U Avganistanu, grupa naoružanih ljudi poznata po sadističkoj tiraniji vratila se na vlast nakon 20 godina nakon što su se zapadni i avganistanski lideri povukli tužno sliježući ramenima. Još jedan zemljotres i još jedna oluja pogodili su Haiti, zemlju izuzetno loše opremljenu da se nosi sa bilo kojom od ovih nevolja.
Na prvi pogled, malo toga povezuje ove dvije katastrofe. Za jednu se lako mogu okriviti geopolitika i rat koji se ne može dobiti, a za drugu potresi u Zemljinoj kori i troposferi.
Pa ipak, ova pripisivanja krivice dežurnim krivcima duboko su povezana. U centru ovih dešavanja su dvije nacije koje se nalaze na raskrsnicama svega što svijet 21. vijeka pokušava da kontroliše, dok se planeta bori sa problemima koje nameću i priroda, i društvo.
Još jednom, jedni od najnesrećnijih naroda na svijetu postali su još nesrećniji. Bez obzira na to da li im je katalizator rat ili vremenske prilike, korijeni patnje u obje ove zemlje leže u dva isuviše ljudska sindroma: siromaštvu i korupciji.
To nije slučajno. I Avganistan, i Haiti su tokom značajnog dijela svoje istorije bili pod invazijom i okupacijom zapadnih sila, i obje su patile pod korumpiranim vladama koje su podržavale zapadne zemlje iz sopstvenog interesa. Sjedinjene Države su, na primjer, učinile obje stvari objema zemljama.
Koliko god Zapad htio da zanemari tu činjenicu, obje ove zemlje su žrtve dinamike moći i neskrivene pohlepe koje su im podijelile loše karte. Činjenica da nijedna funkcionalna vlada nije u stanju da im pomogne kad im je to najpotrebnije direktna je posljedica “velikih igara” koje druge nacije igraju kako bi dobile novac i uticaj.
Ova teška situacija trebalo bi da bude a upozorenja u svijetu opustošenom ekstremnim vremenskim prilikama, virusnom infekcijom, vjerskom netolerancijom i političkim oportunizmom. Osnovne nejednakosti u dostupnosti hrane, vode, ljekova i obrazovanja znače da ljudi koji nemaju dovoljno sreće da se rode kao privilegovani imaju malo mogućnosti da promijene svoje mjesto u svijetu. Haiti je oličenje toga. Avganistan takođe.
Izvještavajući veći dio života iz nekih od najugroženijih država na svetu, nailazio sam na nadu na najnevjerovatnijim mjestima: u El Salvadoru, gdje su tri dječaka napravila pauzu od prebiranja po deponiji kako bi se rvali i smijali; u Iraku, gdje je kapetan trgovačkog broda, koga su zbog političkih stavova ubacili u azotnu kiselinu, sanjao da svoju priču ispriča na sudu; u južnom Meksiku, gdje se mladić, koji je pokušavao da se prebaci na sjever, nadao da će otkriti kako mu je otac umro u teksaškom pritvoru (kasnije će saznati da je u pitanju bilo samoubistvo).
Međutim, u ove dvije zemlje nada je bila posebno neuhvatljiva. A nove katastrofe izgleda potvrđuju nedostatak vjere među ljudima da bi se nekako, jednog dana, stvari mogle popraviti.
U Avganistanu 2002. godine, nakon napada 11. septembra i tektonskih potresa koje su donijeli narodu koji je već bio navikao na rat, 12-godišnja Hamida je prebirala po trulom povrću kraj puta kako bi donijela nešto hrane svojoj desetočlanoj porodici.
”Isto je i pod talibanima, i pod novom vlašću”, prošaputala je, skrivajući lice iza blatnjavog šala. “Ne mogu da zamislim da će se ikad išta promijeniti.”
Na Haitiju 1998, nakon uragana koji je poharao velike djelove zemlje, mladić u sirotinjskom naselju nije vidio razloga da sanja o nečemu boljem.
”Svaki dan se probudim, umijem, pogledam u ogledalo i ne vidim ništa”, rekao mi je tada 24-godišnji mladić, Frizner Midil.
U to vrijeme teško sam podnosio Hamidinu rezigniranost i Midilovu malodušnost. Mislio dam da stvari sa te tačke mogu samo krenuti nabolje.
Tokom naredne dvije decenije, Haitiju se desilo još uragana, još zemljotresa i još američkih intervencija. Talibani su preokrenuli poraz iz 2001, ušavši trijumfalno u Kabul ove sedmice, u svom ponovnom usponu sa novom generacijom mladih militanata i obećanjima o inkluzivnosti za koje niko nije siguran da će ih održati.
I pitam se šta Hamida i Midil misle o svemu ovome. Pitam se da li je Hamida išla u školu, zasnovala porodicu, izgradila život. A Midil? Pitam se šta danas vidi u ogledalu.
Najugroženiji stradaju prvi
Najugroženiji obično stradaju prvi. Upravo oni sada i stradaju.
U Avganistanu — koji su napali svi, od Grka i Mongola, do Sovjetskog Saveza i NATO operacije pod vođstvom SAD — oni su stradali u posljednjih pola vijeka. Stradali su kada su Sovjeti ušli u zemlju 1979, kada su talibani prvi put došli 1996, kada ih je koalicija predvođena Sjedinjenim Državama rastjerala 2001. i ponovo kada su se vratili ove nedjelje.
Na Haitiju — koji je izdržao dvodecenijsku američku okupaciju od 1915. i tokom većeg dijela svoje istorije diktatore koji su uživali podršku SAD — najugroženiji i dalje stradaju zbog užasnog siromaštva, političkog haosa i prirodnih katastrofa, uključujući razorni zemljotres 2010.
Mogu li se ove dobro utabane staze promijeniti? Postoji li šansa da ljudi u djelovima svijeta poput Avganistana i Haitija krenu drugim putem naprijed? Mnogi na terenu sumnjaju u to.
Autor je izvršni producent globalnog video servisa AP iz Londona. Izvještavao je iz 49 zemalja, uključujući Avganistan i Haiti.
Članak je objavio Asošiejtid pres (AP).
Prevela: D. Vraneš Redžić
Bonus video:
