Dok su američke trupe tiho napuštale njihovu posljednju ključnu bazu u Avganistanu prošlog vikenda, sirijske snage su uz podršku Rusije pojačavale bombardovanje i opsadu Idliba i pripremale se za moguće zatvaranje posljednjeg humanitarnog prelaza iz Sirije u Tursku.
To je podsjetnik koliko su se Bliski istok i Južna Azija promijenile od kako su NATO snage počele napore da stabilizuju Avganistan prije 20 godina. Još tokom intervencije u Libiji 2011 - i skorije, protiv Islamske države 2019 - SAD su i dalje bile ključna interventna sila u konfliktima, makar onda kada su to željele da budu.
U rijetkim prilikama, čak i sa smanjenim brojem vojnika na svega nekoliko stotina u Iraku i Siriji, a sada i sa sličnim brojem vojnika koji čuvaju američku ambasadau u Kabulu, američke vazdušne i pomorske snage i dalje su značajno moćnije nego snage bilo kojeg drugog igrača. Međutim, tamo gdje je najbitnije - na terenu drugi igrači su sada dominantni, boreći se za uticaj na način koji je već redefinisao ratove u Libiji i Siriji.
Ostaje nejasno da li i sama Amerika zaista zna koju ulogu želi da igra. Institucionalno, američka vojska i mnoge agencije američke vlade su toliko dugo uključene u dešavanja na Bliskom istoku i Avganistanu, tako da je neizbježno da žele da ostanu uključene. Domaći i drugi igrači međutim postaju sve snažniji.
Napredak u Avganistanu u velikoj mjeri zavisi od dogovora sa Turskom da zadrži kontrolu nad aerodromom u Kabulu, što će kako sada stvari stoje postati jedino značajno međunarodno prisustvo u zemlji.
Kao i u mnogim drugim konfliktima, Turska želi da se pozicionira kao ključni međunarodni igrač - ali Rusija, Kina i druge države takođe ovu situaciju vide kao priliku za širenje uticaja.
Kina u Pakistanu, Rusija u Tadžikistanu
Za Kinu, to znači produbljivanje razgovora sa dugoročnim patrnerom Pakistanom i vlastima u Kabulu, navodno uključujući i potencijalnu magistralu od avganistanske prijestonice do Pešavara u Pakistanu. To bi unijelo revoluciju u region i značajno uznemirilo Indiju - ali zahtijeva i sasvim drugačiju bezbjednosnu situaciju.
Najbliži saveznik Rusije u centralnoj Aziji, Tadžikistan, u srijedu je tražio pomoć Moskve da obezbijedi planinsku granicu sa Avganistanom. Moskva ima svoju istoriju u Avganistanu, ali kao i na Bliskom istoku teško da će propustiti priliku da istisne SAD i pojačala je diplomatski i vojni doseg širom Centralne Azije.
Prema izvještajima lokalnih medija, neki od najznačajnijig puteva u Avganistanu sada su pod kontrolom talibana a 15 od 34 regionalne prijestonice u Avganistanu su sada opkolili ekstremisti, uključujući i ključni sjeverni grad Mazar i Šarif. Američka obavještajna služba procjenjuje da bi avganistanska vlada mogla pasti u roku od šest mjeseci do godinu - mada pojedini predviđaju da će se to dogoditi i ranije.
U Libiji, Siriji, Iraku i Jemenu, Vašington ostaje uključen u različitoj mjeri - ali druge države su sada sve uticajnije. Od toga najviše koristi ima Rusija, koja je sada u značajnoj mjeri prisutna u Siriji i Libiji podržavajući sve navalentnije pomorske snage u istočnom Mediteranu. Regionalna dinamika je kompleksna što ide naruku manjim silama.
Ratovi o kojima se ne izvještava
U Libiji, gdje su Vašington i njegovi NATO saveznici oformili ad hok koaliciju za zbacivanje Muamera Gadafija 2011, rat je sada kompleksna borba između elemenata koje podržavaju strane sile uključujući Rusiju, Tursku, Ujedinjene Arapske Emirate, Egipat, Francusku i ostale koju pokreće želja za naftom i rezervama gasa.
U Siriji, gdje SAD zadržavaju skromno vojno prisustvo u pojedinim naftom bogatim kurdskim oblastima, među glavnim pokretačima konflikta sada je sukob između režima Bašara al Asada koji podržava Rusija i Turske, koja kontroliše određene oblasti duž granice uz pomoć svoje vojske i milicija.
Pored oblikovanja rata na terenu sa vojskom i vazduhoplovnom silom od kako je počela intervenciju 2015, Rusija takođe koristi veto u Ujedinjenim nacijama kako bi kontrolisala diplomatske akcije u Siriji.
Za razliku od 2011, o razvoju ovih konflikata međunarodni mediji sada gotovo da i ne izvještavaju. O aktivnostima američkih snaga takođe se slabo izvještava - uglavnom nejasno. Primjer toga je izvještavanje o eksplozijama u američkoj bazi u Siriji ove nedjelje.
Zaista, o mnogim od ključnih događaja u odnosima SAD sa Bliskim istokom - poput posjete Vašingtonu saudijskog ministra odbrane princa Kalida bin Salmana - slabo se izvještava i nema zvaničnih objava.
Isto važi za povećani broj američkih napada na snage koje podržava Iran u Iraku, jedinoj zemlji u kojoj SAD ostaju uključene više nego što bi se očekivalo nakon povlačenja borbenih snaga, ali gdje njihova moć takođe blijedi.
Buduća dešavanja u Avganistanu mogla bi biti ignorisana na sličan način. Većina novinarskih izvještaja uglavnom se fokusira na to šta bi SAD i Britanija mogle dalje učiniti, a ne na ono što se dešava na terenu.
Hoće li Turska moći da kontroliše međunarodni aerodrom zavisiće od njene sposobnoti da se dogovori sa talibanima koji su u usponu - ali i o tome će se malo što saznati iz medija.
To ne znači da druge države neće obraćati pažnju. Zapad možda želi da Avganistan prestane da postoji kada njihove trupe tamo više ne budu, ali na mnogo načina tamošnja „velika utakmica“ za uticaj u 21. vijeku je tek počela.
Prevela i priredila: N. Bogetić
Američka obavještajna služba procjenjuje da bi avganistanska vlada mogla pasti u roku od šest mjeseci do godinu - mada pojedini predviđaju da će se to dogoditi i ranije
Bonus video:
