VIJEK OD OSNIVANJA, KOMUNISTIČKA PARTIJA KINE IMA RAZLOGA ZA SLAVLJE

Može li najuspješnija svjetska autokratija trajati?

Britanski „Ekonomist“ piše da tajna dugovječnosti najmoćnije političke stranke u svijetu leži u nemilosrdnosti, ideološkoj agilnosti i ekonomskom rastu

24011 pregleda 38 reakcija 38 komentar(a)
Muzej Komunističke partije Kine otvoren je u Pekingu uoči stote godišnjice osnivanja, Foto: REUTERS
Muzej Komunističke partije Kine otvoren je u Pekingu uoči stote godišnjice osnivanja, Foto: REUTERS

Komunistička partija Kine (KPK) formalno je pokrenuta u julu 1921. Vijek kasnije, ne samo da kontroliše sve aspekte života u zemlji, nego je ona, a ne Rusija, vodeći svjetski simbol komunizma.

Druga po veličini partija u svijetu (nakon indijske vladajuće Baratija džanata) ima monopol nad vlašću otkad je stranka predvođena Mao Cedungom porazila nacionalističke rivale i osnovala Narodnu Republiku Kinu 1949.

KPK sada ima skoro 92 miliona članova, što je oko osam odsto odraslog stanovništva Kine.

Osim Komunističke partije, koja je sinonim za državu, još osam manjih političkih stranaka je zvanično priznato u Kini.

KPK, koju je osnovala grupa od 13 mladih Kineza inspirisanih Ruskom revolucijom, nadgledala je vrtloglavi ekonomski rast zemlje koja je postala druga po veličini ekonomija u svijetu. Međutim, napravljen je ogromni društveni trošak, politikama koje su izazvale najsmrtonosniju glad u svijetu i čistkama i socijalnim eksperimentima koji su zbrisali milione protivnika. Otkako je predsjednik Si Đinping došao na vlast 2012. godine, KPK je nametnula direktnu autoritarnu vladavinu u Hong Kongu i stvorila kampove „reedukacije“ za više od milion muslimana u Sinđijangu.

Si je učvrstio kontrolu nad partijom i izvršio pritisak na kineski parlament da ukine ograničenja predsjedničkog mandata, čime je sebi otvorio put za za doživotnu vladavinu.

KPK kontroliše najveće oružane snage u svijetu. Prije četvrt vijeka, Amerika nije puno brinula zbog moći Kine, a sada je otvoreno zabrinuta, piše britanski nedjeljnik „Ekonomist“.

Kina nije samo autoritarna država, nego i komunistička, sjedinjena sa antizapadnom ideologijom, kaže Džejms Majls, urednik „Ekonomista“ za Kinu.

Partija koja je sebe uvijek opisivala kao „veliku, slavnu u ispravnu”, na ulasku u svoj drugi vijek i te kako ima razloga da se hvali. Ne samo da je opstala puno duže nego što su predviđali njeni brojni kritičari, nego izgleda da i dalje napreduje. Kada se Sovjetski Savez raspao 1991, mnogi eksperti su vjerovali da je druga velika komunistička sila sljedeća. O tome koliko su pogriješili, ističe „Ekonomist“, govori potreba predsjednika SAD Džoa Bajdena da na samitu 13. juna izjavi ne samo da se Amerika ne slaže sa Kinom, nego i da se veliki dio svijeta pita „jesu li demokratije u stanju da se nadmeću“.

„Ekonomist“ piše da 72-godišnja vladavina jedne stranke Kinom, bez mandata od birača, nije svjetski rekord, ali da „nijedna druga dikatura nije uspjela da se transformiše od katastrofe za vrijeme Mao Cedunga, u drugu po veličini ekonomiju čija su vrhunska tehnologija i infrastruktura posramile američke oronule ceste i željeznice“.

„Kineski komunisti su najuspješniji autoritarci na svijetu“, ističe se u analizi.

KPK je, prema ocjeni „Ekonomista“, iz tri razloga uspjela da se održi na vlasti.

„Prvi je nemilosrdnost. Istina je da se kolebala prije nego što je ugušila protesta na Trgu Tjenanmen 1989, ali je na kraju na megafone odgovorila mecima i terorom pokorila zemlju“.

Sadašnji kineski lideri ne pokazuju znakove da gaje bilo kakve sumnje povodom masakra. Naprotiv, Si Đinping govori da je SSSR propao zato što njegovi lideri nisu imali dovoljno muškosti da ustanu i pruže otpor u kritičnom trenutku. Što bi u prevodu značilo: za razliku od nas, oni nisu imalu petlju da mitraljezima poubijaju nenaoružane demonstrante, piše „Ekonomist“.

Kao drugi razlog dugovječnosti stranke, list navodi ideološku agilnost. Za nekoliko godina od Maove smrti 1976, novi lider Deng Sjaoping je počeo da ukida „narodne komune“ koje su uništavale produktivnost i postavlja tržišne snage da rade u ruralnim predjelima. Maoistima nije bilo pravo, ali je proizvodnja porasla. Nakon Tjenanmena i pada SSSR, Deng se izborio sa zagriženim maoistima i prihvatio kapitalizam još većom žestinom. To je dovelo do zatvaranja mnogih državnih firmi i stambene privatizacije. Milioni su ostali bez posla, ali je Kina procvjetala, navodi „Ekonomist“, sumirajući Dengove „reforme i otvaranje“.

Komunistička partija Kine-hronologija
Komunistička partija Kine-hronologijafoto: Vijesti

Deng je govorio o odvajanju uloga partije i države, a Si ih je spojio, učvršćujući kontrolu stranke.

Tokom Sijevog mandata, partija se usredsredila na ideološku ortodoksiju. Njegovi skoriji prethodnici su dozvoljavali određenu mjeru blagog neslaganja, a Si ga je ugušio, navodi se u analizi i dodaje da je Mao ponovo slavljen, a da partijski kadar upija „misao Sija Đinpinga“. U birokratiji, vojsci i policiji, sprovedene su čistke devijantnih i korumpiranih zvaničnika. Velike kompanije se uvode u brazdu. Si je obnovio stranku na najnižim nivoima, stvarajući mrežu susjedskih špijuna i ubacujući kadar u privatne firme da ih nadziru.

„Još od Maovih dana, društvo nije bilo tako strogo kontrolisano“, ističe se u analizi.

Treći uzrok uspjeha stranke je, ocjenjuje britanski list, taj što se Kina nije pretvorila u direktnu kleptokratiju u kojoj bogatstvo isisavaju isključivo oni sa dobrim vezama. Korupcije jeste postala rasprostranjena i najmoćnije porodice su zaista prebogate. Ali, mnogi ljudi su osjećali da se i njihovi životi poboljšavaju, a stranka je bila dovoljno mudra da uvaži njihove zahtjeve. Ukinula je ruralne takse i stvorila sistem socijalne zaštite koji svima obezbjeđuje penzije i subvencionisanu zdravstvenu zaštitu. Ti benefiti nisu bili obilni, ali su se cijenili.

Zapadni posmatrači godinama nalaze mnoštvo razloga za predviđanje kolapsa kineskog komunizma. Pitajući se da li je kontrola koju zahtijeva jednopartijska država zaista nespojiva sa slobodama koje zahtijeva jedna moderna ekonomija, „Ekonomist“ piše da ekonomski rast Kine jednog dana mora posustati, što će dovesti do razočarenja i protesta. „I ako se to ne desi, ogromna srednja klasa koja je stvorila takav rast neizbježno će tražiti veće slobode - posebno zato što je toliko njihove djece doživjelo demokratiju iz prve ruke, kada su se školovali na Zapadu“.

Komunistička partija je, međutim i dalje popularna. Mnogi Kinezi joj odaju priznanje za poboljšanje životnog standarda. Istina je, navodi „Ekonomist“, da radna snaga Kine stari, smanjuje se i navikla se na prerano penzionisanje, ali ističe da su teškoće sa kojima se suočava svaka vlada, bilo autoritarna ili ne i predviđa da će se snažni ekonomski rast nastaviti još neko vrijeme.

Mnogi Kinezi se takođe dive čvrstoj ruci partije. Govore kako je Kina brzo savladala kovid-19 i oporavila ekonomiju dok su zapadne države posrtale. Oni uživaju u tome što je Kina povratila ponos i težinu u svijetu. Državni mediji vezuju partiju za naciju i kulturu, ismijavajući Ameriku kao zemlju rasnih nereda i oružanih masakara. Alternativa vladavini jedne partije je, kako poručuju, haos.

Kada se pojavi suprotstavljeno mišljenje, piše „Ekonomist“, Si koristi tehnologiju da ga sasiječe u korijenu. Kineske ulice vrve od kamera, poboljšanih softverom za prepoznavanje lica. Društvene mreže su pod nadzorom i cenzurom. Oni koji podijele pogrešnu misao mogu izgubiti posao ili slobodu. „Cijena uspjeha stranke, u brutalnoj represiji, je stravična“.

Komunistička partija je i dalje popularna i mnogi Kinezi joj odaju priznanje za poboljšanje životnog standarda

Prije četvrt vijeka, Amerika nije puno brinula zbog moći Kine, a sada je otvoreno zabrinuta

Najveća prijetnja potiče iz partije

Prema ocjeni nedjeljnika, najopasnija prijetnja za Sija potiče ne iz masa, nego iz same partije. Navodi se da ona, uprkos svim njegovim naporima, pati od frakcionaštva, nelojalnosti i ideološkog umora. Rivali optuženi za zavjeru za preuzimanje vlasti poslati su u zatvor. Kineska politika je manje transparentna nego što je bila decenijima, ali Sijeve beskrajne čistke ukazuju na to da vidi još skrivenih neprijatelja.

Trenutak najveće nestabilnosti vjerovatno će biti nasljeđivanje. Niko ne zna ko će doći nakon Sija, niti čak na osnovu kojih pravila će se sprovesti tranzicija. Kada je ukinuo ograničenja predsjedničkih mandata 2018, poslao je signal da želi da vlada neograničeno. Međutim, to bi eventualnu predaju vlasti moglo učiniti još nestabilnijom. Iako opasnost sa kojom se suočava stranka neće obavezno dovesti do prosvijetljene vladavine koju priželjkuju ljubitelji slobode, u jednom trenutku će čak i ovoj kineskoj dinastiji doći kraj, zaključuje „Ekonomist“.

Preporučujemo za Vas