MALE SUME U ODNOSU NA BOGATSTVO KOJE POSJEDUJU

Donacije milijardera su samo jeftina reklama

Reklamiranje filantropije pokazuje koliko se bogataši zapravo plaše jačanja socijalne sigurnosne mreže i povećanja poreza
5421 pregleda 8 komentar(a)
Radnici Volmarta nemaju osnovna sredstva zaštite, Foto: AP
Radnici Volmarta nemaju osnovna sredstva zaštite, Foto: AP

Dok milioni Amerikanaca čekaju u redu za hranu ili rizikuju svoje živote pružajući neophodne usluge, američki milijarderi daju javne donacije - 100 miliona dolara od vlasnika Amazona Džefa Bezosa za banke hrane, milijarde od osnivača Majkrosofta Bila Gejtsa za vakcinu protiv koronavirusa, hiljade respiratora i N95 maske od Elona Muska, 25 miliona dolara od porodice Volton i njihove Volmart fondacije. Taj spisak ide u nedogled.

U srijedu, Forbs je objavio godišnju listu milijardera, radosno objavljujući da „najbogatiji na planeti pomažu u globalnim naporima u borbi protiv epidemije kovida-19“.

Ne želim da ostavim utisak nekoga ko je protiv dobročinstva, ali dobar dio te priče su zapravo gluposti i samoreklamerstvo.

Prije svega, riječ je o sumama koje su male u odnosu na bogatstvo koje oni posjeduju. Bezosovih 100 miliona, na primjer, predstavlja profit koji on ostvari za 11 dana.

Dobro izreklamirana filantropija takođe zgodno odvlači pažnju sa toga kako neki od ovih milijardera dovode u opasnost svoje zaposlene a, samim tim, i javnost.

U trenutku kada prodaja preko interneta cvjeta, Amazon zapošljava nove radnike. Međutim, Bezos ne plaća bolovanje radnicima osim ukoliko su pozitivni na kovid-19, a u tom slučaju dobiće samo dvije nedjelje plaćenog odsustva.

Bezos
Bezos je donirao 100 miliona eura sto je njegova zarada za 11 dana(Foto: AP)

Četvorica američkih senatora uputila su mu pismo 20. marta u kojem izražavaju zabrinutost da kompanija ne čini dovoljno kako bi zaštitila zaposlene u skladištima.

Zbog rasta prodaje, kompanija Volmart je u posljednjih tri nedjelje zaposlila više od 100 000 radnika. Međutim, firma nije implementirala pravila o socijalnom distanciranju ni dvije nedjelje nakon što je Centar za prevenciju i kontrolu bolesti 16. marta objavio smjernice. Nekoliko radnika je umrlo. Većina njih još nema pristup rukavicama, maskama niti sredstvima za dezinfekciju ruku. Nemaju plaćeno bolovanje, čak ni u radnjama gdje su se zaposleni zarazili virusom.

Musk je u početku ograničavanje kretanja i restriktivne mjere okarakterisao kao „glupost“ i prkosio naređenjima šerifa tako što je držao otvorenom „Tesla” fabriku u Frimontu u Kaliforniji, rekavši zaposlenima da je fabrika „preduzeće od suštinske važnosti“.

Reklamirana filantropija je sebična i zbog toga što sugeriše da vlade ne treba ništa više da traže od superbogataša, pa čak ni tokom vanrednog stanja.

U uredničkom komentaru „Vol strit žurnala“, čiji je vlasnik još jedan milijarder Rupert Mardok, navodi se da bi „Bil Gejts teško mogao da bude tako smio“ da je uveden porez na bogatstvo kakav je predlagala Elizabet Voren.

Gejts
Gejts je donirao za razvoj vakcine(Foto: AP)

To je apsurdno. Porez koji je predlagala Vorenova koštao bi Gejtsa oko šest milijardi dolara godišnje, a njegov godišnji prihod je otprilike 100 milijardi dolara.

Osim toga, sve dobrotvorne donacije milijardera zajedno predstavljaju samo djelić biliona koje vlada već troši na krizu izazvanu pandemijom koronavirusa.

Kako urednici „Vol strit žurnala“ uopšte misle da ćemo platiti ovaj dodatni državni dug ukoliko najbogatiji među nama ne plaćaju porez? Čak i kada se ova noćna mora završi, većina Amerikanaca će biti pod ogromnim pritiskom.

Zašto bi trebalo da povjerujemo da „smjelost“ Gejtsa ili bilo kojeg drugog milijardera mora da odražava vrijednosti i potrebe društva? Oligarhije nijesu isto što i demokratije.

Najveći strah klase milijardera jeste da će reakcija vlade na pandemiju rezultirati trajno izdašnijom socijalnom sigurnosnom mrežom. „Kada virus bude pokoren - a to će se dogoditi - najveći rizik će biti politička kampanja za širenje vladine kontrole nad mnogo više od američkog ekonomskog života“, upozorava Mardokov list.

Velika depresija 1930-ih godina je, na primjer, donijela socijalnu bezbjednost i minimalnu zaradu, kao i rasprostranjeno uvjerenje da vlada treba da garantuje minimalni standard života.

Drugi svjetski rat je rezultirao zakonom koji podrazumijeva pomoć u obrazovanju vojnicima, veteranima i članovima njihovih porodioca. Vlada se odjednom pojavila kao finansijer višeg obrazovanja.

Čak i programi koji nijesu uživali veliku popularnost kada su uvedeni, poput Zakona o pristupačnom zdravstvenom osiguranju, pojačavaju osjećaj građana o onome što je razumno da vlada učini sa svoj narod. Zakon o pristupačnom osiguranju živi i dalje, popularniji nego ikada, odolijevajući naporima republikanaca da ga ponište i pokušajima Donada Trampa da ga podrije.

Dok pandemija dovodi u pitanje bezbjednost svih građana, pojedini konzervativni političari predlažu stvari koje su prije svega par mjeseci bile nezamislive, i svakako neizrecive.

Senator iz Misurija Džoš Hauli traži od savezne vlade da „pokrije 80 odsto prosječne zarade radnicime u svakom američkom preduzeću“ dok kriza ne prođe.

„Zaposleni će se osjećati sigurno znajući da imaju redovne prihode i da su im radna mjesta bezbjedna“, kazao je on.

Haulijeva logika onda opravdava i obavezno plaćeno bolovanje na nacionalnom nivou i univerzalni osnovni prihod.

Ukoliko je ova pandemija išta pokazala, onda je to da sadašnje socijalne sigurnosne mreže u Sjedinjenim Državama i zdravstveni sistem ne štiti većinu Amerikanaca za vrijeme vanrednog stanja. Sjedinjene Države prednjače među naprednim zemljama u izlaganju svojih građana konstantnoj nesigurnosti.

Takođe, prednjače u posjedovanju klase milijardera koja je, kontrolišući politiku, većinu takvih predloga uspijevala da skloni sa dnevnog reda. Makar do sada.

„Gardijan”

Prevela: Nada Bogetić