Dan koji je promijenio civilizaciju

Tačno 2.753 osoba stradalo je u napadu u Svjetskom trgovinskom centru, 184 u Pentagonu i 40 u Šenksvilu

8801 pregleda 7 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Vremenska prognoza za Njujork tog utorka 11. septembra 2001. bila je savršena. Predivan dan miholjskog ljeta pretvoriće se u jedan od najmračnijih dana u istoriji Sjedinjenih Država.

Oko osam sati ujutro, dok su se mnogi žurili u svoje kancelarije na Vol Stritu kojim su dominirali tornjevi blizanci Svjetskog trgovinskog centra (WTC), 19 većinom saudijskih džihadista bliskih terorističkoj mreži Al-Kaidi već su prošli bezbjednosne kontrole na aerodromima u Bostonu, Washington-Dulisu i Njuarku.

Bili su naoružani malenim noževima i rezačima koji su se tada još smjeli unijeti u kabine i ukrcali su se u četiri putnička aerodroma za Kaliforniju, s misijom da ih otmu i napadnu samo srce prve svjetske sile.

Džozef Ditmar (44), stručnjak za osiguranja s bazom u Čikagu, stigao je na 105. sprat južnog tornja WTC-a na sastanak zakazan za 8:30. Sastanak u prostoriji bez prozora kasnio je kada su svjetla počela treptati i ugasila se. Bilo je 8:46.

Boing 767 American erlajnsa koji je poletio u 7:59 iz Bostona za Los Anđeles, s 92 putnika uključujući petoricu otmičara, upravo je udario u sjeverni toranj, između 93. i 99. sprata.

Najgore sekunde u životu

Ditmar i njegove kolege to su shvatili tek kad su stigli do prozora na 90. spratu, nakon što im je rečeno da napuste prostoriju za sastanke, piše Hina.

"To je bilo 30-40 najgorih sekundi u mojem životu (...) gledati te velike crne rupe u zgradi, crveni plamen kakav nikad nisam vidio u životu i oblake sivog i crnog dima. Vidio sam ljude izbačene u ambis... zastrašujuće, strašno. Jako sam se bojao", rekao je jedva susprežući suze.

Mnogi pored njega posmatrali su što se događa "kao hipnotisani". On nije želio ostati više niti sekundu duže i uputio se niz stepenice, što mu je spasilo život.

U podnožju tornjeva, šef Majkl Lomonako izašao je iz podzemnog trgovinskog centra WTC-a. U posljednji trenutak odlučio je da svrati do optičara kako bi promijenio staklo na naočarama, prije nego što se popne na 107. sprat sjevernog tornja u svoj prestižni restoran "Windows on the World".

Trgovinski centar tada se čudno zatresao. Stigavši na površinu, Lomonako je užasnuto posmatrao vrh sjevernog tornja u plamenu.

"Mogao sam vidjeti ljude kako mašu bijelim stolnjacima na prozorima restorana", prisjeća se. "Bilo je stravično."

Pomislio je da se dogodila neka nesreća. Isto su mislili i Ditmar i hiljade ljudi u Njujorku, gdje su televizijske stanice događaj već prenosile uživo.

Američki predsjednik Džordž V. Buš za "nesreću" za doznao tokom posjete osnovnoj školi na Floridi.

Amerika je napadnuta

U južnom tornju Ditmar i njegove kolege obaviješteni su putem zvučnika da nema potrebe za evakuacijom: njihova zgrada nije pogođena, sigurni su, rečeno im je.

Ditmar je to zanemario i nastavio da silazi. Stigavši na 78. sprat, kolege su ga pozvali da uđe u lift i spusti se u prizemlje. Nije poslušao i nastavio je stepenicama.

"Negdje između 74. i 75. sprata, stubište se počelo da se snažno ljulja. Odvojilo se od zida, stepenice su nam se ljuljale pod nogama poput talasa, osjetio se talas vrućine, osjetio se kerozin."

Ditmar je s dvoje kolega nagađao o tome što se moglo dogoditi. Nije im palo na pamet da se drugi avion, let 175 Junajted erlajnsa, koji su takođe oteli džihadisti, upravo zaletio u njihov neboder, tik iznad njih, između 77. i 85. sprata.

Bilo je 9:03. Američki predsjednik Džordž V. Buš, koji je čitao priču učenicima na Floridi, doznao je od svojeg šefa kabineta da je "Amerika napadnuta".

Predsjednik je prekinuo posjetu. U kratkoj izjavi kazao je da je riječ o terorističkom napadu, podsjeća Hina.

Znali su da se neće vratiti

Ditmar i njegovi kolege nastavili su se spuštati. Na 31. spratu susreli su vatrogasce i spasilačke ekipe koji su se peli na više spratove.

"U pogledu im se vidjelo da znaju da se neće vratiti", rekao je.

U prizemlje je stigao nakon otprilike 50 minuta, tlo je bilo puno čeličnih žica, cementa i mrlja krvi. "Znali smo što je to", rekao je.

Slike ljudi, živih buktinja koje padaju u ponor, biće među najgorima tog dana.

Izašli su na ulicu i hodali nekoliko minuta prije nego što su iza sebe čuli zaglušujuću buku rušenja južnog tornja koji netom napustili. I gotovo istog trena "krik" hiljada Njujorčana.

Bilo je 9:59 kada je Al Kim (37), član ekipe hitne pomoći iz Bruklina, stigao kod WTC-a kako bi pomogao u evakuaciji povrijeđenih u hotel Meriot, koji se nalazio između tornjeva.

Izbjegao je smrt u posljednji trenutak. "Više nisam mogao disati, toliko je u vazduhu bilo dima. Sjećam se da sam usta prekrio košuljom. Nisam vidio čak ni ruke ispred očiju", rekao je za AFP posjetivši ljetos, prvi put, Memorijalni centar napada 11. septembra, nekoliko koraka od mjesta na kojem je zamalo poginuo.

Vrućina koju je prouzrokovalo rušenje tornja spalila mu je nozdrve, obrve. Tijelo mu je potpuno bilo prekriveno debelim slojem pepela.

Najsigurnije mjesto na svijetu

Drama se nije odvijala samo u Njujorku.

Američka agencija za vazdušni saobraćaj (FAA) u 9:25 zatvorila je američki vazdušni prostor i zabranila polijetanja aviona, prvi put u istoriji.

To je bilo prekasno za let 77 Amerikan erlajnsa. U rukama petorice otmičara, već je krenuo prema Vašingtonu.

U Pentagonu, sjedištu američkog ministarstva obrane nedaleko od Vašingtona, Karen Bejker (33) mislila je da se nalazi na "najsigurnijem mjestu na svijetu".

Dok se ta stručnjakinja za krizne komunikacije vraćala u svoju kancelariju, s kafom i kroasanima, to se uvjerenje naglo rasplinulo.

"Čuo se glasan 'bum' i osjetio udar", prisjeća se. "U prvom trenutku mislili smo da je bomba."

Bilo je 9:37 kad je let 77 s 53 putnika i šestoro članova posade udario u zapadno krilo Pentagona.

Borba s otmičarima u avionu

Nalog FAA stigao je prekasno i za let 93 Junajted erlajnsa, koji je krenuo iz Njuarka u Nju Džersiju za San Fransisko. Tad je već bio iznad Ohaja. Četvorica otmičara, koja su sjedjela u prvom razredu, upala su u pilotsku kabinu kako bi avion skrenuli prema Vašingtonu.

U njemu je bilo 33 putnika i sedmoro članova posade koje su otmičari prisilili da se premjeste u zadnji dio aviona. Mnogi su nazvali bližnje telefonima, doznavši u međuvremenu da su se dva oteta aviona zaletjela u Svjetski trgovinski centar, piše Hina.

Grupa putnika odlučila je napasti kokpit, ali čekali su da avion dođe iznad ruralnog područja za kretanje u akciju. Sve dok jedan od njih, Tod Bimer, razgovarajući na telefonu s operaterkom na tlu nije kazao: "Spremni ste? OK, krenimo!"

Borba je trajala šest minuta: dok su oni pokušavali preuzeti kontrolu nad kokpitom, otmičari su pokušali prekinuti snabdijevanje kiseonikom kisikom i nagnuli su avion kako bi putnici izgubili ravnotežu.

Dok je avion letio sve niže, jedan od putnika, Edvard Felt, uspio je iz toaleta dobiti na liniji broj hitne službe 911.

Njegov poziv biće jedan od posljednjih. Otmičari, svjesni da neće stići do Vašingtona, odlučili su da sruše avion.

Leteći brzinom od 900 kilometara na sat, Boing 757, pun kerozina, eksplodirao je nad šumovitim područjem na zapadu Pensilvanije, 250 kilometara od Vašingtona. Bilo je 10:03.

Gordon Felt, brat Edvarda Felta, na sjeveru države Njujork upravo je zatvarao ljetni kamp za djecu sa autizmom.

Saradnik mu je kazao za dramu koja se događa kod WTC-a. Kao i milioni ljudi u zemlji i svijetu, pohrlio je pred televizor, i ne pomislivši da će ga događaji direktno pogoditi.

Kad ga je malo poslije nazvala svastika da mu kaže da je Edvard na letu 93 i da nema vijesti o njemu, pokušao je da nazove brata telefonom.

"Ede, kada sletiš, nazovi nas, brinemo se."

Bijeg s Menhetna

Na Vol Stritu, u 10:28, nakon što je gorio 102 minute, srušio se i sjeverni toranj WTC-a.

Uz zvuk zavijanja sirena ljudi su bježali pred velikim oblakom krhotina i dima koji je obavio četvrt, a gradonačelnik Rudi Đulijani pozvao je sugrađane da "ostanu mirni i ako je moguće napuste Donji Menhetn".

U pomoć su priskočile destine brodova, trajekata, ribarskih brodica i jahti, koji su evakuisali do 500.000 ljudi. Hiljade drugih su hodale, ponekad satima, bježeći prema Bruklinskom mostu na istoku ili na sjever Menhetna.

Spasioci, koji su pristizali sa svih strana, tragali su za preživjelima u ruševinama tornjeva.

Tik pred urušavanje sjevernog tornja, Al Kim i drugi spasioci uspjeli su iz ruševina spasiti vatrogasca Kevina Šeu. On je jedini preživio od 12 kolega iz svoje brigade.

Šef Lomonako pokušao je sastaviti popis radnika koji su bili u restoranu u vrijeme katastrofe. S mnogima se nije moglo stupiti u kontakt. Trebali su mu dani da utvrdi da ih je bilo 72, od ukupno 450. Niko od njih nije preživio.

Džordž Buš uputio su u međuvremenu u Vašington predsjedničkim avionom "Er Fors 1", ali je morao promijeniti plan. Glavni grad nije bio siguran. Sletio je u vojnu bazu u Luizijani.

"Ground Zero"

Spasilačke ekipe i novinari počeli su ruševine tornjeva blizanaca nazivati "Ground Zero". Još se niko nije usudio procijeniti koliko ima mrtvih, iako je već bilo jasno da je riječ o najvećem koordinisanom terorističkom napadu u istoriji.

Edvard Felt primio je novi poziv svoje svastike - na letu 93 nema preživjelih. Morao je vijest prenijeti svojoj majci.

Džozef Ditmar, nakon što je proveo nekoliko sati u stanu prijateljice u blizini Vol Strita prikovan za televiziju, imao je samo jedno na umu - otići iz Njujorka.

U kasno poslijepodne ukrcao se u prepun metro, koji je počeo da vozi nakon sat i po prekida i potom u voz za Filadelfiju.

U vozu je vladala potpuna tišina. Svi su bili u šoku.

Kada je oko 19 sati stigao kod svojih roditelja, majka ga je zagrlila. "Dijete moje, dijete moje", ponavljala mu je, iako je on već bio djed.

Srušio se od umora i propustio Bušovo obraćanje u 20:30: američki predsjednik kazao je da je poginulo nekoliko hiljada ljudi.

Tačno 2.753 u WTC-u, 184 u Pentagonu i 40 u Šenksvilu.

I upozorio da u lovu na krivce SAD neće praviti razliku između terorista i onih koji su ih štitili.

"Niko od nas neće zaboraviti taj dan, ali idemo dalje i branićemo slobodu i sve što je dobro i pravedno u našem svijetu", zaključio je.

Vrativši se kući Karen Bejker postala je svjesna veličine katastrofe grleći svojeg supruga i dva mala sina. "Napetost ih je dovela do ivice i jecali su. Bilo je zaista teško gledati."

Al Kim vratio se kući u Bruklin tek oko ponoći. Istuširao se, prilegao nekoliko sati i rano ujutro krenuo.

"Trebalo je puno toga učiniti, ići na pogrebe (....) Nije bilo vremena za razmišljanje."

Bonus video: