Jedan dječak iz Indije je nakon 25 godina našao majku i svoj dom, zahvaljujući satelistkim snimcima.
Saro Brirli je imao samo pet godina kad se izgubio. Te 1986. godine, on je sa starijim bratom putovao radeći kao minolovac na indijskim vozovima, piše BBC.
"Bila je noć i već je bilo kasno, kad smo sišli iz voza, a ja sam bio toliko umoran da sam samo sjeo nasred željezničke stanice i zaspao", priča Sarov brat. I to je bio sudoboosni trenutak koji će odrediti njihove živote narednih 25 godina.
Bio sam uplašen. Nisam imao pojma gdje se nalazim. Bilo je vrlo zastrašujuće nalaziti se na mjestu gdje sam se ja nalazio. Ne vjerujem da ijedan roditelj želi da njihov petogodišnjak luta sirotinjskim četvrtima Kalkute
"Bio sam uplašen. Nisam imao pojma gdje se nalazim. Bilo je vrlo zastrašujuće nalaziti se na mjestu gdje sam se ja nalazio. Ne vjerujem da ijedan roditelj želi da njihov petogodišnjak luta sirotinjskim četvrtima Kalkute".
Dječak je, međutim, naučio da vodi računa o sebi. Postao je prosjak, jedan od velikog broja djece koja prosjače na ulicama grada.
"Morao sam da budem jako oprezan, nikom ne možete da vjerujete. Jednom mi je prišao neki čovjek koji mi je obećavao hranu i sklonište i da će me vratiti kući. Nisam mu vjerovao i pobjegao sam".
Saro je na kraju završio u domu za nezbrinutu djecu, što ga je dovelo na spiskove za usvajanje. Usvojila ga je porodica Brirli iz Tasmanije.
"Prihvatio sam činjenicu da sam se izgubio i da nisam nalazio put do kuće, pa sam pomislio da je sjajno to što ću živjeti u Australiji".
Dječaku je u novom domu bilo dobro, ali kako je postajao stariji, želja da nađe svoje prave roditelje je bila sve jača.
Problem je bio što je on sa pet godina kada se izgubio bio nepismen i nije znao ime grada iz kojeg je dolazio.
Mogao je da se osloni jedino na sjećanja. U pokušajima da nađe svoj dom, počeo je da koristi Google Earth.
Bio je to težak posao: na mapama je posmatrao kuće i pitao se da li je neka od njih kuća njegovih roditelja. Kad je shvatio da takva startegija ne vodi nigdje, Saro se odlučio za nešto drugačiji pristup.
"Računao sam da ako sam u vozu proveo oko 14 sati, onda sam, ako uzmem u obzir brzinu kretanja indijskih vozova, u vozu morao preći oko 1.200 kilometara", kaže Saro. on je potom nacrtao krug na karti sa Kalkutom u centru i pretpostavio da bi u tom prečniku morala biti kuća u kojoj je rođen. Nije mu trebalo mnogo: mali grad Kandua je mjesto koje je tražio. Ubrzo je na mapi prepoznao i vodopad na kojem se često igrao kao dijete.
Zumirao je na mapi lokacije u tom mjestu, i na osnovu sjećanja iz djetinjstva ubrzo je našao i svoj dom. Ali, ono što je zatekao nije ono čemu se nadao.
"Vrata kuće su izgledala blokirana, kuća stara i istrošena. Kao da niko tamo nije živio godinama".
Saro je imao svoju fotografiju iz djetinjstva i još se sjećao imena članova svoje porodice. Kada je došao u svoj stari komšiluk, komšija mu je kazao da je njegova porodica odselila.
Onda je naišla još jedna osoba, pa treća...
"Sačekaj me tu, brzo se vraćam", rečeno mu je.
Kad se ta osoba vratila, rekla mu je "Sad ću te odvesti kod tvoje majke". Saro nije bio siguran da dobro čuje.
"Kad sam vidio majku posljednji put imala je 34 godine i bila je prava dama. U licu žene koja je stajala ispred mene sam prepoznao svoju majku i rekao sam Da, ti si moja majka".
Saro sa majkom
"Zgrabila je moju ruku i odvela me kući. Ostala je bez riječi. Mislim da je bila šokirana što se njen sin nakon 25 godina pojavljuje kao duh".
Ona se dugo plašila da je Sarom mrtav, ali se nadala da ipak nije tako.
Saro se vratio kući, ali nažalost, vijesti o njegovom bratu nisu dobre...
Mjesec dana nakon što Sarovog nestanka, tijelo njegovog brata je nađeno praktično prepolovljeno na pruzi. Njegova majka nikad nije saznala kako je dječak stradao, navodi BBC.
Bonus video:
