružja, veće su i šanse da se spriječi eskalacija nasilja. 27 mrtvih, među njima 20 učenika osnovne škole pred kojima je bio čitav život. Možda je ovo alarm za sve vlasnike oružja u Americi; opomena da promijene mišljenje. Doduše, postoji i opasnost da i posle šoka u Njutaunu ostane sve po starom – i da u dogledno vrijeme naslovne strane ponovo budu pune vijesti o nekom sličnom zločinu.“

Folksštime (Magdeburg)

„U Americi je čvrsto ukorenjen prastari instinkt privatne pravde (na 100 Amerikanaca dolazi 90 komada oružja), i to ne olakšava agitovanje predsjedniku Obami. Ali, poslije ove tragedije, treba delati. Konačno se mora pokenuti ozbiljna diskusija o kontroli vatrenog oružja – bar to. A u Nemačkoj? Procjenjuje se da u ovoj zemlji ima 40 miliona komada ilegalnog oružja. I kod nas nešto mora da se učini. 2013. će biti uveden nacionalni registar oružja. To može povećati bezbjednost i prvi je korak u pravom smjeru.“

Badiše nojeste nahrihten (Karlsrue):

„Ko zna – možda će masakr u Njutaunu značiti preokret. Možda će nacija koja je u teškom šoku uspjeti da preradi ovaj zločin tako što će primorati političare da delaju i da donesu oštrije zakone. Posle ovakvog horora ne može tek tako da se pređe na normalan dnevni red.“

Noje osnabriker cajtung (Osnabrik):

„Rubi Parker, otac šestogodišnje Emilije ubijene u Njutaunu, želio bi da ovaj zločin pomogne svima da postanu osjećajniji ljudi. Parkerova želja je dirljiva i razumljiva. Tako nešto sigurno žele i drugi koji su izgubili svoje najmilije. Koliko je ta želja realna? Ovaj masakr je pogodio samo srce Amerike. To se vidi ne samo po suzama koje sada teku. Zemlja oplakuje svoje mrtve. Ali, to što je zadesilo osnovnu školu Sendi Huk nije viša sila. To je bio dvadesetogodišnjak koji je naučen da rukuje oružjem, jer je to u njegovoj porodici očigledno bilo uobičajeno. Kao i u mnogim američkim porodicama. Krvoproliće u Njutaunu je i pored sve tragike šansa da se ta tradicija preispita. Bio bi to kamen-međaš u istoriji zemlje koja se bori za svoj identitet. Pravo na nošenje oružja je loša tradicija. Predsednik Obama bi morao da učini sve kako bi to pravo promijenio. SAD sebe smatraju civilizovanim. To bi trebalo da znači i da država ima monopol na oružanu silu“.

Galerija

Preporučujemo za Vas