Fudbalski navijači su značajno doprinijeli dizanju revolucije protiv Hosnija Mubaraka. I iako Egipat odnedavno ima demokratski izabranog predsjednika, za egipatske "ultrase" revolucija još nije završena.
"Bilo je dovoljno reći jednu pogrešnu riječ i odmah su te strpali u zatvor. Ljude je bilo strah pričati o politici ili izražavati kritiku na račun Hosnija Mubaraka. Bili su vrlo oprezni i prestrašeni", priča Amin Saleh.
On je odrastao u Egiptu i potom došao u Njemačku. U međuvremenu je 28-godišnji student dobio njemačko državljanstvo, ali sa svojom familijom i prijateljima u sjevernoj Africi je stalno u kontaktu. Fudbal je u Egiptu poput vjere, kaže on.
Ili si musliman ili hrišćanin, ili si za Al-Ahli ili ne. Važnost tog fudbalskog kluba potvrđuje i Jan Buse. Taj politikolog radi za Amnesty International i stručnjak je za egipatski fudbal.
Istorijski gledano je Al-Ahli simbol egipatskog naroda i tako vidi sam sebe, upućuje Buse: "To je bio prvi klub koji su osnovali samo Egipćani - samo za Egipćane - pa je doista nacionalni simbol borbe protiv tadašnje britanske kolonijalne vladavine i egipatske monarhije."
Navijači - organizatori revolucije
Fudbal i politika su u Egiptu tijesno povezani jer zadnjih godina nije na ulici niko otvoreno govorio o politici. O njoj se govorilo u džamiji - i na stadionu.
"Kako je društvo obilježeno velikim siromaštvom i - u doba Mubaraka - još i represijama, fudbal je oduvijek bio utočište u kojem su se mogle otvoreno izraziti emocije. Kao i izduvni ventil za frustracije", konstatuje Buse i dodaje: "Ja mislim da je to u takvom obliku moguće skoro samo u fudbalu."
Koliko su važnu ulogu igrali "ultrasi" u egipatskoj revoluciji objašnjava Jan Buse u svojim predavanjima u okviru brojnih navijačkih projekata u Njemačkoj, između ostalog i u drugoligašu Kelnu.
Prema njegovom mišljenju, fudbalski navijači su u egipatskoj revoluciji odigrali veću ulogu nego bilo koja druga politička grupa. Oni su već imali iskustva s policijom i uličnim okršajima.
Oni su organizirali barikade, zbrinjavanje ranjenih i demonstracije na trgu Tahrir: "Za razliku od većine drugih grupa u Egiptu, 'ultrasi' su bili rijetka dobro organizovana grupa. Jedino su još u takvoj mjeri bila organizovana Muslimanska braća."
"Masakr u Port Saidu"
Čak su se i rivalske, pa i neprijateljske navijačke grupe ujedinile i pozivale ljude da zajedno izađu na ulice protiv režima. Ako je istina ono što govore mnogi posmatrači i sami "ultrasi", onda su za to platili visoku cijenu: u utakmici između Al-Ahlija i Al-Masrija dogodila se tragedija koju neki zovu "masakr u Port Saidu".
Navodni fanovi Al-Masrija su upali na travnjak i napali čak i igrače. Svjedoci tvrde da su bli naoružani palicama, noževima, bocama, pa čak i vatrenim oružjem.
Policija nije intervenisala pa je konačni bilans nereda bio: 74 mrtva i 1.000 povrijeđenih. Ova tragedija je za posljedicu imala prekid prvenstva koji traje do danas.
Al-Masri je kažnjen s dvije godine zabrane igranja, pokrenut je i sudski proces koji je, međutim, uvijek iznova odgađan.
Do sada nema novih saznanja o krivcima i odgovornima. "Ultrasi žele pravdu za 74 žrtve koje su poginule. I dok se ta pravda ne ostvari sudskim putem, ultrasi će i dalje blokirati takmičenje u egipatskoj ligi", tvrdi Buse-
Egipat još daleko od cilja
Egipatske vlasti su najavile da će se takmičanje u nacionalnoj nogometnoj ligi ponovno nastaviti 15. decembra.
Buse pretpostavlja da pritisak na egipatski fudbalski savez sve više vrše oni koji od fudbala imaju finansijsku dobit - igrači, mediji, preduzeća.
Ta odluka u svakom slučaju nije donesena u dogovoru s "ultrasima" Al-Ahlija, pa se može računati s time da će oni protiv nje protestovati.
"Ciljevi koje 'ultrasi' javno izražavaju svakako zaslužuju podršku", upućuje Buse: "Oni su protiv korupcije u fudbalu, a pravno rasvjetljavanje okolnosti masakra u Port Saidu je u svakom slučaju utemeljeni zahtjev."
"Ultrasi" imaju veliku moć u Egiptu. Zaprijetili su da će okupirati stadione i, bude li trebalo, i centralu egipatskog fudbalskog saveza. I u aktualnim protestima protiv Mursija učestvuju navijači različitih klubova - revolucija još ni blizu nije okončana.
Ni Amin Saleh ne vjeruje da će se uskoro nešto promijeniti. Za to je potrebno vrijeme, kaže on: "Moraće proći decenije, najmanje 30 godina. Egipatski narod treba preodgojiti. Ljudi moraju početi drugačije razmišljati. Egipat treba strukture i sredstva i za obrazovanje. A najvažnije je da ljudi imaju dovoljno novca za hranu."
Ko god bio na vlasti u Egiptu, ima pune ruke posla: vlada velika nezaposlenost među mladima, u narodu je puno siromašnih i nepismenih. Čitava ta situacija egipatsko vođstvo suočava s velikim društveno-ekonomskim i demografskim problemima.
Galerija
Bonus video:
