Debakl u Avganistanu pokazao da SAD nijesu učile na greškama iz Vijetnama

Propali projekat gradnje države zasnovan na imperijalnoj logici

Izolovane lokalne uprave u selima pa čak i pokrajinama će uglavnom pokleknuti pred koordinisanim ustankom osim ukoliko im leđa ne čuva snažna, efikasna centralna vlada

18404 pregleda 87 reakcija 11 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Pad Kabula je, kao što se očekivalo, doveo do niza poređenja sa Vijetnamom, Lokalni saveznici bježe, haos na ulicama, užurbana evakuacija ambasade – sve to je evociralo sjećanja na kraj katastrofalnog rata koji su Sjedinjene Države vodile u jugoistočnoj Aziji.

Međutim u analizi za portal „Diplomat“ Endrju Gautorp, istoričar sa Lejden univerziteta u Holandiji i autor knjige „Graditi i uništavati: američko iskustvo u gradnji države u južnom Vijetnamu“, navodi da je većina tih poređenja površna i da u političkom diskursu više služe za plasiranje kritika jer niko ne želi da bude odgovoran za „novi Vijetnam“.

Gautorp ipak ističe da postoji jedan način na koji poređenje između dva rata može biti poučno i ukazati na načine na koje Vašington ubuduće može umanjiti šanse za izbijanje sličnih katastrofa.

SAD prema mišljenju Gautorpa treba da priznaju neuspjeh projekta „gradnje države“ i imperijalne logike koja stoji iza njega.

Gradnja države nije prvo na što se pomisli kada se pomene Vijetnamski rat. Umjesto toga prije se pomisli na rat „velikih jedinica“ ili na „pacifikaciju“, napore Amerikanaca i savezničkih snaga da pruže lokalnu bezbjednost i razvoj selima. Međutim Gautorp tvrdi da je to postojalo i imalo smisla samo u kontekstu američkih napora da ohrabre osnivanje efikasnih i legitimnih institucija vlasti u Južnom Vijetnamu.

Gradnja države kao izlazna strategija

U ratovima poput onih u Vijetnamu i Avganistanu, gradnja države je zapravo izlazna stategija i upravo zbog toga tek kada dođe vrijeme povlačenja trupa svima postaje jasno da je propala. Ubijanje neprijatelja nije dovoljno ukoliko neprijatelj može da obnovi ljudstvo, što su i vijetnamski komunisi i talibani pokazali da mogu.

„Pacifikacija“ koju sada nazivaju kontrapobunom, obično je sama po sebi kratkog daha. Kada strane sile jednom odu - a to je uvijek slučaj - krhka struktura upravljanja koju su gradile počinje da se raspada pod težinom naslijeđenih političkih i društvenih okolnosti.

Izolovane lokalne uprave u selima pa čak i pokrajinama će uglavnom pokleknuti pred koordinisanim ustankom osim ukoliko im leđa ne čuva snažna, efikasna centralna vlada. Priznajući ovo, jedan od graditelja države u Vijetnamu uporedio je pacifikaciju sa bacanjem kamena u okean. „Došlo je do pljuska, a zatim ništa“.

nada tekst
foto: Reuters

Gautorp navodi da su SAD u Vijetnamu shvatile da ključ za dugoročniji uticaj ležu u centralnom nivou vlade u Sajgonu. Da su tamo uspjeli da razviju efikasne i legitimne institucije uprave, problem održivosti bi bio riješen. Cilj u Avganistanu je bio isti-– mada je ta zemlja tradicionalno krajnje decentralizovana.

Amerikanci su računali na razvoj sposobnost centralnog režima da izvlači resurse, okuplja ljude i djeluje kao centralna tačćka lojalnosti. Da je to urađeno na pravi način bila bi napravljena struktura zvaničnika, redovne vojske i milicija na terenu - a Amerikanci bi mogli da odu kući.

Gautorp ističe da je kreiranje Kancelarije za civilne operacije i podršku revolucionarnon razvoju u Vijetnamu od strane Džonsonove administracije 1967. zapravo najsofisticiraniji ratni pokušaj gradnje države u istoriji SAD.

U periodu između 1967. i 1973. desetine hiljada Amerikanaca služili su kao graditelji jedne države, savjetujući južnu vijetnamsku vladu na svakom nivou kako da postane efikasna i legitimna u očima sopstvene populacije.

Makar na papiru, Kancelarija je sve uradila kako treba a ako je projekat gradnje države u ratu negdje trebalo da uspije onda je to trebalo da bude Vijetnam.

Evakuacija američke ambasade u Sajgonu 1975. godine
Evakuacija američke ambasade u Sajgonu 1975. godinefoto: Reuters

Međutim, birokratska organizacija, koliko god da je dobra, ne može donijeti uspjeh ukoliko je projekat u njenoj osnovi pogrešan. U korijenu projekta gradnje države je, kako ističe istoričar, ideja da ukoliko SAD izvrše pritisak na pravi način i na pravim mjestima, onda mogu transformisati - ili makar radikalno preusmjeriti - politiku druge države. Štaviše, ti napori treba da budu preduzeti bez prethodnog poznavanja države koju mijenjaju.

Sjedinjene Države ne mogu sebi priuštiti da imaju hiljade koji su podrobno upoznati sa politikom, istorijom i kulturom svake države u kojoj bi mogle ratovati - a kada rat već počne onda je obično prekasno da ih obučavaju.

Imperijalna logika

Gautorp ističe da iza takvog poduhvata zapravo stoji imperijalna logika, koja pretpostavlja da su politika i kultura manje razvijenih država prazne ploče na koje SAD mogu da ispišu štogod požele.

„Američki političari bi smatrali smiješnim kada bi im neko rekao da je Rusija predložila invaziju na Kaliforniju i uspostavljanje kleptokratske oligarhije koju bi podržali stanovnici Kalifornije, jer znaju da građani Kalifornije imaju svoje institucije, običaje i istoriju koju će braniti od spoljašnjeg miješanja“, navodi Gautorp u analizi za „Diplomat“. Međutim, on dodaje da isti ti političari i donosioci odluka prečesto ne razmišljaju na taj način kada SAD predlažu da izvezu svoje institucije negdje drugo. Razlog tome je, po njegovom mišljenju, činjenica da oni zemlje kao što su Vijetnam i Avganistan - i njihove narode - vide kao nepotpune, bez dubine i složenosti, prosto kao karikaturu koju treba spasiti.

U Vijetnamu, administracija je makar priznala nedostatak znanja, i odlučila da to riješi osnivanjem Centra za obuku o Vijetnamu, čiji je ubrzani kurs prošlo oko 2000 graditelja države prije nego što su poslati na teren. Razmjeri takvog truda su nezabilježeni u analima američke gradnje nacija ističe Gautorp, ali dodaje da su ipak bili površni i da su samo naglasili jalovost cjelokupnog poduhvata.

„Prije svega, napori industrijskih razmjera za obrazovanje graditelja nacije na kraju su rezultirali stereotipovima i neznanjem, a ne prosvetljenjem“, navodi se u analizi.

Polaznici kursa su čitali dokumenta sa naslovima poput: „Vijetnamski seljak: Njegov sistem vrijednosti“ u kojima je stajalo da „seljak voli ratne filmove, poput onih sa kojima se može poistovjetiti. Onima koji su išli da rade kao savjetnici pokrajinskim guvernerima rečeno je da treba da nađu odgovore na 64 različita pitanja o seksualnom životu njihovih vijetnamskih kolega, religiji, poslovnim vezama i obrazovanju kako bi na njih uticali na pravi način.

Gautorp u njegovoj knjizi ističe da se glupost takvog poduhvata najbolje može opisati ako se zamisli da je vijetnamska vlada padobranom poslala čovjeka u Kaliforniju poslije par mjeseci obuke i slabim poznavanjem engleskog jezika i onda mu rekla da razvije sveobuhvatno poznavanje interesa tadašnjeg guvernera Ronalda Regana.

„Međutim to je upravo i bio plan za spašavanje siromašnog i neznavenog Vijetnama“, piše istoričar.

Slabo poznavanje jezika je nešto na što su se često žalili polaznici kursa, kao i na to da nijesu imali obuku o dijalektu ili politici pokrajine u koju su ih slali. To je dodatno podrilo njihovu efikasnost. Mada je većina njih mogla da priča sa kolegama u vijetnamskoj vladi, koji su generalno poznavali engleski ili francuski, uopšte nijesu mogli da razgovaraju sa ljudima kojima je ta vlada trebalo da služi - što je značajno ograničilo mogućnost uspješnje gradnje države. To takođe znači da su bili podložni manipulacijama lokalnih elita na koje su računali za budućnost a koje su pokušavale da tu budućnost oblikuju više u skladu sa svojim, nego američkim željama.

Potcjenjivanje lokalne politike i istorije

U Južnom Vijetnamu, kao i u Avganistani, američka nesposobnost da lokalnu političku realnost prilagodi svojoj volji na kraju je dovela do propasti projekta gradnje države i poraza u ratu.

Konkretni načini na koji je Avganistan pao naglašavaju primat lokalnog u toj zemlji.

Regionalni političari, brinući se o svojim interesima u postameričkoj realnosti, postigli su dogovore sa talibanima o predaji vlasti. Vojni komandanti su pokazali da im je svoje bogatstvo draže o opstanka vlade koju su podržavale SAD tako što su u svoj džep stavljali novac namijenjen vojnim snagama. Ispostavilo se da su ljudi na samom vrhu režima, poput predsjednika Ašrafa Ganija zapravo bića kratkotrajnih struktura koja ne kontrolišu ono što se dešava u pokrajinama. Sada, američki izvor moći režima je nestao, svjetla su se ugasila i oni su primorani da bježe iz zemlje u kojoj više nijesu bezbjedni. U međuvremenu američki graditelji nacije očigledno tako malo poznaju institucije koje su stvorili da su šokirani iznenadnim padom. Hiljade izgubljenih života i ogroman novac su sami po sebi optužnica za SAD zbog činjenice da nijesu uspjeli da shvate situaciju u zemlji u kojoj su provele 20 godina.

Nakon pada Kabula, isto kao i nakon pada Sajgona uslijediće godine međusobnog optuživanja ističe Gautorp i podsjeća da su nakon Vijetnama krivicu dijelili vojnici ovisni od ratovanja kao i slabi političari.

Međutim, vjerovatno zbog toga što se za ogromne razmjere napora za gradnju države u Vijetnamu nije previše znalo, onda je i neuspjeh u tom poduhvatu pao u drugi plan. Ukoliko SAD žele da izbjegnu da se nađu u budućim uzaludnim ratovima poput ovog u Avganistanu, onda je od ključnog značaja da sada priznaju svoje propuste.

Lokalna politika i istorija su mnogo bitnije nego što to podrazumijeva projekat gradnje države, koji ide uz pretpostavlju da kratkoročna američka okupacija može odlučno promijeniti pravac u kojem ide jedna strana zemlja. „Sjedinjene države mogu koristiti vojnu silu da privremeno promijene struju, ali napori za gradnju države rijetko uspijevaju da promijene pravac rijeke. To je prava analogija između Vijetnama i Avganistana iz koje bi američki donosioci odluka i političari trebalo da izvuku pouku“, zaključuje Gautorp.

Preporučujemo za Vas