Foto: Reuters

spisak znakova upozorenja na demokratsku propast

Tramp sve više liči na diktatora

Što je predsjednik bliži izbornom danu, to je veća prijetnja koju predstavlja za američku demokratiju

26357 pregleda 157 reakcija 24 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Čak i prije nego što je američki predsjednik Donald Tramp položio zakletvu 2017, ozbiljni posmatrači bili su zabrinuti zbog krhkosti demokratskog poretka Sjedinjenih Američkih Država i njegovih previše očiglednih diktatorskih sklonosti.

Djelimično je to bila njegova očigledna narcisoidnost i prezir prema istini, ali i spremnost da grubo pregazi dugogodišnje norme, njegov debeli dosije prevara i sumnjivih poslovnih transakcija i očigledno divljenje diktatorima u drugim zemljama. Trampov dolazak doprinio je tome da knjige poput „Kako demokratije umiru” i „O tiraniji” postanu bestseleri, dok su novinari i politikolozi počeli da sastavljaju spiskove „znakova upozorenja” na puzajući autoritarizam. Bio sam previše optimističan i prilično siguran da će Tramp biti užasan u upravljanju i unutrašnjom i spoljnom politikom - i tu sam bio u pravu - ali sam vjerovao da će mu njegove godine, kratka pažnja, nedostatak znanja i druge mane ograničiti sposobnost da učvrsti moć. Za razliku od nekih optimista, nisam očekivao da će on dorasti odgovornostima funkcije, ali sam vjerovao će ga sistem kontrole i ravnoteže, ugrađen u naš ustavni poredak, dovoljno obuzdati da zaštiti suštinske odlike američke demokratije. Kako sam samo pogriješio.

Znao sam da se potencijalni autoritarci rijetko predomisle i postanu posvećeni ličnoj odgovornosti, vladavini zakona ili poštenim izborima. Ono što nisam uspio da predvidim je da će se Trampove autoritarne ambicije pogoršavati što duže sjedi u Ovalnom kabinetu i da će se njegova sposobnost da ih slijedi povećati čim bude imao priliku da ljude sa integritetom i istinskom posvećenošću zakletvi da će braniti ustav, zamijeni slugama, oportunistima i vlastoljubivim ideolozima.

Tramp sada ima gomilu razloga da učini sve što je u njegovoj moći da ostane na vlasti, makar samo da drži sebe i porodicu izvan zatvora i da izbjegne gubitak nepošteno stečene zarade tokom života pravno sumnjivog biznisa, a da ne pominjemo milione dolara od poslova koje je sebi omogućio kao predsjednik.

Ako njegujete osnovne vrijednosti američkog ustava (koliko god bio nesavršen način na koji smo ih postigli), a želite da živite u zemlji u kojoj je vladavina zakona i dalje na snazi i glas naroda se i dalje jasno čuje, imate puno razloga da budete veoma zabrinuti.

Slijedi spisak znakova upozorenja na demokratsku propast:

1. Sistemski napori u cilju zastrašivanja medija

Ova taktika je od početka centralno obilježje Trampovog predsjednikovanja, bilo u obliku stalnih tvitova o „lažnim vijestima” i ne previše prikrivenih pokušaja da prijeti vlasnicima medija koji mu se ne sviđaju (poput CNN-a ili Vašington posta). Kao što je navodno priznao novinarki CBS-a Lesli Stal, Tramp prilično namjerno napada novinare. „Rekao je ‘Znate li zašto to radim? Da bih vas sve diskreditovao i ponizio, tako da vam niko neće vjerovati kada pišete negativno o meni’”, kazala je ona kasnije za PBS.

foto: Reuters

Tramp je u maju, na primjer, potpisao izvršnu naredbu koja bi eventualno mogla omogućiti vladi da nadgleda politički govor na internetu. To je učinio iste nedjelje kada je Tviter uz dvije njegove pogrešne objave stavio oznaku „provjeriti činjenice”.

Administracija je takođe povećala krivična gonjenja uključujući upotrebu povjerljivih podataka od strane novinara, pretražuje njihove elektronske uređaje i prati kretanje reportera, a Trampova predizborna kampanja je tužila za klevetu “Njujork tajms”, CNN i druge medijske kuće. Trampovo stalno ektiketiranje medija kao „neprijatelja naroda” možda je inspirisalo pristalice da prijete medijskim kućama i podstaklo hapšenja i napade na novinare koji su izvještavali o nedavnim demonstracijama u nekoliko američkih gradova. Kao što je nedavno rekao Kris Volas iz inače Trampu naklonjenog Foks njuza, „predsjednik Tramp učestvuje u najdirektnijem neprekidnom napadu na slobodu štampe u našoj istoriji”.

2. Izgradnja zvanične medijske mreže naklonjene Trampu

Raniji izvještaji da će Tramp (ili jedan od njegovih sinova) osnovati svoju medijsku kompaniju, pokazali su se kao neosnovani. Ali, predsjedniku to nije ni potrebno kada je Foks njuz gotovo u potpunosti u njegovom taboru, kada je voditelj Foks njuza Šon Heniti navodno njegov bliski lični savjetnik i kada je još ekscentričnija mreža One America pouzdano na njegovog strani. Tramp takođe može da računa da će radijski voditelj Raš Limbo (kome je prošle godine dodijelio predsjedničku medalju za slobodu) prenijeti bilo koju novu laž koju predsjednik odluči da tvituje (kao što je rekao slušaocima da je koronavirus „obična prehlada” i samo ljevičarska zavjera za rušenje Trampa). Kome je potrebna pravda kada ima Limboa?

3. Politizovanje državne službe, vojske, Nacionalne garde ili domaćih bezbjednosnih agencija

Predsjednik može biti vrhovni komandant i šef izvršne vlasti, ali vojnici i državni službenici polažu zakletvu ustavu, a ne pojedincu. Ignorišući taj princip, Tramp je pokušao da natjera vladine zvaničnike da izraze „lojalnost” njemu lično i predsjedava sastancima kabineta na kojima ga članovi toliko hvale da je to sramno. On je umjesto ministra pravde Džefa Sešnsa imenovao Vilijama Bara nakon što je Sešns pokazao određeni stepen integriteta, a Barova spremnost da zaštiti predsjednika, pa čak i da laže u njegovo ime, čine da lojalnost bivšeg ministra pravde Roberta F. Kenedija njegovom bratu Džonu i odanost bivšeg ministra pravde Džona F. Mičela bivšem predsjedniku Ričardu Niksonu djeluju staromodno. U svakom slučaju, prilično je mali korak od vjerovanja u totalnu kontrolu predsjednika nad izvršnom vlašću do stava da bi on trebalo da bude u potpunosti iznad zakona. Tramp ne bi imao ništa protiv toga.

Ti napori su nedavno napravili još ozbiljniji zaokret. Tramp je iskusne zvaničnike zamijenio nekvalifikovanim lojalistima - poput imenovanja bivšeg ambasadora u Njemačkoj Ričarda Grenela za vršioca dužnosti direktora nacionalne obavještajne službe - i vršio pritisak na Mornaricu da preinači odluku o vraćanju komandanta nosača aviona USS “Teodor Ruzvelt”.

foto: Reuters

Korišćenje suzavca i saveznih agenata za uklanjanje demonstranata sa trga Lafajet u Vašingtonu kako bi Tramp mogao da se fotografiše, i prisustvo šefa Združenog štaba Marka Milija i ministra odbrane Marka Espera u njegovoj pratnji (zbog čega se Mili kasnije izvinio), još je jedan slučaj gdje je Tramp pokušao da nestranačke institucije integriše u svoje okruženje.

Konačno, nedavna kampanja za uklanjanje nezavisnih generalnih inspektora - u Stejt departmentu, ministarstvu odbrane, zdravlja, socijalnog staranja i saobraćaja, kao i u obavještajnim službama - miriše na politički revanšizam (npr. u slučaju generalnog inspektora koji je proslijedio izvještaj zviždača u kojem se navodi da je Tramp pokušao da uskraćivanjem američke pomoći primora Ukrajinu da ocrni bivšeg potpredsjednika Džoa Bajdena) ili želju da zaštiti najviše zvaničnike od nezavisnog nadzora. U svakom slučaju, to je još jedan znak da Tramp misli da vladine agencije rade za njega, a ne za američke poreske obveznike.

4. Upotreba vladinog nadzora protiv domaćih političkih oponenata

Ne znam da li Tramp koristi FBI, CIA ili druge nadzorne kapacitete za špijuniranje Bajdenove kampanje ili za nadgledanje drugih političkih protivnika. Ali znamo da savezna vlada nadzire ljude koji protestuju protiv imigracione politike administracije, a Tramp je zaprijetio da će pokret Antifa proglasiti terorističkom organizacijom, što bi domaćim bezbjednosnim agencijama moglo omogućiti da sprovode dalekosežniji nadzor protesta protiv Trampa. Tramp i njegovi saveznici se ne ustručavaju od korišćenja vladinih institucija za poboljšanje njegovih političkih šansi, a ponekad to otvoreno kažu.

5. Korištenje državne moći za nagrađivanje pristalica i kažnjavanje protivnika

Nije novost da je Trampova administracija duboko korumpirana i da Tramp i njegova porodica koriste visoku funkciju da bi se obogatili na razne načine. Ponekad su ovi isprepletani odnosi gotovo komični, kao kada je Organizacija Tramp zatražila od Trampove administracije pauzu u plaćanju zakupa koji duguje za zgradu u kojoj se nalazi hotel “Tramp Internešnal” u Vašingtonu. Drugi primjeri su ozbiljniji, međutim, prema nedavnoj studiji Instituta Brukings, odgovor administracije na smrtonosnu pandemiju koronavirusa poremećen je neadekvatnim nadzorom i jasnim znacima korupcije. „Bilo je izvještaja da je 27 klijenata lobista povezanih sa Trampom primilo do 10,5 milijardi dolara od vladinog novca namijenjenog borbi protiv koronavirusa; da je među korisnicima bilo više entiteta povezanih sa porodicom Džareda Kušnera i drugih Trampovih saradnika i političkih saveznika; da je do 273 miliona dolara dodijeljeno za više od 100 kompanija koje su u vlasništvu ili kojima upravljaju glavni donatori u Trampovoj predizbornoj kampanji; i da su se dogodile mnoge druge transakcije koje zaslužuju dalju istragu”, navodi se u studiji.

foto: Reuters

U međuvremenu, organizacije koje Tramp smatra neprijateljskim rizikuju da budu izložene žestokom tretmanu.

6. Namještanje sastava Vrhovnog suda

Sposobnost predsjednika da Vrhovni sud popuni onima koji ga podržavaju zavisi od upražnjavanja mjesta i od saglasnosti Senata. Tramp ne mora da brine za Senat, koji mu je omogućio da imenuje dvoje novih sudija tokom prvog mandata. Nije otišao dalje, ali samo zato što nije imao novu šansu od kontroverznog imenovanja sudije Breta Kavanoa.

U međuvremenu, Tramp i lider većine u Senatu Mič Mekonel dobro obavljaju posao namještanja u nižim sudovima, uključujući neke kandidate sa spornim kvalifikacijama. A ako mislite da je ovo samo pitanje prava na abortus ili kontrole oružja, razmislite bolje. Ako su izbori 2020. neizvjesni, odluke nižeg suda o potencijalnim izbornim nepravilnostima mogle bi puno značiti. Nekoliko nedavnih odluka (u Viskonsinu, Teksasu, Floridi i Alabami) je otvorilo vrata upravo onoj vrsti uticaja na ishod glasanja koja bi koristila Trampu. Kao što i druge demokratski izabrane autokrate dobro znaju, kontrola i ravnoteža i vladavina zakona nisu prepreka nakon što se pravosuđe transformiše iz nadzornika u poslušnika.

7. Zakon se nameće samo jednoj strani

Dok ne štedi riječi kada kritikuje imigrante, demonstrane i izuzetno opasnog, izdajničkog, prijetećeg, a uspavanog Bajdena, Tramp uglavnom zatvara oči pred daleko ozbiljnijim kriminalcima. Iako su desničarske terorističke grupe i bijeli suprematisti odgovorni za daleko više smrtnih slučajeva u SAD od ljevičarskih demonstranata ili stranih terorističkih grupa, Tramp je više puta na razne pokazao da saosjeća s njima.

U isto vrijeme, Tramp rado abolira svoje kriminalne saradnike, poput osuđenog prestupnika Rodžera Stouna, a Bar je naredio ministarstvu pravde da odbaci optužbe protiv bivšeg savjetnika za nacionalnu bezbjednost Majkla Flina - koji je već priznao krivicu - što je krajnje neobičan potez koji je podstakao 2.000 bivših zaposlenih u ministarstvu pravde da potpišu otvoreno pismo upozoravajući da je Bar još jednom „napao vladavinu zakona”.

foto: Reuters

U Trampovoj Americi postoje dva pravna sistema. Jedan je za predsjednika i njegove ortake, a drugi za naivčine poput vas. Ista je situacija u drugim autokratijama.

8. Štelovanje sistema

Kada neko poput Dejvida Bruksa iz “Njujork tajmsa” napiše kolumnu u kojoj vam kaže da se pripremite za učešće u masovnoj kampanji građanske neposlušnosti nakon izbora u novembru, znate da smo u ozbiljnoj nevolji.

Tramp je sasvim jasno stavio do znanja da će učiniti sve što je u njegovoj moći da namjesti izbore u svoju korist. On nema izbora: nezaposlenost je velika, broj deložacija se povećava, deficiti rastu, trgovinski deficiti koje je obećao da će popraviti i dalje su tu, a traljavi odgovor njegove administracije na pandemiju koju je Tramp neprestano poricao odnijeće do dana izbora oko 200.000 života u SAD, iako su mnoge druge zemlje uspjele da se vrate normalnom životu.

foto: Reuters

Čak i uz prednosti koje nudi Elektorski kolegijum, Tramp se suočava sa ponižavajućim, iako zasluženim porazom. Kao što radi na golf terenu, on je spreman da vara i na izborima. Pozvao je pristalice da glasaju dva puta ako mogu. Pokušava da poremeti Američku poštansku službu čineći je manje sposobnom da izađe na kraj sa gomilom glasačkih listića i istovremeno lažno tvrdi da je glasanje putem pošte (koje sam koristi) puno prevara. On i njegovi podređeni oklijevaju da javno kažu da će napustiti funkciju ako bude poražen.

9. Širenje straha

Šta da radite kada zaostajete u anketama, nemate pojma kako da vratite ljude na posao i ne možete da obuzdate pandemiju? Jednostavno: pokušajte da uplašite ljude nečim drugim. Isto kao što je u kampanji 2016. iznosio neodgovorne tvrdnje o muslimanima, meksičkim „silovateljima” i drugim stranim opasnostima, ovoga puta radi prekovremeno kako bi ubijedio glasače da su gradovi SAD u plamenu i da se bijesne rulje nebijelaca kreću prema predgrađima kako bi zauzele domove i uništile njihov način života. Kada je Tramp u inauguralnom obraćanju u januaru 2017. upozorio na „američko krvoproliće”, nismo shvatili da nam govori šta namjerava da postigne kao predsjednik.

On pokušava da ubijedi ljude da je Bajden nekako i preumoran da bi bio predsjednik (a nije), i istovremeno i opasan amalgam Malkolma Iksa, frakcije Crvene armije i ubice Zodijaka. To je providan i očajnički trik - posebno s obzirom na to da je stopa kriminala i dalje na istorijski niskim nivoima - ali su laži i ranije koristile Trampu.

foto: Reuters

Da budemo jasni: Nasilni protesti su pogrešni i uništavanje imovine treba osuditi bez obzira na to ko su počinioci. Bajden to razumije, naravno, i jasno je osudio nasilni ekstremizam svih vrsta. Trampu ne smeta kada njegove pristalice prijete ili vrše nasilje i teško da ih ikada otvoreno osuđuje. Umjesto toga, jedina nada mu je da posije što više podjela i mržnje od sada do 3. novembra, u nadi da bi to moglo navesti dovoljno preplašenih ljudi da glasaju za njega ili možda izađu na ulice ako izgubi. I to je ono što je zaista zastrašujuće.

10. Demonizovanje opozicije

Ovaj znak upozorenja je klasični autoritarni potez i usko je povezan sa brojem 9. Kao što ilustruju njegovi napadi na medije, on je bio ključni dio Trampovog priručnika tokom njegove političke karijere. U Trampovom svijetu, nemoguće je zamisliti legitimne razlike između jednako patriotskih i odgovornih Amerikanaca, onu vrsta iskrenih neslaganja zbog kojih demokratski sistemi postoje da bi ih prilagodili i pomirili. Ili ste s njim, ili ste zli, poremećeni, ludi, nevaljali, izdajnici itd. Naravno, kao što su mnogi primijetili, o Trampovom karakteru najbolje govore optužbe koje on rutinski iznosi protiv drugih. Kako njegova politička zvijezda tamni, tako se i ova tendencija pogoršava.

Uzmimo kao primjer njegov demagoški govor na planini Rašmor za Dan nezavisnosti. Pored standardnog govora o očevima osnivačima i ratu za nezavisnost, Tramp je iskoristio priliku da se obruši na „bijesne rulje” koje skrnave „sveta spomen-obilježja”, optužujući protivnike za pokušaj „pokretanja talasa nasilnih zločina“, da zastupaju „totalitarizam” i „ultraljevičarski fašizam”. Ove optužbe su imale malo ili nimalo osnova, a govorom nije napravio nikakav pokušaj da ujedini američki narod suočen sa mnogim izazovima. Ali, kada vam je namjera da ubijedite dovoljno glasača da je druga strana još gora od vas, onda je izmišljanje zastrašujućih priča ono što moramo očekivati.

Ne postoji nijedan razlog da se vjeruje da bi ponovni izbor ovom nepoštenom i samoživom narcisu iznenada usadio novu posvećenost osnovnim principima američke demokratije. Naprotiv, to će samo ojačati njegovo uvjerenje da se može izvući iz svega. Šta kažete na treći mandat, naivčine? Možda Ivanka Tramp može da se kandiduje 2028. godine, pa ćemo i njoj to namjestiti. Mislite li da postoji zakon ili norma koje ne bi prekršio ako bi mislio da je to u njegovu korist i da neće biti spriječen? Koji bi članovi današnje Republikanske stranke iznenada skupili hrabosti i pokušali da ga zaustave?

Kada predsjednik i njegova administracija nekažnjeno krše neke zakone, nema razloga da vjerujemo da neće prekršiti još veće ako misle da se mogu izvući. To znači da svako od nas postaje ranjiv na sve što žele da urade.

Autor je profesor međunarodnih odnosa na Harvardu

Prevela i priredila: Angelina Šofranac

Preporučujemo za Vas