Na površini planete postoji bezbroj različitih vrsta. Jedna od njih je ljudska rasa, koja ima više od sedam milijardi članova. U jednom smislu, ne postoje nacije, već samo grupe ljudi koje naseljavaju različita područja planete. U nekim slučajevima, postoje prirodne granice formirane morem ili planinama, ali je čest slučaj da su granice između nacija prosto apstrakcije, zamišljene granice uspostavljene sporazumom ili sukobom.
Rasti Švajkart, jedan od astronauta u misiji Apolo 9 1969. godine, objasnio je kako mu se, dok je posmatrao Zemlju iz svemira, perspektiva potpuno promijenila. Kao i većina nas, odgajan je tako da razmišlja u kategorijama država sa granicama i različitim nacionalnostima, ali mu je pogled na svijet iz tog novog ugla promijenio gledište. Osjetio se “dijelom svakoga i svega”. Opisao je to na sljedeći način:
Gledaš tamo dolje i ne možeš da zamisliš koliko granica pređeš, iznova i iznova, a ni ne vidiš ih.
Švajkartova perspektiva nas podsjeća na to da pripadamo Zemlji prije nego naciji, i vrstama prije nego nacionalnosti. I mada se možda osjećamo različito, svi imamo isto porijeklo. Naša vrsta se prvobitno razvila u istočnoj Africi prije oko 200. 000 godina i migrirala je u ostatak svijeta u nizu talasa. Da postoji veb sajt predaka koji bi mogao da prati našu lozu od samog početka, otkrili bismo da svi imamo iste čukun (i mnoge druge “pra”) babe i djedove.
Kako onda objasniti nacionalizam? Zašto se ljudi odvajaju u grupe i poprimaju različite nacionalne identitete? Možda su različite grupe korisne u smislu organizacije, ali to ne objašnjava zašto se osjećamo drugačije. Ili zašto se različite nacije takmiče i bore jedna protiv druge.
Psihološka teorija upravljanja strahom nudi jedan trag. Ta teorija, koju su potvrdile mnoge studije, pokazuje da su ljudi, kada se osjećaju nesigurno i strepe, skloni da budu više zaokupljeni nacionalizmom, statusom i uspjehom. Izgleda da imamo impuls da se držimo etiketa identiteta da bismo se odbranili od nesigurnosti. Neki psiholozi, međutim, kritikuju ovu teoriju, vjerujući da ona previđa šire faktore koji doprinose ljudskom ponašanju.
Ova teorija bi donekle mogla biti od pomoći da se objasni zašto nacionalizam raste u vremenima krize i neizvjesnosti. Siromaštvo i ekonomska nestabilnost često dovode do povećanog nacionalizma i etničkih sukoba. Povećani osjećaj nesigurnosti donosi jaču potrebu za konceptualnim etiketama koje će ojačati naš osjećaj identiteta. Takođe imamo poriv za sticanjem sigurnosti kroz osjećaj pripadnosti grupi sa istim uvjerenjima i konvencijama.
Prema tome, vjerovatno je da su ljudi koji imaju najjači osjećaj odvojenosti i najveći stepen nesigurnosti i stepnje, najskloniji nacionalizmu, rasizmu i fundamentalističkoj religiji.
Jedno od relevantnih saznanja iz mog istraživanja kao psihologa je da kod ljudi koji žive u velikom blagostanju (zajedno sa snažnim osjećajem povezanosti sa drugima ili sa svijetom uopšte) ne postoji tendencija da imaju osjećaj grupnog identiteta.
Proučavao sam mnoge ljude koji su prošli duboku ličnu transformaciju nakon intenzivnih psiholoških pometnji, poput teškog gubitka ili dijagnoze raka. Ti ljudi prelaze na viši nivo ljudskog razvoja. Oni prolaze kroz dramatičan oblik “posttraumatskog rasta”. Njihovi životi postaju bogatiji, ispunjeniji i smisleniji. Imaju novi osjećaj uvažavanja, povišenu svijest o svojoj okolini, širi osjećaj perspektive i intimnije i autentičnije odnose.
Kao što sam napisao u knjizi “Skok”, jedna od uobičajenih osobina takvih ljudi je da se više ne definišu u smislu nacionalnosti, religije ili ideologije. Više se ne osjećaju kao Amerikanac ili Britanac, musliman ili Jevrej. Osjećaju isto srodstvo sa svim ljudskim bićima. Ako uopšte imaju osjećaj identiteta, onda je to kao globalni građanin, pripadnik ljudske rase i stanovnik planete Zemlje - izvan nacionalnosti ili granice. Oni gube potrebu za grupnim identitetom jer se više ne osjećaju odvojeno i tako nemaju nikakav osjećaj krhkosti i nesigurnosti.
Stoga smatram da su svi nacionalistički poduhvati - poput “Amerika na prvom mjestu” ili breksit - veoma problematični, jer su zasnovani na strepnji i nesigurnosti, pa neizbježno stvaraju neslogu i podjele. A pošto je nacionalizam u suprotnosti sa suštinskom stvarnošću ljudske prirode i ljudskog porijekla, takvi poduhvati se uvijek ispostave kao privremeni. Nemoguće je nadjačati fundamentalnu međusobnu povezanost ljudske rase. Prije ili kasnije, ona se uvijek ponovo potvrdi.
Kao i sam svijet, ni naši najozbiljniji problemi nemaju granice. Problemi poput pandemije kovida-19 i klimatskih promjena utiču na nas kolektivno i moguće ih je riješiti samo kolektivno - transnacionalističkim pristupom. Takve probleme je moguće adekvatno riješiti samo posmatranjem ljudi kao jedne vrste, bez granica.
Na kraju, nacionalizam je psihološka devijacija. Svojim precima i svojim potomcima - i samoj Zemlji - dugujemo da se izdignemo iznad njega.
Autor predaje psihologiju na Univerzitetu Lids Beket (theconversation.com)
Prevela i priredila:
Angelina Šofranac
Bonus video:
