Nije u potpunosti tačno da iza svakog velikog bogatstva stoji veliki zločin. Muzičari i pisci, na primjer, mogu postati ekstremno bogati pružajući zadovoljstvo drugim ljudima. Ali izgleda da jeste univerzalna istina da ispred svakog velikog bogatstva stoji veliki zločin. Ogromno bogatstvo se automatski pretvara u ogromni uticaj na životnu sredinu bez obzira na namjere onih koji ga posjeduju. Veoma bogati, skoro po definiciji, prave ekocid, piše Džordž Monbio, britanski pisac i kolumnista “Gardijana”.
U pismu koje mu je nedavno poslao radnik jednog britanskog aerodroma, navodi se da svaki dan vidi avione “global 7000”, “galfstrim 650” i čak “boing 737” kako polijeću sa jednim jedinim putnikom, uglavnom prema Rusiji i Sjedinjenim Državama. Privatni avioni “boing 737”, koji mogu da prime 174 putnika, na aerodromu se pune sa oko 32.000 litara goriva. To je, navodi Monbio, količina fosilne energije koju bi jedan afrički grad mogao da koristi godinu dana.
Ti putnici vjerovatno idu do svojih superdomova, koji su izgrađeni i održavaju se uz visoku cijenu po životnu sredinu, ili idu da se voze svojom superjahtom, koja može sagoreti 500 litara dizela za sat i dok samo stoji, a izgrađena je i opremljena od rijetkih materijala, koji su izvađeni na štetu zadivljujućih mjesta, piše u komentaru. Gugl je ovog jula u poznatom odmaralištu Verdura na Siciliji organizovao susret bogatih i slavnih, na kojem su razgovarali o uništavanju klime. Monbio kaže da su delegati stigli u 114 privatnih aviona i flotom megajahti i po ostrvu se vozili superautomobilima. “Čak i kada imaju dobru namjeru, ultrabogati ne mogu da ne uništavaju živi svijet”, kaže Britanac, poznat po političkom i ekološkom aktivizmu.
Nekoliko istraživanja pokazuje da je prihod daleko najvažnija odrednica uticaja na životnu sredinu. Nije bitno koliko mislite da ste “zeleni”. Ako imate višak novca, potrošite ga. Jedini oblik potrošnje koji je u jasnoj i pozitivnoj korelaciji sa dobrim ekološkim namjerama je način ishrane: ljudi koji sebe smatraju “zelenim” ješće manje mesa i više organskog povrća. Ali stavovi nemaju veliki uticaj na količinu goriva za prevoz, energije za kuću i drugih materijala koje trošimo. Novac osvaja sve.
Katastrofalne efekte kupovne moći pogoršava psihološki uticaj stanja bogatstva, kaže Monbio i dodaje da brojne studije pokazuju da što je čovjek bogatiji, manje je u stanju da se povezuje sa drugima. “Bogatstvo nadjačava empatiju”, ističe se u komentaru. Neka istraživanja pokazuju da je manja vjerovatnoća da će osobe u skupim kolima propustiti pješaka nego vozači jeftinih automobila. Jedno je pokazalo da su bogati manje sposobni da saosjećaju sa djecom oboljelom od kancera. Iako su neuporedivo odgovorniji za krize naše životne sredine, bogati će najmanje i posljednji biti pogođeni planetarnom katastrofom, dok će siromašni prvi pretrpjeti najgoru moguću štetu. Što su ljudi bogatiji, pokazuju istraživanja, to će ih manje mučiti takvo saznanje.
Jedno istraživanje je pokazalo da su bogati manje sposobni da saosjećaju sa djecom oboljelom od kancera
Monbio piše da bogatstvo, takođe, ograničava poglede ljudi sa najboljim namjerama. Bil Gejts je u intervjuu za “Fajnenšl tajms” izjavio da je povlačenje investicija iz fosilnih goriva gubljenje vremena. Ocijenio je da bi bolje bilo ulagati novac u nove tehnologije sa manjim emisijama štetnih gasova. Monbio se slaže da su potrebne nove tehnologije, ali ističe da je Gejts promašio poentu. “Da bismo spriječili uništavanje klime, važno je ne ono što radite nego ono što ste prestali da radite. Nije važno koliko solarnih ploča ugradite, ako istovremeno ne ugasite uređaje koji koriste ugalj i gas. Ako se postojeće fabrike na fosilna goriva ne zatvore prije kraja naših života, i ne prekinu sva istraživanja i razvoj rezervi novih fosilnih goriva, male su šanse da se spriječi globalno zagrijavanje iznad 1,5 stepeni Celzijusa.
To zahtijeva strukturalnu promjenu, koja podrazumijeva i političke intervencije i tehnološke inovacije - što je, kako navodi Monbio, anatema za milijardere iz Silikonske doline. “To zahtijeva priznanje da novac nije magični štapić koji može da ukloni sve loše stvari.”
Najradikalnija stvar koju sada možemo da uradimo je da ograničimo naše materijalne težnje, kaže Monbio, ističući da vlade i ekonomisti djeluju na osnovu pretpostavke da svi teže tome da se što više obogate. “Ako u tome uspijemo, neizbježno ćemo uništiti sisteme za održavanje života. Kada bi siromašni živjeli kao bogati, a bogati kao oligarsi, uništili bismo sve. Nastavak trke za bogatstvom, u svijetu koji već ima dovoljno (mada veoma loše raspodijeljeno) je formula za veliku bijedu.”
Govoreći o globalnom protestu protiv klimatskih promjena koji je održan u petak, Monbio kaže da je smisleni štrajk u odbranu živog svijeta, štrajk protiv želje da uvećavamo prihode i nagomilavamo bogatstvo. “To je želja koju oblikuju, više nego što smo vjerovatni svjesni, dominantni socijalni i ekonomski narativi. Sebe vidim kako štrajkujem u znak podrške jednom radikalnom i uznemirujućem konceptu: Dovoljno je. Pojedinačno i kolektivno, vrijeme je da odlučimo kako to dovoljno izgleda i kako da znamo da smo ga dostigli.”
Belgijska profesorica filozofije Ingrid Robejns je skovala termin za taj pristup - limitarijanizam. Ona tvrdi da bi trebalo uvesti gornju granicu za visinu prihoda i bogatstva koju osoba može prikupiti. Isto kao što postoji granica siromaštva, ispod koje niko ne bi trebalo da padne, trebalo bi da imamo i granice bogatstva, koju niko ne bi trebalo da pređe. Monbio ističe da je ovaj poziv za ujednjačavanjem možda najbogohulnija ideja u savremenom diskursu.
Dodaje, međutim, da su njeni argumenti zdravi. “Višak novca omogućava nekim ljudima da vrše prekomjernu moć nad drugima, na radnom mjestu, u politici i iznad svega, u zauzimanju, upotrebi i uništavanju prirodnog bogatstva. Ako želimo da svi napreduju, ne možemo priuštiti bogate. Niti možemo priuštiti sopstvene aspiracije, koje ohrabuje kultura maksimiziranja bogatstva”, kaže on.
“Sumorna istina je da bogati mogu da žive tako kako žive samo zato što su drugi siromašni: nema ni psihičkog ni ekološkog prostora da svi traže privatni luksuz. Umjesto toga, trebalo bi da stremimo privatnoj dovoljnosti, javnom luksuzu. Život na Zemlji zavisi od umjerenosti”, zaključuje je Monbio.
Ignorišemo prirodna rješenja
U kratkom filmu novinara “Gardijana” i mlade švedske aktivistkinje Grete Tunberg, kaže se da se za popravljanje klimatskih uslova mora koristiti priroda.
Zaštita i restauracija živih eko–sistema kao što su šume, mangrovi i polja morske trave mogu popraviti narušenu klimu, ali se previđaju, kažu Tunbergova i Monbio.
Prirodna rješenja mogu ukloniti ogromne količine ugljen–dioksida iz atmosfere dok biljke rastu. Ali ove metode dobijaju samo dva odsto finansijskih sredstava koja se troše na smanjenje emisija, kažu klimatski aktivisti.
“Trošimo hiljadu puta više na subvencije za fosilna goriva nego na prirodna rješenja. To je vaš novac, vaši porezi, vaša ušteđevina”, kaže Šveđanka.
Monbio, koji je ranije ove godine pokrenuo kampanju “Prirodna klimatska rješenja”, kaže: “Postoji magična mašina koja usisava ugljen–dioksid iz vazduha, košta malo i sama se gradi. Zove se drvo”.
Nedavna naučna analiza je pokazala da je zasađivanje milijardi stabala najbolji i najjeftiniji način za rješavanje klimatske krize, ali se, takođe, mora stati na kraj sagorijevanju uglja, nafte i gasa.
Bonus video:
