Još za vrijeme svoje predizborne kampanje 2016. Donald Tramp je jasno stavio do znanja šta će mu biti spoljnopolitički prioriteti – "Prvo Amerika".
Sada, poslije četiri Trampove godine u Bijeloj kući, taj slogan se može potvrditi činjenicama.
Bezobzirni sopstveni interesi i konfrontacije su prožimali spoljnu politiku kao i stalne promjene u spoljnopolitičkom timu, iznenađenja i konfuzija.
Nezavisno od toga da li će Tramp uspjeti da se izbori za drugi predsjednički mandat, njegove promjene u spoljnoj politici će imati dugoročni uticaj i na djelovanje drugih političkih aktera.
Nabrojaćemo nekoliko najvažnijih posljedica.
Sam protiv svih
Od preuzimanja dužnosti Donald Tramp je potkopavao međunarodnu saradnju.
Već nakon tri dana u predsjedničkoj fotelji on je istupio iz Transpacifičkog partnerstva, trgovinskog sporazuma sa azijskim zemljama.
Vašington se potom povukao iz raznih međunarodnih tijela i sporazuma – najpoznatiji su Savjet za ljudska prava Ujedinjenih nacija i Pariski klimatski sporazum.
Osim toga, Sjedinjene Američke Države su pod Trampom jednostrano donosile važne političke odluke i protiv međunarodnog konsenzusa.
Treba kao primjer navesti američko priznanje Jerusalima kao glavnog grada Izraela i premještanje američke ambasade u taj grad.
"Sjedinjene Američke Države su ozbiljno oštetile korisnu mrežu alijansi i međunarodnih institucija“, kaže Margaret Makmilan, kanadska istoričarka koja predaje na Oksfordu i gostujuća je istoričarka u Savjetu za inostrane poslove, njujorškom spoljnopolitičkom trustu mozgova.
Ona dodaje: "Mislim da je to veoma oslabilo poziciju Sjedinjenih Američkih Država u svijetu“.
I zaista, anketa Instituta za istraživanje javnog mnjenja Pju pokazuje da je stepen saglasnosti sa politikom Sjedinjenih Američkih Država na najnižem nivou u više decenija.
Načeti transatlanski odnosi
Karnegijeva fondacija je februara ove godine konstatovala da je glavna razlika između Vašingtona i evropskih prijestonica u Trampovom otporu prema multilateralizmu.
A upravo je transatlantsko partnerstvo od okončanja Drugog svjetskog rata predstavljalo okvir za njegovanje zajedničkih vrijednosti, ciljeva i globalnih pristupa.
Ipak, razmimoilaženje Evropske unije i Trampa nije samo ideološke prirode.
Tramp je aktivno kritikovao transatlanske odnose dovodeći ih u pitanje.
Javno je izrazio sumnju u vrijednost saveza kakav je NATO.
Najavio je povlačenje trupa iz Njemačke, jer ta zemlja po njemu ne izdvaja dovoljno za odbranu.
Uveo je uvozne carine na robu iz EU, prijetio je sankcijama ukoliko dođe do izgradnje Sjevernog toka 2.
Margaret Makmilan vjeruje da će ta opterećenja odnosa dovesti do trajnih promjena: "To je kao u prijateljstvu. Skloni ste da vjerujete prijatelju. Ali ako se povjerenje jednom izigra, teško ga je ponovo uspostaviti", kaže istoričarka.
"Evropa je stekla naviku da se oslanja na ’velikog brata’ u Vašingtonu. Možda će Evropljani sada da kažu da to jednoznačno nije put i da se moraju osamostaliti, moraju jače razvijati sopstvenu spoljnu politiku", kaže Makmilan.
Snop kritičkog svjetla na Kini
Konfrotativni Trampov kurs prema Kini doveo je do povećane pažnje.
Počelo je trgovinskim ratom, a nastavilo se pritiskom da se isključi kineski koncern Huavej iz poslova u vezi sa podizanjem nove 5G mobilne mreže.
Trampovu oštru kritiku s odobravanjem su dočekali mnogi koji smatraju da je Kina predugo profitirala od globalnih trgovinskih sporazuma kršeći istovremeno ljudska prava.
"Predsjednik je s pravom izazvao Kinu zbog aktivnosti u trgovinskom sektoru", napisao je Ričard Has, predsjednik Savjeta za spoljne odnose.
Sličnog je stava i istoričarka Makmilan.
Ona kaže da ne bi željela da hvali Trampa, ali po njoj su njegove odluke bile ispravne zbog masovne krađe autorske svojine.
Napetost između SAD i Kine postojale su i prije Trampa, ali u njegovom mandatu je "sve postalo mnogo jasnije i artikulisanije".
Opasnosti od "cvrkutave" diplomatije
Trampova administracija je u spoljnopolitičkoj komunikaciji u različitim momentima slala različite poruke – često i posredstvom Trampovog privatnog profila na Tviteru.
A retorika je bila i ratoborna.
Aleksi Dru se bavi istraživanjem konfliktnih situacija u društvenim mrežama u Centru za naučne i bezbednosne studije na londonskom Kings koledžu.
Za nju su odnosi Sjedinjenih Američkih Država i Irana odličan primjer za opasnost koja vreba u Trampovoj tviteraškoj diplomatiji.
"Ako se stavite u ulogu iranskog ministra spoljnih poslova Zarifa i Iranaca, veoma je teško da se odredi tačna pozicija Sjedinjenih Američkih Država. Do njih stalno stižu protivrječnosti iz Ministarstva spoljnih poslova i najrazličitijih Trampovih kanala".
Dru dodaje da Tramp i njegov spoljnopolitički tim ne koordinišu svoje poruke.
Dru ne vjeruje da bi jedna poruka na društvenim mrežama mogla da izazove rat, ali u situaciji eskalacije ili istorijske krize između državnih i drugih aktera, takve poruke bi mogle da doprinesu eskalaciji.
Ohrabrene autokrate
Trampov četvorogodišnji mandat imaće još jednu posljedicu: autokratski vladari se na globalnoj pozornici osjećaju ohrabrenim.
Mnogi od njih su bili na vlasti još prije Trampove ere, a njegov nekritički odnos prema njima, koji je ponekad i pun divljenja, znači i prećutno odobravanje njihovog stila vladavine.
Pokazalo se da Tramp nije spreman da tematizuje njihove navodne prestupe u načinu vladanja.
Primer za ovo je odnos Trampa prema Saudijskoj Arabiji poslije ubistva novinara Džamala Kašogija.
Dok su se gomilale sve jasnije indicije o umiješanosti saudijske kraljevske kuće u ubistvo, Tramp je saudijskoj vladi obećao svoju podršku.
Bonus video:
