SLAVOJ ŽIŽEK

Treba li se bojati arapskog revolucionarnog duha

Kada je Mubarak poslao vojsku na demonstrante, izbor je postao jasan: ili kozmetička promjena u kojoj se nešto mijenja kako bi sve ostalo isto, ili istinski raskid.
0 komentar(a)
Ažurirano: 07.02.2011. 16:57h

Prenosimo Žižekov tekst iz Gardiana, u prevodu Ivice Pavlovića, Peščanik.net

U protestima u Tunisu i Egiptu, ne može se zanemariti jedna stvar – očigledno odsustvo muslimanskog fundamentalizma.

U najboljoj sekularnoj demokratskoj tradiciji, ljudi su se jednostavno pobunili protiv jednog ugnjetačkog režima, korupcije i siromaštva, zahtijevajući slobodu i ekonomsku nadu.

Cinična mudrost zapadnih liberala, prema kojima je u arapskim zemljama izvorni demokratski osjećaj ograničen na malobrojnu elitu, dok većinu može pokrenuti samo vjerski fundamentalizam ili nacionalizam, dokazano je pogrešna. Glavno pitanje je šta će se sada dogoditi? Ko će izbiti na površinu kao politički pobjednik?

Kad je u Tunisu osnovana nova privremena vlada, u njoj nije bilo islamista i radikalnih desničara. Reakcija nadobudnih liberala bila je: dobro, oni su u suštini isti; dva totalitarna ekstrema - ali da li su stvari zaista tako jednostavne?

Nije li suštinski dugoročni antagonizam upravo onaj između islamista i ljevičara? Čak i kada su privremeno ujedinjeni protiv režima, čim se pobjeda približi, njihovo jedinstvo se cijepa, oni se upuštaju u borbu na život i smrt, često okrutniju od borbe protiv zajedničkog neprijatelja.

Zar nismo vidjeli upravo takvu borbu nakon posljednjih izbora u Iranu?

Stotine hiljada Musavijevih pristalica borile su se za jedan narodni san koji je održao Homeinijevu revoluciju: za slobodu i pravdu.

Ako je taj san bio i utopijski, ipak je doveo do fascinantne eksplozije političke i socijalne kreativnosti, do organizacionih eksperimenata i debata među studentima i običnim građanima.

To autentično otvaranje koje je oslobodilo neviđene snage društvene transformacije, taj trenutak kad je sve bilo moguće, sve je to kasnije postepeno ugušeno preuzimanjem političke kontrole od strane islamističkog establišmenta.

Čak i kada su u pitanju očigledno fundamentalistički pokreti, ne treba gubiti iz vida socijalnu komponentu. Talibani su po pravilu prikazivani kao fundamentalističko-islamistička grupa koja svoju vladavinu nameće terorom.

Ako se situacija na kraju stabilizuje tako da stari režim preživi uz neke liberalne kozmetičke korekcije, to će izazvati nezaustavljivu fundamentalističku reakciju. Da bi suštinska liberalna baština preživjela, liberalima je potrebna bratska pomoć radikalne ljevice

Međutim, kada su u proljeće 2009. zauzeli dolinu Svat u Pakistanu, New York Times je pisao o „klasnoj pobuni koja iskorišćava duboku podijeljenost na šačicu bogatih zemljoposjednika i njihove bezemljaške zakupce“.

Ako „iskorišćavanjem“ teškog položaja seljaka, talibani stvaraju, kako piše New York Times, „paniku zbog prijetnji u Pakistanu, koji je i dalje najvećim dijelom feudalan“, šta je spriječilo demokrate u Pakistanu i SAD da isto tako „iskoriste“ taj težak položaj i pomognu bezemljašima?

Da li je to zato što su feudalne snage u Pakistanu prirodni saveznici liberalne demokratije?

Nameće se zaključak da je uspon radikalnog islamizma oduvijek bio naličje iščezavanja sekularne ljevice u muslimanskim zemljama. Kad se Avganistan predstavlja kao ekstremno islamističko-fundamentalistička država, ko još pamti da je prije 40 godina to bila zemlja sa snažnom sekularnom tradicijom, u kojoj je moćna komunistička partija preuzela vlast bez pomoći Sovjetskog Saveza? Gdje je nestala ta sekularna tradicija?

Tekući događaji u Tunisu i Egiptu (i Jemenu i... možda, nadajmo se, čak i u Saudijskoj Arabiji) moraju se sagledati u tom svjetlu.

Ako se situacija na kraju stabilizuje tako da stari režim preživi uz neke liberalne kozmetičke korekcije, to će izazvati nezaustavljivu fundamentalističku reakciju. Da bi suštinska liberalna baština preživjela, liberalima je potrebna bratska pomoć radikalne ljevice.

Što se tiče Egipta, najsramnija i najopasnije oportunistička reakcija bila je reakcija Tonija Blera, koju je prenio CNN: promjena je potrebna, ali ona mora biti stabilna.

Stabilna promjena u Egiptu danas može da znači jedino kompromis sa Mubarakovim snagama kroz blago proširenje vladajuće nomenklature. Zato je sada bezobrazno govoriti o mirnoj tranziciji: razbijanjem opozicije, Mubarak je to sam onemogućio.

Licemerje zapadnih liberala je neopisivo: oni su javno podržali demokratiju, a sada, kad su se ljudi podigli protiv tirana u ime sekularne slobode i pravde, a ne u ime religije, oni su svi duboko zabrinuti

Kada je Mubarak poslao vojsku na demonstrante, izbor je postao jasan: ili kozmetička promjena u kojoj se nešto mijenja kako bi sve ostalo isto, ili istinski raskid.

To je, dakle, trenutak istine: ne može se tvrditi, kao u slučaju Alžira prije deset godina, da dozvoljavanje zaista slobodnih izbora znači prepuštanje vlasti muslimanskim fundamentalistima. Druga muka koja muči liberale je da nema organizovanih liberalnih snaga koje bi preuzele vlast ako Mubarak ode.

Naravno da ih nema; Mubarak se za to pobrinuo praveći od opozicije marginalne ornamente, tako da krajnji rezultat podsjeća na naslov čuvenog romana Agate Kristi „And Then There Were None“ (Ne ostade nijedan). Argument za Mubaraka – ili on, ili haos – jeste argument protiv njega.

Licemerje zapadnih liberala je neopisivo: oni su javno podržali demokratiju, a sada, kad su se ljudi podigli protiv tirana u ime sekularne slobode i pravde, a ne u ime religije, oni su svi duboko zabrinuti.

Zašto su zabrinuti, zašto se ne raduju jer je slobodi pružena šansa? Danas je, više nego ikad, relevantna stara izreka Mao Cedunga: „Pod nebom je veliki haos - situacija je odlična.“

Gdje onda da ide Mubarak? Tu je odgovor takođe jasan: u Hag. Ako postoji jedan vođa koji zaslužuje da tamo sedi, to je on.

Galerija

Preporučujemo za Vas