Godina 2019. ostaće zapamćena po protestima. Od Hong Konga do Bliskog istoka i Sjeverne Afrike do Evrope i Latinske Amerike, ulice su bukvalno bile u plamenu. To je, kako navodi „Forin polisi”, podsjetnik, iako su antidemokratske i desničarske snage na vlasti u mnogim djelovima svijeta, da je demokratija ipak i dalje živa.
U pojedinim slučajevima, protesti i dalje traju, poput Hong Konga, i nema naznaka kada bi se uskoro mogli završiti. U drugim slučajevima demonstranti su uspjeli da ostvare ciljeve, kao što je slučaj u Čileu, gdje je ono što je počelo kao bijes zbog poskupljenja cijena za javni saobraćaj završilo novim unaprijeđenim ustavom.
U Sudani i Alžiru demonstranti su uspjeli da zbace omražene lidere, ali nijesu uspjeli da utiču na druge bitnije promjene u vladi.
Na Bliskom istoku, protesti od Iraka do Libana ukazali su na nezadovoljstvo građana zbog širenja uticaja Irana i njegovih regionalnih posrednika.
Tokom većeg dijela ljeta, rusku prijestonicu je takođe zahvatio talas opozicionih protesta. U jednom trenutku, djelovalo je da će demonstracije i skupovi dobiti zamah. Ruske vlasti su čak odustale od krivične tužbe protiv uticajnog istraživačkog novinara nakon neočekivane podrške javnosti. Međutim, onda je uslijedila ofanziva protiv opozicije, hapšenjem vodećih opozicionih ličnosti, privođenjem preko 2000 demonstranata i novim mjerama za kontrolu građana na internetu.
Ruska vlada je pokazala da je odlučna da ne dozvoli da ulični protesti dobiju razmjere poput onih u Hong Kongu.
Evropa je takođe osjetila potrese - počev od demonstracija Žutih prsluka u Francuskoj preko protesta protiv korupcije na Balkanu do separatističkog nezadovoljstva u Kataloniji, masovnih marševa u Londonu protiv predstojećeg izlaska iz Evropske unije i protesta zbog korupcije na Malti.
Ipak, za sve ove nerede nemoguće je dati ubjedljivo globalno objašnjenje, navodi list „Fajnenšl tajms”. Jedan od razloga nedostatka jedinstvene analize za pobune tokom 2019. je i činjenica da su se odigrale na mjestima koja nemaju gotovo ništa zajedničko - u bogatim globalnim gradovima poput Hong Konga i Barselone, kao i u siromašnim i relativno izolovanim državama kao što su Sudan i Venecuela. Usljed toga je teško povezati tačkice i lako dovesti u pitanje ideju da se nešto događa na globalnom novou. Takođe, navodi „Fajnenšl tajms” nije se odigrao istorijski događaj - poput rušenja Berlinskog zida ili upada u Zimski dvorac - koji bi inicirao toliku dramu. Iznenađujuće veliki broj protesta počeo je nezadovoljstvom građana zbog naizgled malih stvari: cijena goriva u Iranu i Ekvadoru, cijena prevoza u Čileu, ili poreza za WhatsApp u Libanu.
U drugim slučejavima poput Hong Konga, Indonezije, Indije, demonstranti su izašli na ulice nakon što su vlade najavile nove zakone koji su ugrozili građanske slobode. Međutim u svakom od ovih slučajeva, bijes naroda kada se jednom rasplamsao pronašao je veće mete: korupciju, političku nesposobnost i generalno nezadovoljstvo upravljanjem ekonomijom koje ne pruža nadu izgubljenoj generaciji.
Takođe postoje zajedničke teme i taktike koje se pojavljuju na svim ovim mjestima: protesti zbog nezadovoljstva svakodnevnim životom; gađenje zbog korupcije i oligarhije; uskrađivanje građanskih prava; optužbe da su političke i ekonomske elite izgubile dodir sa realnošću i da zanemaruju potrebe običnih građana.
Društvene mreže su se pokazale kao moćno sredstvo organizacije - omogućavajući demonstrantima da šire nezadovoljstvo, slogane i taktike.
U naporu da spriječi da protesti postanu viralni, Indija je ugasila mobilnu komunikaciju u pojedinim gradovima pogođenim masovnim neredima. Vladimir Putin je u julu potpisao zakon o stvaranju takozvanog „suverenog interneta” koji može da funkcioniše neovisno od ostatka svijeta.
Međutim, mada je velike demonstracije lakše organizovati zahvaljujući društvenim mrežama, spontanost ove nove vrste revolta „bez jasnog lidera” ima i svoje mane. Haštagovi i internet mimovi su dobri kada treba ljude brzo izvesti na ulice - ali oni mogu zamaskirati nedostatak organizacije i strategije.
Možda je usljed toga, relativno mali broj demonstracija do sada rezultirao zbacivanjem lidera - a neki su uspjeli da izdejstvuju samo kozmetičke promjene. Ipak, bitno je da građani više ne pristaju na ono na što su pristajali ranije i očekuju da budu saslušani.
Kako se stepen represije koja je potrebna da bi se obuzdao bijes građana povećava, pojedini lideri će pojačati stisak, dok će drugi odstupiti - ili će biti primorani da to učine. Masovni protesti iz 2019. godine ne pokazuju znake jenjavanja. Kako se godina bliži kraju protesti bi se mogli pojačati - sa masovnim demonstracijama. Na udaru je vlada u Indiji, čija je reakcija na nerede bila nespretna i nasilna sa hapšenjem uglednih intelektualaca pred televizijskim kamerama i policijom koja je koristila brutalne taktike protiv studenata. Sve to bi moglo rezultirati žestokim neredima u Indiji u predstojećoj godini.
Protesti u Hong Kongu takođe izgleda da će se nastaviti, dok bi se sukobi u Španiji i Čileu takođe mogli intenzivirati.
Iznad svega, kao što se može zaključiti na osnovu dešavanja u proteklih 12 mjeseci, građanski neredi sada izbijaju na neočekivanim mjestima iz razloga koje je nemoguće predvidjeti.
Stoga, dok se 2019. već kvalifikovala za svoje mjesto u analima uličnih protesta, sasvim je moguće da će 2020. godina bita ta koja će istinski uzdrmati svijet.
Bonus video:
