BUDUĆNOST MOŽDA NE PRIPADA POLITIČARIMA I DIPLOMATAMA

Junaštvo je ponovo na cijeni

Vrijednost junaštva je ponovo u porastu, posebno u zemljama gdje se od nedemokratskih režima više ne može očekivati da obezbijede ekonomski prosperitet. Budućnost možda ne pripada političarima i diplomatama, već onim muškarcima - i ženama - koji su spremni da daju život
8086 pregleda 7 komentar(a)
Njemcov se zalagao za istinsku demokratiju kao jedini legitimni moderni oblik vladavine, Foto: AP
Njemcov se zalagao za istinsku demokratiju kao jedini legitimni moderni oblik vladavine, Foto: AP

Nedavno sam gledao dirljivi dokumentarac „Čovjek koji je bio previše slobodan“, o ruskom političaru i disidentu Borisu Njemcovu, koji je ubijen ispred Kremlja 2015. Mlada, zgodna politička zvijezda u usponu devedesetih godina prošlog vijeka, Njemcov je kasnije odbio da se povinuje autoritarizmu ruskog predsjednika Vladimira Putina i prešao je u opoziciju, gdje su ga maltretirali, zatvorili i na kraju ubili. Film me naveo da razmišljam o smanjenoj ulozi herojstva i hrabrosti u savremenom životu, kao i o sudbini Rusije.

Herojstvo je proizvod ekstremnih situacija - klasično, rat i nasilje se podrazumijevaju. Budući da zapadni način života danas nije ekstreman, vrijednost herojstva je opala. Međutim, ono je sve prisutnije u većem dijelu ostatka svijeta, uključujući Rusiju.

Heroj je i plemenit i autodesktruktivan. On ili ona ne samo da će prije izabrati časnu smrt nego nečasni život, nego bi takođe radije umro mlad i slavno umjesto da sebe osudi na dugo i prilagodljivo postojanje uz počasti koje se lako steknu (i zaborave).

Hektor iz Homerove „Ilijade“ kaže: „Kad već ginem, da poginem hrabro.“ Herojski život je u suštini tragičan; besmrtnost je njegova jedina nagrada. Njemcov je iz te priče. Kako su kazale neke osobe u filmu, on je vjerovao da nikad neće biti likvidiran pošto je prethodno bio ministar i Boris Jeljcin ga je želio za nasljednika na mjestu predsjednika Rusije. Ipak, činilo mi se da je izazivao Putinov režim da ga ubije.

Za razliku od junaštva, hrabrost nije nužno tragična. Ali, doživjela je sličnu sudbinu. Rat, glavna arena za pokazivanje hrabrosti, izgubio je na značaju i sada je mehanički, i ne iziskuje preveliki trud. Iako se s pravom divimo djelima lične hrabrosti, to više ne zahtijevamo kao javnu vrlinu. Ne očekujemo od naših političara da budu poput kraljeva koji su nekad vodili svoje trupe u borbu, nego samo da su vješti i debelokošci.

Moralna hrabrost, za razliku od fizičke hrabrosti, je prije građanska nego vojna vrlina. Osoba se može plašiti fizičke povrede, a biti moralno neustrašiva. Međutim, moralna hrabrost se uvijek manje cijeni od fizičke jer podrazumijeva da se ide protiv struje. Vladari je mrze jer ih poziva na moralnu odgovornost, a masama stvara nelagodu jer se suprotstavlja njihovim predrasudama.

Iz etičke perspektive, moralna hrabrost se smatra najvišim oblikom hrabrosti u liberalno doba, zato što je namjerna, a ne instinktivna. Ali, njena vrijednost se smanjila zajedno sa kaznama za njeno demonstriranje. Mišljenja koja su se nekada smatrala hrabrim, sada su samo „kontroverzna“. Iako mogu dovesti do gubitka posla ili prijatelja, teško da je to isto što i spaljivanje na lomači.

Filozof Tomas Hobs je 1660-ih godina nagovijestio pad javnog herojstva i hrabrosti kada je građanima napisao da „što se manje osmjele, to je bolje i za zajednicu i za njih.“ Porast profesionalizma i širenje mirne trgovine i proizvodnje umanjili su potrebu za herojskim ili hrabrim djelima. Opšta tendencija moderne nauke i društvene organizacije bila je stvaranje svijeta u kome hrabrost i druge vrline više neće biti potrebne. Barem na Zapadu, djela herojstva i hrabrosti sada su ograničena na pozornicu i ekran, gdje im se možemo diviti, a da ne moramo da trpimo njihove posljedice.

Junaštvo i hrabrost su oduvijek smatrani muškim vrlinama. U čuvenom govoru u Tilberiju u vrijeme Španske armade, engleska kraljica Elizabeta I je potvrdila stereotip, rekavši „Znam da imam tijelo slabašne žene; ali imam srce i hrabrost kralja.“ Žene sa srcima muškaraca smatrane su izuzetnim. Suprotno tome, Hobs je tvrdio da bi „muškarce ženske hrabrosti“ trebalo izuzeti iz vojne službe zbog rizika da bi mogli dezertirati. A Adam Smit nije bio usamljen u strahovanju da će trgovina učiniti da stanovnici postanu „ženskasti i kukavice“.

„Ogromne količine uglavnom neiskorištene hrabrosti, naročito moralne, koju žene predstavljaju, generalno su zanemarili (muški) pisci. Ipak, emancipacija žena bila je rezultat porasta ženske hrabrosti. Hana Arent, koja je izbjegla iz Hitlerove Njemačke 1930-ih, pokazala je uzornu moralnu hrabrost pišući knjigu „Ajhman u Jerusalimu: Izvještaj o banalnosti zla“ 1963. godine, o suđenju logističkom organizatoru Holokausta.

Ne bi trebalo da nas iznenadi da su se mlade žene, u posljednje vrijeme tinejdžerka Greta Tunberg, pojavile kao „zeleni“ politički lideri. Žene tako nadoknađuju opadanje muške hrabrosti u javnom životu, zbog čega je mnogim muškarcima jako neprijatno.

To me vraća na Njemcova i Rusiju. Njemcov je 1996. bio jedini „liberalni“ ruski političar koji je tvrdio da bi nedavno svrgnutoj Komunističkoj partiji, koja je tada vodila u anketama, trebalo dozvoliti da se nadmeće na predsjedničkim izborima u zemlji. Rekao je da je to jedini način da se uspostavi tradicija legitimne predaje vlasti. Drugi ruski liberali su mislili da je Njemcov poludio. Ispostavilo se je Jeljcinov ponovni izbor bestidno kupljen, a njegov nasljednik Putin se održava na vlasti pomoću jedne vrste „meke diktature“. Njemcov je, međutim, bio vizionar u zalaganju za istinsku demokratiju kao jedini legitimni moderni oblik vladavine.

Od 2011. godine, Putinova vladavina izgleda sve krhkije, suočena sa sve većim uličnim protestima u Moskvi i drugim ruskim gradovima. Kada se od takvih režima više ne može očekivati da ostvaruju ekonomski prosperitet, njihova budućnost će se neizbježno naći pod prijetnjom jer u opoziciji izniču novi heroji.

Ovo je lekcija koja se pojavljuje ne samo u Rusiji, već i na Bliskom istoku i u istočnoj Aziji. U većem dijelu svijeta, vrijednost herojstva je ponovo u porastu. Budućnost možda ne pripada političarima i diplomatama, već onim muškarcima - i ženama - koji se ne plaše smrti.

Autor je član britanskog Doma lordova i počasni profesor političke ekonomije na Univerzitetu Vorik. Karijeru je počeo kao laburista, kasnije je izabran za portparola Konzervativne stranke za ekonomska pitanja u parlamentu, da bi na kraju bio izbačen iz te partije zbog protivljenja intervenciji NATO na Kosovu 1999.

Prevela i priredila: Angelina Šofranac

Preporučujemo za Vas