Alan Kurdi nije bio prvo dijete koje je stradalo tokom izbjegličke krize u Mediteranu, niti posljednje. Do trenutka kada je trogodišnji sirijski dječak nađen na obali Turske 2. septembra 2015, više od šest hiljada muškaraca, žena, djece se udavilo u očajničkom pokušaju da se preko mora domogne Evrope. Od tada su stradale još hiljade.
Da jedna turska fotoreporterka nije uočila Alanovo tijelo, njegova smrt možda ne bi privukla pažnju svijeta, kao što nisu njihove. Međutim, tom upečatljivom fotografijom, na kojoj Alan leži u plićaku kao da je zaspao, u crvenoj majici i šortsu koje su mu roditelji obukli za put u Grčku, Nilufer Demir je promijenila međunarodnu konverzaciju o „migrantskoj krizi“.
„Indipendent“ je bio prvi britanski medij koji je njenu fotografiju objavio na internetu, nakon što su novinari vidjeli da je na Tviter postavljaju ljudi koji su pozivali evropske vlade da djeluju.
Ta odluka je izazvala oštru debatu među urednicima o tome da li bi trebalo da objavimo emotivnu fotografiju na kojoj se jasno vidi lice mrtvog djeteta. To bi išlo protiv normalnih aspekata našeg Etičkog kodeksa. Fotografija je bila uznemirujuća i moglo bi se protumačiti da zadire u privatnost i bol porodice.
Tada nismo znali dječakovo ime niti bilo šta o njemu, osim da turske vlasti vjeruju da je bio među žrtvama najnovijeg potonuća broda sa migrantima u prolazu između Bodruma i Kosa.
Da li bi je trebalo objaviti u originalu? U ovom slučaju, urednici su odlučili da bi „Indipendent“ je objavio fotografiju na internetu, uz pitanje: „Ako ovi izuzetno snažni prizori mrtvog sirijskog djeteta koje je voda izbacila na obalu ne promijene stav Evrope prema izbjeglicama, šta će onda?“
Kako je svaki drugi list sljedećeg jutra objavio Alanovu fotografiju na naslovnoj strani, objavili smo naslov: „Nečije dijete“.
Kao što je naš tadašnji zamjenik izvršnog direktora Vil Gor tada rekao: „Objavili smo sliku na internetu i u štampi zato što smo vjerovali da je drugačija od fotografija izbjegličke krize koje smo ranije viđali - i bila je takva da bi mogla makar dovesti do akcije političara. Bilo je u interesu javnosti da se pokaže jeziva stvarnost ljudske patnje.“
Fotografija je bila bolna ilustracija onoga što smo ja i ostali novinari ranije pokušavali da prenesemo riječima: ljudski trošak izbjegličke krize.
Mnogi aktivisti i humanitarne organizacije su tražili akciju kako je bilans stradalih i nestalih izbjeglica u Mediteranu dostizao hiljade.
Mjesec prije Alanove smrti, bila sam na Siciliji, koja je prethodno bila glavna dolazna tačka u Evropi za ljude koji su bježali iz Libije tokom krvavog građanskog rata. Lokalnom stanovništvu nije bio stran prizor ljudskih žrtava izbjegličke krize, nakon otkrića pretrpanih plovila sa desetinama leševa.
U Pocalu, svi su mogli da vide znakove ljudske nevolje u živopisnoj luci koja je pretvorena u improvizovano groblje „brodova duhova“.
Nekoliko dana kasnije, razgovarala sam sa tinejdžerom koji je pobjegao od građanskog rata na Maliju i kojeg je preuzeo spasilački brod. „Tukli su nas u Libiji, držali pištolj uperen u glavu. Primoravali su nas da im dajemo novac i da radimo,“ ispričao mi je.
Međutim, prije Alanove smrti i bezbroj izvještaja o sukobu, tortura i migantski brodolomi su naišli na mlaku reakciju britanske vlade. EU je bila zaglavljena u sporu oko toga da li bi trebalo da sprovodi spasilačke operacije, i gdje bi migrante trebalo slati.
Odgovor na Alanovu smrt, međutim, bio je snažan. Pet dana kasnije, premijer Dejvid Kameron je objavio da bi Britanija u narednih pet godina trebalo da primi 20.000 izbjeglica iz kampova na granicama Sirije.
Otkrića da je Alanova porodica pokušavala da dođe do rođaka u Kanadi imala je značajan uticaj na federalne izbore u toj zemlji u oktobru 2015, na kojima je pobijedila stranka Džastina Trudoa. Kako se fotografija širila svijetom, obavljeni su hitni pozivi između evropskih lidera i turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana.
Šest mjeseci kasnije, postigli su sporazum EU -Turska u pokušaju da prekinu prelaske preko Egejskog mora prisilno vraćajući izbjeglice koje dođu do Grčke, u Tursku.
Kontroverzni sporazum, iako navodno sa ciljem da zaustavi brodolome, bio je početak pooštravanja izbjegličke politike širom Evrope. EU više ne sprovodi spasilačke operacije u Sredozemnom moru, a humanitarne organizacije koje to čine suočile su se sa navalicom sudskih napada u Italiji i drugdje.
Brod Ljekara bez granica (MSF) na koji sam se ukrcala kada je spasio 900 ljudi sa plovila uz obalu Libije 2016, je među onima koji više ne rade i na koji je jedno plovilo obalske straže otvorilo vatru.
Međutim, britanska vlada postiže sporazume sa vladama Libije i drugih država koje krše ljudska prava na glavnim migrantskim rutama kroz Afriku u pokušaju da suzbije protok.
Jedan skupštinski odbor je u novembru oštro kritikovao te sporazume, rekavši da „podstiču zloupotrebu ljudskih prava, osnažuju naoružane grupe i podrivaju stabilnost.“ Spoljnopolitički komitet je saopštio da „ni u kakvim okolnostima migrante ne bi trebalo pustiti da umiru, i da njihova smrt služi kao način za sprečavanja dolazaka ostalih.” Taj izvještaj nije izazvao veliko talasanje u britanskoj štampi, ali, dok se izvještavanje znatno smanjilo, migranti i dalje kreću na očajnički put u Evropu.
Prema najnovijim podacima Ujedinjenih nacija, više od 19.000 muškaraca, žena i djece se udavilo u Mediteranu od januara 2014. Hiljade preživjelih je i dalje zaglavljeno u izbjegličkim kampovima i prijemnim centrima u Italiji i Grčkoj.
Tima Kurdi, Alanova tetka, kasnije je kazala da vjeruje da je globalna reakcija na njegovu smrt spasila druge živote. „Bilo je nečega u vezi sa tom slikom. Bog ju je osvijetlio da bi probudio svijet.“
Mnogi se pitanju da li je potrebno da se desi još jedan „Alan Kurdi momenat“ da bi svijet ponovo obratio pažnju.
Lizi Diarden, "Indipendent"
Priredila: A. Šofranac
Bonus video:
