Ranije ovog ljeta, dok sam prolazila pored kamiona mrtvačnica parkiranih ispred bolnice u našem naselju, sjetila sam se mojih čestih hodočašća do mrtvačnice u Sarajevu, dok su ljudi tražili članove porodice koji su nestali tokom rata prije više od četvrt vijeka. Ne mogu da vjerujem da je bilo tako davno. Gledajući šta se dešava širom Amerike, prizori iz bosanskog rata i godina koje sam provela u tuđim građanskim ratovima, uvukli su se u moj svakodnevni, besani život. Koji su incidenti prethodili tim dešavanjima, koji su bili znakovi, kada su se bijes i strah pretvorili u nasilje, kako je strah pobijedio nadu? Mislim da još nismo stigli do te tačke. Zapravo, ne mogu vjerovati da ćemo ikad doći do toga. Ali, ni oni nisu vjerovali.
Smrt Džordža Flojda, snimak njegovog sporog gušenja, preklinjanja za vazduh, njegov poziv majci dok je umirao pod koljenom policajca Dereka Čovina, rasplamsao je ustanak protiv ukorijenjenog i daleko bolje organizovanog pokreta bijele moći, pokreta koji seže daleko u našu prošlost. Tokom jednog od prvih protesta Životi crnaca su važni u Bruklinu, stajala sam sa gomilom ljudi, nosila masku, i slušala episkopa crnca kako propovijeda o mirnom bijesu. Sljedećeg dana sam bila ispred Barklis centra sa masom demonstranata kada je stigla još jedna grupa koja je marširala kilometrima od Bej Ridža. Zaustavili su se i jedna žena je rekla da će se moliti, na večernjoj muslimanskoj molitvi, a da se svako može pridružiti ili slušati. Formirali su redove. Jedan mladić je započeo molitvu. Ostatak grupe - crni, bijeli, smeđi - spustili su se na koljena. Moglo se osjetiti iznenađenje grupe u kojoj sam bila. Nisu očekivali dolazak ljudi iz Islamskog centra Bej Ridž. Kako da reaguju? Vrijeme je prolazilo i tjeskoba se rasipala dok je trajala molitva. Muslimani su govorili: “Da, znamo veoma dobro kako sistem vrši moć, kako prohuja kroz naselja, kako gazi manjine. A i ranije smo udruživali snage”.
Te noći, ljudi koji su bili na protestima prekršili su policijski čas. Policija ih je ganjala, mnoge je pretukla, uhapsila. Formirane su grupe da bi se ljudi izvukli iz zatvora. Ostatak priče znate: dijeljenje flaša vode, uzvikivanje imena crnaca i crnkinja koje je ubila policija, policijsko nasilje, sukobi... A onda su nastupili ekstremisti. Na ulicama Portlanda, u Oregonu, naoružani bijeli rasisti, anti-maskeri i momci iz Domovinske sigurnosti (DHS) u opremi za suzbijanje nereda, pojačali su krizu, odvodeći demonstrante u kombijima bez oznaka, zajedno sa Boogaloo Boisima, Boojahadeenom, Proud Boysima i antifom. Početkom juna, helikopteri su stalno nadlijetali moje naselje u Bruklinu, a uveče bi počinjali vatrometi. Prvo je bilo uzbudljivo, kao da nešto slavimo. Primijetila sam da Maks, naš šestogodišnji pas, kojem nikad nije bilo dosta izlaženja, pred mrak podvije rep i zavuče se ispod stola. Pokušavala sam da ga izvedem nakon što sunce zađe, ali nije htio da mrdne. Maks nije bio jedini. To je bila epidemija istraumiranih pasa. Oni mogu da predosjete zemljotres - zašto ne i rat?
Njegov strah je počeo s vatrometima. A vatrometi su pokrenuli i druge strahove, teorije zavjera o planovima vlade da ljude izludi nespavanjem, da izazove strah među crnim i smeđim manjinama, da pošalje policiju u naselja tražeći “problematične osobe - što je šifra za demonstrante. Bilo je svakakvih teorija, čak i ona da su vatrometi uvod u rat. Izolacija, očaj, nesanica, gubitak posla, bolest, policijski čas, policijsko nasilje, pljačkanje - sve to rađa teorije zavjere.
Malo ko je vjerovao da će rat doći u Sarajevo
Tokom rata u Sarajevu živjela sam iznad katedrale, u starom dijelu grada koji se zove Baščaršija. Živjela sam sa Verom, njenim mužem Dragom i njihovim prestravljenim psom Blekijem. Kad god bi telefon zazvonio, a to nije bilo često jer tokom rata telefoni uglavnom nisu radili, Bleki bi se uznemirio. Ako bi se usudio da podigneš slušalicu, uhvatio bi te za zglob i cvilio. Svaki dan, u vrijeme zalaska sunca, more šokiranih pasa lajalo je u agoniji širom grada.
Vera, pjesnikinja i urednica novina u pedesetim godinama, bila je uvjerena da rat nikada neće doći u Bosnu. Čak i 1991, godinu prije početka rata, dok je jugoslovenska vojska granatirala gradove na dalmatinskoj obali, dok je Vukovar bio pod opsadom, Sarajlije nisu vjerovale da će rat doći u njihov lijepi grad smješten između planina. Rat u Bosni? Nema šanse, govorila je Vera. Bilo je previše izmiješano: Muslimani, katolici, pravoslavci, Jevreji, svi žive zajedno i u mješovitim brakovima. Vera je bila Hrvatica. Njen bivši muž bio je pola Hrvat, pola Jevrej. Drago, direktor banke u penziji, bio je Srbin. U stanu iznad njihovog živio je bosanski Hrvat Jevrej sa suprugom Muslimankom i njihovim sinom. Cijela zgrada bila je takva.
Drago je Veri rekao da je naivna. “Rat u Bosni”, govorio je, “biće duži i krvaviji nego bilo gdje drugo”. Njih dvoje su se rijetko slagali u bilo čemu.
Vratili su se četnici
Vera je bila beba u skloništu tokom Drugog svjetskog rata. Drago se pridružio partizanima da bi se borio protiv nacista i njihovih hrvatskih saveznika. Završio je u koncentracionom logoru u Austriji i gotovo umro od gladi. Njegova sestra je slučajno vidjela kako njegovo tijelo bacaju na hrpu leševa i spasila ga.
Drago je uvijek očekivao najgore. I tako, rane 1992, sa ratom koji je bjesnio preko granice, otišao je sjeverno na porodičnu farmu, gdje je nekad bio gradonačelnik. Već tada bosanski Srbi su proglasili autonomne zone i pripremali se za nezavisnost. Drago je čuo da Ratko Mladić vrbuje muškarce za svoju separatističku vojsku. Ubjeđivao je rezerviste koje je poznavao da se odupru Mladiću i ostanu kod kuće, sve dok ga prijatelj nije upozorio da se primiri i ode, da ga ne bi uhapsili ili ubili. Na putu kući, vidio je vojnike sa bradama i dugom kosom, sa oznakama prekriženih mačeva, lobanjom, orlom. Četnici su se vratili, reinkarnacije starih nacionalističkih gerilaca koji su formirali savez sa nacistima tokom II svjetskog rata, da ostvare san o Velikoj Srbiji. Radovan Karadžić je bio veliki obožavatelj četnika. U njihovu čast, zakleo se da će Muslimani u Bosni goreti u paklu ako država proglasi nezavisnost.
U posljednje vrijeme, vraćaju mi se prizori iz Dragove priče. Slike krupnih bradatih muškaraca sa automatskim puškama i mješavinom simbola bijele moći - svastika, zastava konfederacije, omče, strijela koja prolazi kroz lobanju i riječi “smrt” i “pobjeda”- baš kao četnici. Mobilišu se munjevitom brzinom. Poručuju: „Ima li patriota koji su spremni da uzmu oružje i brane naš grad?“ - Kenoša, Minesota. Prijete da će linčovati i obezglaviti guvernera Mičigena. Drago je nedavno umro, ali čujem kako mi govori: “Ne budi magarac.” Tako me je zvao. Često. Uglavnom, jer prepoznala znakove nadolazeće nevolje, što nisam bila obazriva.
U Sarajevu, glasovi su se krišom pronosili kroz škole, bolnice, redakcije, kancelarije. Prijatelji i kolege Srbi su odjednom odlazili u Beograd kod rodbine, ili su išli na selo, na liječenje, ili su jednostavno nestajali. I dalje je malo ko vjerovao da će rat doći u Sarajevo. Između 29. februara i 1. marta 1992. održan je referendum o nezavisnosti BiH. Pobijedilo je gotovo jednoglasno “da”. S tim što su oblasti pod kontrolom Srba bojkotovale glasanje. Zapravo, oni su se već usvojili zasebni ustav.
Srpski svatovi su 1. marta išli prema staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji. Pucnjava je rasula slavljenike. Nevjestin otac je upucan i ubijen. Sveštenik je upucan. Sarajlije su bile zgrožene, ali se nisu iznenadile kada su se proširile glasine da je ubica lokalni nasilnik sa nadimkom Ćelo.
Vođe bosanskih Srba su odmah rekle “Vidite, bili smo u pravu. Nezavisna Bosna za Srbe znači smrt.”
Podignute su barikade koje su čuvale srpske paravojne snage. Studenti koji su uklanjali barikade su ubijani. A podignute su i barikade koje je čuvao Ćelo i drugi kriminalci. Vrlo brzo, i bosanska vlast je formirala svoju vojsku.
Nostalgija za vremenom kad je svako bio Jugosloven
U aprilu su Sarajlije još vjerovale da je mir moguć. Jer su oni željeli mir. Jer su osjećali mir. Nisu mogli vjerovati da bi bilo ko želio rat. Stotine ljudi započelo je marš na Dobrinji, naselju koje je napravljeno za potrebe Zimskih olimpijskih igara 1984. Stotine ljudi pretvorilo se u hiljade i desetine hiljada ljudi koji su uzvikivali “Možemo živjeti zajedno”. Mahali su fotografijama pokojnog Josipa Broza Tita, nostalgični za njegovom autokratskom vladavinom, kada je svako bio Jugosloven. Mahali su znakovima za seks, drogu i rokenrol. To je bilo Sarajevo. Zabavan grad. Komičari. Muzičari. Hipsteri. Rat je bio za seljake. Protesti su se nastavili sljedećeg dana. Otprilike 100.000 Sarajlija je pozivalo na mir. A onda je ponovo počela pucnjava. Meci su pogodili desetine demonstranata. Četrnaest ih je ubijeno. Policija je shvatila da su srpski snajperisti pucali na demonstrante iz hotela Holiday Inn, istog onog koji će u naredne tri i po godine opsade biti smješteni strani novinari.
Tog dana, 6. aprila, BiH je dobila međunarodno priznanje nezavisnosti. I opsada je počela.
Opsada Sarajeva, najduža u istoriji moderne Europe, bila je brutalna i uvrnuta, a opet tako intimna. Zbog velike bliskosti ljudi, bilo je nezamislivo da se prijatelji i komšije okrenu jedni protiv drugih. Kako su mogli? Kako smo mogli? Jedan pisac i bokser, bosanski Hrvat kojeg sam poznavala i koji je ostao da brani grad, rekao mi je da je njegov najbolji prijatelj bio sa druge strane, sa vojskom bosanskih Srba. Danju su pucali jedni na druge. Noću su razgovarali putem telefona i plakali. Ismet Cerić, šef psihijatrije u glavnoj sarajevskoj bolnici, bio je Karadžićev šef 20 godina. Rekao mi je da je istog dana kada je Karadžić naredio granatiranje Sarajeva s planina, nazvao Cerićevu majku u Sarajevu. “Nazvao je da joj poželi srećan Bajram”, rekao mi je Cerić. Tada me Cerić pitao, možeš li vjerovati u to? Da, nažalost, mogla sam. Karadžić je bio toliko opsjednut Cerićem da je sljedeće tri godine minobacačima i granatama pratio starog šefa po gradu.
Kada je Karadžić Srbima rekao da napuste grad, mnogi su odbili. Neki nisu imali gdje da odu, neki nisu htjeli da budu izbjeglice, a neki su vjerovali u odbranu starog predratnog Sarajeva iako je bosanska vojska bila sve više muslimanska. I koliko god bi se trudio da zadržiš identitet majke, doktora, glumca, novinara, policajca, drugi te više nisu tako identifikovali. Sada si bio samo Srbin, Hrvat, Musliman, Jevrej.
Šta preokreće građanski sukob u građanski rat? Dobro isplanirana agenda, harizmatične vođe i strah. I možda još jedan sastojak koji spaja sva tri: svođenje istorije i svih njenih složenosti na narativ o kolektivnoj sudbini - naša protiv njihove, nas protiv njih.
”Idiot” je ko nema oružje
Neki stanovnici Njujorka su ovog ljeta pobjegli iz grada u predgrađa, na selo, u Novu Englesku, Kaliforniju. “Njujork post” je pobudio distopijske strahove naslovima poput “Kriminal u Njujorku doseže nove visine”. Ljudi su izgubili domove, sve više ih živi na ulicama. Izlozi i restorani su prazni. Moja zubarka na Menhetnu mi je rekla da njene kolege žele da kupe oružje. Šta ste im na to rekli, pitala sam je. Da bi trebalo da ga nabave, rekla je. Njen suprug je preživio rat na Kosovu i kaže da bi bilo glupo da nemaju oružje. Jedan ratni fotograf i prijatelj mi je rekao da bi trebalo da imam uvijek spremnu torbu sa opremom za preživljavanje. Misli da smo mi, gradski ljudi, idioti, jer nemamo oružje.
Prijatelj pisac iz Šarlotsvila u Virdžiniji, kaže mi da ljudi u zajednicama s niskim primanjima imaju osjećaj da mafija dolazi i da ih niko neće zaštititi osim sopstvenog oružja. Kaže da je na ljeto 2017. u Šarlotsvilu grupa Kju kluks klana (KKK) izašla da demonstrira, policija je bila spremna da ih brani. A ko im je bio protivnik? Građani koji su došli da protestuju protiv ovih avatara nasilne bijele moći. Oni su skandirali: Policajci i Klan idu ruku pod ruku. A kad je KKK otišao, policajci su ispalili suzavac na ljude koji su protestovali protiv KKK, kao da su htjeli da kažu: Da, idemo. Bilo je to dvije godine prije nego što je smrt Džordža Flojda pokrenula zahtjeve za ukidanjem finansiranja policije. Zapravo, koga oni brane?
Ekstremni desničari opasniji od islamista
Nedavno objavljena dokumenta FBI dokazuju činjenicu da se desničarski ekstremisti infiltriraju u policiju. Deril Džonson, agent koji je bio zadužen za istragu domaćeg terorizma u DHS-u prije jedanaest godina, izbačen je zbog nezgodnih otkrića da je desničarski ekstremistički terorizam daleko opasniji za domovinu od islamskih terorista. Skoriji događaji u Las Vegasu, El Pasu, Gilroju i Čarlstonu samo dokazuju njegovu poentu, koju sada saopštava u knjigama, člancima i intervjuima, svima koji žele da čuju. Stotine hiljada do zuba naoružanih ekstremista bijele moći sada su potpuno izloženi oku javnosti. Njihova nasilna djela ostavljaju trag na društvenim mrežama, a predsjednik ih predskazuje. Imaju nove harizmatične vođe. Imaju jasan program. Imaju narativ o istorijskim nepravdama i zajedničku sudbinu: bijela moć. Imaju svoje biblije bijelih suprematista. Njihove teorije zavjere drže se skraćenica poput TEOTWAKI: Kraj svijeta kakav poznajemo (The End of the World As We Know It). Svi bi se mogli nazvati djecom “Tarnerovih dnevnika”.
Spremni za nasilje
Stanovnici Irija i Junion Sitija u Pensilvaniji rekli su reporteru “Njujork tajmsa” da su ljudi s obje “strane” spremni za nasilje ukoliko ne pobijedi njihov kandidat. Pristalice Bajdena i Trampa žive jedni pored drugih. Neki u istoj porodici. Svi se poznaju. I svi oni govore: Zaboravite sudove.
Nevolja stiže na ulice. Jer svi su naoružani. Trampove pristalice kažu da bi Bajdenova pobjeda bila marksistički socijalistički puč - retorika ekstremne desnice sada je mejnstrim. Žene koje su za Bajdena, poput Meri Džo Kambel, kažu da su nasmrt uplašene. Nakon što je Tramp izabran, ona i njene prijateljice osnovale su klub koji su nazvale “The Drinking Girls” kako bi se sastajale, pile, planirale, razgovarale. Tokom pandemije, moje prijateljice, i prilično sam sigurna i hiljade drugih i iz sličnih razloga, organizovale su slična druženja na Zoomu.
Stalno gledam portrete Kembelove i drugih ljudi iz Irija koje je snimila fotografkinja Libi Marč. Njihova lica su umorna, izobličena od strepnje. Podsjećaju me na muškarce i žene u srednjoj Bosni, gdje je rat prvo počeo, a gdje su svi pored vrata držali AK-47 ili lovačku pušku. Nemoguće je zamisliti da se komšije i prijatelji okrenu jedni protiv drugih. Sve dok to više nije nemoguće.
Niko ne može pobjeći od istorije
Moja prijateljica koja je pobjegla iz Irana kad je imala devet godina, ne slaže se se mojim poređenjima sa Sarajevom. “Onog trenutka kad neko uporedi potpuno različite zemlje koje nemaju nikakvu zajedničku istoriju, ja se isključim. To se ovdje nikada neće dogoditi”. Slažem se, dijelom. SAD ne dijele politički kontekst ili istoriju s BiH. Ali, tu je i ljudska priroda, i to kako koristimo poricanje da bismo preživjeli, tribalizam kad smo pod prijetnjom, i koliko je teško isključiti ono najgore u nama.
Dvije strane su sada suprotstavljene poput sila svjetla i tame nad Gondorom. Samo što svaka strana misli da je ona druga mrak. Ljudi koje bi ekonomska klasa trebalo da ujedini, podijeljeni su prema boji kože. Ideja da je jedna strana elitistička, a druga radnička klasa, je zabluda.
Ne morate tražiti dalje od elitizma trenutnog predsjednika. Ili mnoštva radničkih klasa koje čine takozvanu elitističku Demokratsku stranku. Ipak, kada sretnemo strance, gotovo instinktivno znamo ko je Trampov, a ko Bajdenov pristalica. Ko je “drugi”. Ko je mrzak, za žaljenje, nebitan. Retorika “drugosti” tako lako sklizne s jezika u ovom napetom trenutku. Istorija se ne kreće kao strijela, nego kao bumerang, napisao je Ralf Elison. I niko ne zna kojim će putem ići. Ono što znamo je da niko od nas ne može pobjeći od istorije.
Čak i da Bajden pobijedi, podjele koje razdiru ovu zemlju neće nestati. Ali, to ne znači da ćemo ići putem Balkana, naći se u opsadi Sarajeva. To je scenario noćne more. Postoje milioni ljudi koji zapravo žele da pronađu način da premoste podjele i suoče se sa seizmičkim pomakom koji istorija zahtijeva.
Članak je preuzet sa portala “The Intercept”
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
