Ja sam 31-godišnji fizioterapeut i živim u Astoriji u njujorškom Kvinsu, američki sam državljanin i više me zanima repriziranje serije „Seinfild“ nego osveta.
Pa ipak, 20 godina nakon početka rata u Bosni i progona moje muslimanske porodice, oklijevao sam da kupim pršutu od mesara iz Srbije, sve dok nisam saznao da živi ovdje već 30 godina. Dakle, on nije mogao a bude vojnik s “kalašnjikovom” koji je odveo mog oca i brata u koncentracioni logor.
Vlasnici Bošnjaci, konobarice iz Srbije i obližnji hrvatski bar mogli bi biti recept za katastrofu
Najambicioznije mjesto koje sam ovdje posjećivao je bio "Maršal", jugoslovenski restoran i bar čiji je cilj bio da pomogne mojoj generaciji da zaboravimo na etničku mržnju koja je razorila moju staru zemlju.
Điđi, koji pored frizerskog salona drži i vinoteku, otvorio je "Maršala" 2009. Kad smo moj brat Eldin i ja tog decembra prvi put otišli tamo činilo se kao da smo se vratili u djetinjstvo, u kuću koju sam bio primoran da napustim sa 13 godina. DJ je pustio „Jel’ Sarajevo gdje je nekad bilo“ od Dina Merlina. Na zidu su bile okačene slike fudbalske reprezentacije Jugoslavije.
Bar je postepeno počeo da se „balkanizuje“. Bosanci, Hrvati, Crnogorci i Srbi sjedjeli su odvojeno
Kako sam postao prognanik
Rođen sam u Brčkom iste godine kad je umro Tito. Sa sedam godina obećao sam pred mojim razredom i omiljenim učiteljem, Milutinom, da ću širiti jedinstvo za koje se Tito borio. Pet godina kasnije, u prvim mjesecima rata naletio sam na Milutina, koji je sada bio u uniformi. „Zdravo učitelju“, rekao sam. Istrgnuo je kesu iz mojih ruku i rekao: „Balijama ne treba hljeb.“ Držeći me za kosu, uperio mi je pištolj u glavu. „Zaglavila se“, požalio se Milutin. Dok sam trčao, vidio sam kako me pozdravlja dižući tri prsta.
Dok je svirala neka druga Cecina pjesma, neki mladić me je pozdravio sa tri prsta - što je, za mene, jednako pozdravu „heil Hitler“ - i u glavi mi se smračilo
Dvije decenije kasnije kod „Maršala“, Eldin i ja smo slušali pjesme “Prljavog kazališta”. Kao momak slomljenog srca, nisam mogao a da ne gledam prelijepe srbijanske konobarice svilenkaste kose. Međutim, njihovo prisustvo je značilo da će srbijanski mladići u velikom broju početi da dolaze.
Otuđen na svojoj teritoriji
Bar je postepeno počeo da se „balkanizuje“. Bosanci, Hrvati, Crnogorci i Srbi sjedjeli su odvojeno. Jedne večeri, dok je DJ puštao srbijanski turbo folk, sarma od devet dolara koju sam naručio bila je sa slaninom. Onda je DJ pustio „Posljednju večeru“ od Cece, koju sam zamrzio otkad se udala za Arkana, međunarodnog ratnog zločinca. Osjećao sam se kao manjina, otuđen na vlastitoj teritoriji.
Otišli smo tamo samo još jednom. Dok je svirala neka druga Cecina pjesma, neki mladić me je pozdravio sa tri prsta - što je, za mene, jednako pozdravu „heil Hitler“ - i u glavi mi se smračilo. Prisjetio sam se dana kad je moja porodica zaustavljena na kontrolnom punktu a jedan pripadnik paravojne jedinice mi uperio pušku u leđa. Vojnici su se smijali, ponosni što su obeshrabrili jednog 12-godišnjaka.
Želio sam da se probudim idućeg dana sa 18 godina, da im se osvetim kao vojnik. Međutim, kao odrasli muškarac nikad nisam upotrijebio pesnicu, strahujući od onoga što bih mogao učiniti.
Da bih privukao njegovu pažnju, gađao sam ga zgužvanom salvetom. Odbila mu se od glave. Njegov sto pogledao je u mom pravcu i počeo sam da se cerekam. Mahajući kažiprstom, upozorio sam ga da ne ponavlja pozdrav. Bili bismo dvojica protiv šestorice, ali nisu mogli ni da zamisle koliko je bijesa potisnuto u nama. Ni sam nisam znao do tog trenutka. Srećom, Srbi su ostali na svojoj strani bara, uglavnom mrmljajući neke uvrede.
Crnogorci izazvali tuču u „Maršalu“
Tuča je na kraju izbila u „Maršalu“. Čuli smo da je u aprilu prošle godine grupa Crnogoraca, koje je jedna mušterija pozdravila istim pozdravom, napravila nered u baru. U ulici ispred restorana, neki mladić je nožem uboden u leđa a drugom je slomljena desna podlaktica. Najmlađa žrtva imala je 21 godinu - bio je beba kad je rat počeo.
„Maršal“ je nakon pomenutog incidenta zatvoren. Sada je tamo jedan italijanski restoran
Moja porodica je imala sreće. U ljeto 1992, Eldin i moj otac su poslati u koncentracioni logor Luka. Međutim malo prije nego što je Crveni krst došao da zabilježi nasilje u toj oblasti, oni su nekim čudom oslobođeni i svi smo pobjegli u Ameriku. Vođa logora je kasnije osuđen za zločine protiv čovječnosti.
„Maršal“ je nakon pomenutog incidenta zatvoren. Sada je tamo jedan italijanski restoran. To je bila plemenita odluka Điđija. Međutim, Bosanci poput mene ne mogu zaboraviti. Iako su se strahote kojima smo svjedočili desile prije 20 godina, bol nikada nije otišao. Dok sam pio vino u Điđijevoj vinariji prošle sedmice, primijetio sam bistu maršala Tita sakrivenu na jednoj visokoj polici iza flaše bosanske rakije.
Preveo Miloš Rudović
Galerija
Bonus video:
