"događaj koji definiše i razdvaja dvije generacije"

Milenijalci pamte 11. septembar, generacija Z zna svijet poslije

Spomenik i muzej u Njujorku na mjestu Svjetskog trgovinskog centra 11. septembra je otvoren za porodice žrtava a od sjutra će biti otvoren za sve posjetioce

14119 pregleda 1 komentar(a)
U terorističkim napadima 11. septembra poginulo 2.977 ljudi, Foto: Reuters
U terorističkim napadima 11. septembra poginulo 2.977 ljudi, Foto: Reuters

Jutro 11. septembra 2001. je jedna od prvih uspomena u životu Ejdana Tejera.

Imao je samo tri godine kada je teroristička grupa Al-Kaida izvršila četiri koordinisana napada na Sjedinjene Države, tako što su njeni saradnici oteli četiri putnička aviona. Dva aviona su udarila u "kule bliznakinje" Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku. Treći avion je uletio u Pentagon, sjedište Sekretarijata za odbranu blizu Vašingtona.

Putnici na četvrtom avionu, čija je meta vjerovatno bila Bijela kuća, uspjeli su da preuzmu kontrolu nad avionom od otmičara i srušili ga u jedno polje u Pensilvaniji.

Ejdanova mama ga je pokupila iz obdaništa u sred dana. Vratili su se u svoju kuću u Springfildu u Virždiniji na 15 minuta vožnje od Pentagona. Majka ga je posadila ispred televizora, dok je očajnički pokušavala da dobije njegovog oca, Bredlija Tejera koji je radio u Pentagonu tog dana, ali se uspješno evakuisao iz zgrade.

"Na televiziji su stalno prikazivali jedan mutni, nestabilni snimak drugog aviona kako udara u drugu kulu", priča Ejden Tejer koji sada ima 22 godine. “Sjećam se tog snimka kako se vrti, drugog aviona kako udara u zgradu."

Tog dana, poginulo je 2.977 ljudi kao i svih 19 napadača iz Al Kaide. Bio je to najsmrtosnoniji teroristički napad na američkom tlu.

Devetnaest godina, Tejer je student pete godine na univerzitetu Kejs Vestern Rizerv u Ohaju, gdje će dobiti diplomu iz tri oblasti - fizike, matematike i njemačkog. Iako ima skoro fotografsko pamćenje, prisjeća se samo nekih prizora iz dana kada su se dogodili napadi.

Nasuprot tome, za starije Amerikance, 11. septembar je vrlo živ u uspomeni. Deset godina kasnije, 97 odsto Amerikanaca koji su u vreme napada imali 8 godina ili više, mogli su da se sjete gdje su tačno bili kada su čuli vijest, prema analizi Istraživačkog centra Pju urađenoj 2011. godine.

Za mnoge mlade, međutim, 11. septembar je događaj o kojem imaju saznanja iz druge ruke.

"Djeluje kao nešto što se uči u udžbenicima istorije, nešto nalik na Drugi svjetski rat", kaže 22-godišnja Kristina Liu iz Njujorka. Ona je prošle godine diplomirala na Njujorškom univerzitetu a ovog mjeseca počinje da radi kao inženjer u kompaniji za klaud računarstvo Viva sistemi u Kaliforniji.

“Meni to djeluje veoma daleko, iako se dogodilo u mom djetinjstvu", dodaje Liu koja je ustanovila da se njene uspomene na 11. septembar miješaju sa uspomenama na veliku nestašicu struje na sjeveroistoku Amerike 2003.

To je očekivana pojava - prema istraživanju kolektivnog pamćenja - zajedničkih uspomena koje definišu socijalne grupe kao što su generacije. U studiji iz 2016. godine, Hauard Šuman i Ejmi Korning, istraživači sa Instituta za društvena istraživanja En Arbor na Univerzitetu Mičigena, uporedili su dugogodišnje podatke o Vijetnamskom ratu i 11. septembru da bi predvidjeli kako će se generacije Amerikanaca sjećati napada.

Njihova studija podržava hipotezu o "ključnim godinama", prema kojoj događaji u periodu kada ljudi imaju između 10 i 30 godina imaju najveću vjerovatnoću da definišu tu generaciju. Ljudi stariji od 30 godina možda će smatrati druge, ranije događaje u svom životu kao značajnije, dok su oni mlađi od 10 možda suviše mladi da bi u potpunosti razumjeli značaj nekog događaja.

“Raniji događaji o kojima se uči indirektno, u školi ili iz medija... ne mogu da imaju isti emotivni uticaj bez obzira na svoj objektivni značaj", napisali su Šuman i Korning u studiji koja je objavljena u Međunarodnom žurnalu za istraživanja javnog mnjenja.

Neki stručnjaci misle da su napadi ono što odvaja generaciju milenijalaca, koji su rođeni u periodu između ranih 1980-ih i sredine 1990-ih, od sledeće - generacije Z - rođene sredinom 1990-ih.

“11. septembar je događaj koji definiše i razdvaja te dvije generacije", izjavio je za Biznis Insajder prošle godine Džek Dorsi, predsjednik Centra za generacijsku kinetiku. "Ili se sjećate tog dana i svih emocija koje su ga pratile, iil ne - a onda ste generacija Z", kaže Dorsi.

Mnogi mlađi Ameirkanci su odrasli u svijetu poslije 11. septembra, gdje su strože mjere na aerodromima, islamofobija i američki rat protiv terorizma oduvek bili realnost.

“Nisam bila zaista svjesna razaranja koja je izazvao taj dan", kaže 21 - godišnja Kemrin Perman iz Los Anđelesa, gdje prema procjenama živi oko 70.000 američkih muslimana. Sjeća se kako je putovala sa svojim prijateljima muslimanima i gledala kako stalno bivaju nasumično izabrani za dodatne preglede na aerodromima.

"Jedini dio koji sam ja vidjela su bile posljedice - masovno rasprostranjena, nacionalna islamofobija koja mi je cio život pred očima. To je bio dio mog svijeta od tada", kaže Perman koja je prošle godine diplomirala na kalifornijskom državnom univerzitetu Nortridž, i radi kao tumač jezika gluvonijemih.

Zločini mržnje prema muslimanima skočili su u SAD u nedjeljama poslije 11. septembra, prema studiji Žurnala etničke pripadnosti u krivičnom pravosuđu iz 2007. Islamski centar Južne Kalifornije u Los Anđelesu morao je da dobije policijsku zaštitu nakon što je dobio prijetnje poslije 11. septembra.

22-godišnja Sadia Fahimul, drugarica Kemrin Perman, sjeća se da su je roditelji upozoravali da, radi sopstvene bezbjednosti, ne mora da ljudima kaže da je muslimanka.

“Jednom su na času, u višim razredima osnovne škole, pomenuli da sam muslimanka i neko me je pitao - "Jesi bila tužna kada je Osama bin Laden ubijen?", priča Fahimul, koja je prošle godine diplomirala marketing na univerzitetu Bentli u Masačusetsu. "Mislim da su zaista vjerovali da je on dio naše religije iako nije - on je ekstremista. Ne znam ni kako sam odgovorila ali se sjećam da sam bila šokirana što su me uopšte pitali nešto tako", zaključuje ona.

Mladi su, po svemu sudeći, podijeljeni kada je riječ o 11. septembru i njegovim komplikovanim posledicama.

“Meni je interesantno što Amerikanci žele da se sjećaju i naglašavaju napad koji su izvršili ljudi van zemlje, ali ih ne brinu podjednako napadi na ljude unutar ove zemlje, koje počine stanovnici ove iste zemlje", kaže Perman.

Ona podsjeća na rasizam i diskriminaciju sa kojom su suočeni ona i drugi Amerikanci koji su crnci ili pripadnici LGBTQ ili neke druge manjinske grupe. Takođe ističe da je pandemija koronavirusa do sada ubila skoro 200.000 Amerikanaca, prema podacima Univerziteta Džons Hopkins.

Zbog porasta islamofobije, u kombinaciji sa skoro 20 godina sukoba u inostranstvu koje je Amerika vodila, Tejer misli da je "izuzetno važno" da se uspomena na 11. septembar prenosi na naredne generacije.

“Razlog nije samo sjećanje", kaže on. "Što se mene tiče, sjećate se 11. septembra jer daje kontekst svemu drugom što se dogodilo poslije."

Poslije 11. septembra, SAD su pokrenule međunarodnu vojnu kampanju, nazvanu "rat protiv terorizma", a meta su bile ekstremističke islamske grupe širom Bliskog istoka, Afrike i Azije.

Do kraja ove fiskalne godine, 30. septembra, SAD će potrošiti više od 6,4 hiljade milijardi dolara na vojni angažman u inostranstvu poslije 11. septembra, prema zajedničkoj studiji Univerziteta Braun i Bostonskog univerziteta. Studija je dio većeg projekta. Druge studije procjenjuju da je u tim sukobima ubijeno više od 800.000 ljudi a raseljeno još 37 miliona.

“11. septembar je bio tragedija i treba da se sjećamo toga što se dogodilo, ali mislim da takođe treba da učimo više o posljedicama tog događaja", smatra Fahimul.

“Često kažemo - sjećamo se 3.000 izgubljenih života ali zaboravljamo na djecu i porodice ubijene kao rezultat rata koji je uslijedio, sve ljude koji su raseljeni a takođe ljude u SAD koji su žrtve rasizma i mržnje."

Za 21-godišnju Tejlor Ber iz Sjeverne Karoline, taj produženi bilans žrtava je dio značaja 11. septembra. Jedna od njenih drugarica je tog dana izgubila majku. Baka Tejlor Ber, stjuardesa, trebalo je da se za nekoliko sati ukrca na let za Vašington, kada je prvi avion udario sjevernu kulu Svjetskog trgovinskog centra.

“To koliko ste emotivno blizu događaja utiče na to kako ga vidite", kaže Bler, studentkinja četvrte godine psihologije na Univerzitetu Apalačijan Stejt u Sjevernoj Karolini.

“Ali iako je lako da pogledate neki događaj koji vas nije lično pogodio i zapitate se zašto je važan, on je ozbiljno uticao na živote hiljada ljudi", dodaje Tejlor Ber.

"Ljudi koji su poginuli 11. septembra možda nisu bili poznate ličnosti ali su imali svoje živote, svoju porodicu", kaže on.

Za sada, komemoracije se nastavljaju, uprkos pandemiji. Spomenik i muzej u Njujorku na mjestu Svjetskog trgovinskog centra 11. septembra je otvoren za porodice žrtava a od sjutra će biti otvoren za sve posjetioce.

Ranije ove nedjelje, zvaničnici blizu mjesta gdje se srušio avion u Pensilvaniji položili su kamen temeljac za novi dio staze koja spaja tri glavna spomenika žrtavama 11. septembra u zemlji.

Preporučujemo za Vas