Teorije zavjera zadovoljavaju osnovne ljudske potrebe

Iluzija kontrole doprinosi optimizmu povodom budućnosti

Mnoga iracionalna vjerovanja su pokušaj da zaštitimo mentalno zdravlje reagovanjem na potrebu za kontrolom, razumijevanjem i pripadanjem

2212 pregleda 3 komentar(a)
Protesti protiv zaključavanja u Londonu, Foto: Reuters
Protesti protiv zaključavanja u Londonu, Foto: Reuters

Pandemija kovida-19 izrodila je brojne teorije zavjere koje ili potpuno odbacuju postojanje virusa ili osporavaju zvanične podatke o porijeklu virusa, načinu prenošenja, posljedicama i liječenju. Mnoge od tih teorija su krajne nevjerovatne i štetne i često se opisuju kao iracionalne.

Međutim, njih ne bi trebalo opisivati kao znake mentalne bolesti, nego upravo suprotno, piše portal Konverzejšn (theconversation.com). Istraživanje koje su sprovele autorke, psihološkinje Lisa Bortoloti i Ana Ikino, pokazalo je da su mnoga iracionalna vjerovanja pokušaji da zaštitimo mentalno zdravlje reagovanjem na ljudsku potrebu za kontrolom, razumijevanjem i pripadanjem.

Najradikalnija teorija o kovidu-19 je poricanje: virus ne postoji ili nije toliko opasan kao što se obično vjeruje. Neki smatraju da je kovid-19 samo „obična prehlada“ i njegovim navodnim smrtonosnim posljedicama se nepotrebno pridaje značaj. Moćni pojedinci i organizacije (kao što su Bil Gejts ili Big Farma) smatraju se odgovornima za propagandu, a motivi se kreću od zarade do gušenja slobode.

Druga popularna teorija poriče da je virus slučajno prešao sa životinje na čovjeka. Tvrdi da je namjerno proizveden u kineskoj laboratoriji u Vuhanu. Druge teorije pripisuju brzo i razarajuće širenje virusa genetskim modifikovanim usjevima ili uvođenju tehnologije G5.

Sve ove teorije imaju neke zajedničke karakteristike. Uvijek postoji neka mutna zavjera koja se kosi sa zvaničnom verzijom i obično je zasnovana na ograničenim ili diskreditovnim dokazima. Bortoloti i Ikino kažu da su iza tih zajedničkih karakteristika kriju neke osnovne ljudske potrebe.

Potraga za nadom i objašnjenjem

Obrazlažući zašto ljudi „padaju“ na zavjere, autorke kažu da postoji snažni poriv za razumijevanjem uzroka. U nekoj novoj situaciji, ljudima je potrebna mapa uzroka da bi se snalazili u prostoru. Možda prihvate neko objašnjenje prije nego što dobiju sve relevantne informacije, jer je neizvjesnost teško tolerisati. U scenariju pandemije, to objašnjenje je popunilo prazninu izazvanu sumnjom i podjelama među ekspertima, navodi se u komentaru. Naučnici su izrazili neslaganje oko mnogih aspekata kovida-19, od ozbiljnosti prijetnje do toga ima li efekta pokrivati lice.

Istraživanja su pokazala da ljudi više vole objašnjenja koja se odnose na namjere neke osobe, nego na ona koja događaj predstavljaju kao slučajan. Skloni su da za prijetnju krive „agente“ za koje možda već imaju razlog da im ne vjeruju. Zbog toga razne kovid-19 teorije zavjere krive „Kineze“ koji su odavno političke mete u Evropi i SAD, ili farmaceutske kompanije čiji se uticaj kritikuje u pokretima protiv vakcina i protiv psihijatrije.

Viđenje događaja kao planiranog, a ne kao slučajnog, omogućava ljudima da zadrže osjećaj kontrole nad realnošću koja je zbunjujuća i nepredvidiva. Ako postoji neko koga je moguće okriviti, možemo vratiti univerzumu neku vrstu ravnoteže nastojanjem da kaznimo krivce za njihovo zlo ponašanje. Takođe ih možemo spriječiti da nam naude sljedeći put. Ta iluzija kontrole doprinosi našem optimizmu povodom budućnosti i pomaže nam da se uspješno borimo sa nedaćama“, pišu psihološkinje.

Odbacivanje dokaza

Zašto, međutim, ljudi usvajaju teorije koje su nekompatibilne sa prihvaćenom mudrošću i kada su dokazi za nju nepotpuni? U članku se navodi da sukob sa zvaničnom verzijom nastaje iz nepovjerenja u institucije poput vlada, naučnika, medija i medicinskih vlasti. Ovo nepovjerenje podstiče vjerovanje u zavjeru i ključno je za identitet grupa sa kojima se ljudi već povezuju, dodaje se.

Teorije zavjere imaju tendenciju da nastaju iz takozvanih „epistemičkih mjehura“, pišu Bortoloti i Ikino. One objašnjavaju da su to socijalne strukture u kojima su suprotstavljeni glasovi manje-više isključeni. To se tipično dešava na Fejsbuku ili Tviteru, gdje se blokiraju oni sa različitim stavovima. U okviru tih mjerhura, teorije o kovidu-19 postaju nešto što definiše ko su ljudi i šta podržavaju, ističu autorke.

One navode da svaki mjehur ima svoje standarde za procjenu stručnosti i dokaza. Neki teoretičari zavjere ne vjeruju statistici, a za neke koji negiraju kovid-19, eksperti nisu epidemiolozi nego gurui holističkog zdravlja. Ako su ljudi zarobljeni u nekom alternativnom mjehuru, sa njihove tačke gledišta ne mora biti iracionalno prihvatiti teoriju koja je u skladu sa njihovim ranijim ubjeđenjima i podudara se sa pričom drugih u njihovoj grupi. Ta teorija je način davanja smisla svijetu koji se stalno mijenja.

Psihološkinje smatraju da bi za sprečavanje širenja teorija zavjere trebalo da nađemo druge načine za ispunjavanje potreba iz kojih one nastaju, poput potrebe za kontrolom ili za razumijevanjem uzroka.

„Iako nemamo kontrolu nad činjenicom da pandemija postoji, može biti osnažujuće shvatiti da naše ponašanje u odgovoru na nju - poput nošenja maske i držanja distance - mogu uticati na njen ishod. I, mada eksperti ne mogu uvijek pružiti čvrstu istinu za kojom ljudi žude, prijateljska i pristupačna naučna komunikacija može pomoći u raskrinkavanju teorija zavjere i zadovoljavanju ljudske želje za znanjem i razumijevanjem“, zaključuje se u komentaru.

Preporučujemo za Vas