Abu Bakir Kasim nije običan pica majstor. Ovaj Ujgur sa sjeverozapada Kine bio je zarobljen u Pakistanu 2001, zatvoren u Gvantanamu, a sada sprema halal hranu u Albaniji.
Jedan neobični put ostavio je Kasima u egzilu trajno odvojenog od porodice koja je ostala u Kini, piše BBC.
Kada je prvi put napustio Sinđijang, kinesku provinciju u kojoj većinom živi ovo pleme turskog porijekla, pošao je u Tursku gdje je planirao da se zaposli u fabrici kože, a onda da tamo dovede i svoju porodicu. Prešavši prvo u centralnu Aziju, uputio se u južni Pakistan gdje je aplicirao za vizu za prolazak kroz Iran. Dok je čekao na vizu smjestio se "preko granice, u ujgurskom selu u Avganistanu“.
Međutim, selo se nalazilo u blizini Tora Bore, a to je bila jesen 2001, nedugo nakon napada 11. septembra. Američke snage počele su da bombarduju vojne mete, a jedna od njih je, kako se ispostavilo, bila to ujgursko selo.
"Bili smo srećni kada su nas predali Amerikancima. Oni obično pomažu Ujgurima - kažu 'znamo ko ste, Kina nam je zajednički neprijatelj'“
"Bili smo srećni kada su nas predali Amerikancima“, kazao je Kasim za BBC.
"Oni obično pomažu Ujgurima - kažu 'znamo ko ste, Kina nam je zajednički neprijatelj'“.
Proveo je šest mjeseci u američkoj vazduhoplovnoj bazi u Kandaharu, a onda četiri godine u Gvantanamu sa još dvadesetak sunarodnika.
Do 2005, američki zvaničnici su shvatili da Kasim ne predstavlja nikakvu prijetnju i da ga mogu osloboditi, ali nisu znali šta da rade sa njim i ostalima.
U jednom momentu, američke vlasti su dozvolile kineskim zvaničnicima da posjete zatvorene Ujgure.
Gvatanamo draži od Kine
"Kineski predstavnici su nam rekli da se Amerikanci suočavaju sa ogromnom krizom, te da ne mogu da nas prehrane“, ispričao je. „Rekli su nam ’Dajte da vas vratimo u Kinu i mi ćemo se pobrinuti za vas’.“
"Tada sam više volio ostati u Gvantanamu, nego da me vrate u Kinu“, ispričao je Kasim koji je, kako kaže, „pobjegao od ugnjetavanja muslimanske ujgurske manjine u toj državi“.
Godinu kasnije, Albanija je Kasimu i još četvorici Ujgura ponudila azil.
"Albaniju nisam mogao da nađem ni na karti", sjeća se Kasim.
Znajući samo da je Albanija bila komunistička zemlja, on i njegovi sunarodnici su u početku odbijali da idu, ali su ipak pristali kad su ih uvjerili da je to demokratski uređena država sa 70% muslimanskog stanovništva.
"Advokat mi je savjetovao da naučim albanski i da naučim nešto što bi bilo korisno za svakoga. Odlučio sam da naučim kako se prave pice“, ispričao je Kasim za BBC.
"Advokat mi je savjetovao da naučim albanski i da naučim nešto što bi bilo korisno za svakoga. Odlučio sam da naučim kako se prave pice“
Tek kad je izašao iz Gvantanama, Kasimu je omogućeno da razgovara sa suprugom, prvi put u pet godina, ali nije mogao da je vidi kao ni njihovo troje djece, od kojih se najmlađe rodilo nedugo pošto je napustio Kinu.
Apelovao je na albansku vladu i UN da ih dovedu u Albaniju, ali je Kina to odbila.
"Veoma im je teško i imaju problema zbog mene. Često ih posjećuje policija i ispituje o čemu smo razgovarali.“
Kasim je izgubio nadu da će ih ikada ponovo vidjeti, osim preko Skajpa. Prošle godine se, u dogovoru sa ženom, razveo i ponovo oženio drugom Ujgurkom koja već živi u Evropi i koja mu je nedavno rodila kćerku. „Ona je dragulj u kruni mog života u Albaniji“, zaključuje Kasim.
Ne treba se žaliti...
Kasim sada radi u maloj piceriji preko puta tehničke škole u Tirani. Iako mu država plaća stan i daje pomoć od 300 eura mjesečno, kaže da mora da radi da bi izdržavao porodicu.
"Konkurencija je žestoka i pokušavam da osmislim sopstvene recepte sa sastojcima koji će zadovoljiti moje mušterije, mahom učenike“, priča Kasim na albanskom.
Ipak, u shvakodnevnom životu još uvijek osjeća posljedice svog neobičnog iskustva u Gvantanamu.
„U Gvantanamu smo nosili brade, jer je to dio naših običaja. Međutim, ovdje u Tirani sam se obrijao jer još uvijek ima ljudi... koji misle da se iza svake brade krije terorista.“
Kasim dodaje da je u Gvantanamu proglašen nevinim i da nikada nije bio član neke terorističke grupe.
Ipak, boravak u Gvantanamu mu je ostavio duboke ožiljke – još uvijek ima noćne more i čini mu se da čuje vrisku zatvorenika.
"U Gvantanamu nije postojao zakon i ljudi su bili samo brojevi“, kaže Kasim. „Ne treba da se žalim na svoj novi život u Albaniji.“
Bonus video:
