Skup je bio haotičan

Valjalo bi brzo bataliti ugalj i naftu: Poslije Glazgova je čaša ipak polupuna

Naučnici kažu da mora da se djela odmah, ili će biti prekasno za planetu. Zaključci konferencije o klimi u Glazgovu daleko su od toga, ali su važne poruke ipak poslate, piše u svom komentaru novinar Dojče velea (DW) Jens Turau

4011 pregleda 1 komentar(a)
Detalj sa konferencije u Glazgovu, Foto: Reuters
Detalj sa konferencije u Glazgovu, Foto: Reuters

Da li je ovo u Glazgovu bila dobra ili loša konferencija o klimi? Skup je bio haotičan, pa su i završne ocjene u skladu sa tim. Naučnici kažu da nikada nismo imali toliki jaz između zahtjeva da se protiv klimatskih promjena konačno i odlučno bori, i između sporih koraka koje države preduzimaju.

Pred konferencijskom salom u Glazgovu su aktivisti pokreta Fridays for Future vršili veliki pritisak.

U završnom tekstu se prvi put na sastanku pod okriljem UN traži brzo napuštanje fosilnih energija, iako je konkretna formulacija razvodnjena na pritisak nekih bogatih zemalja i onih u razvoju.

Zemljama globalnog Juga obećano je dvostruko više novca za saniranje posljedica klimatskih promjena. Sjedinjene Američke Države i Kina, dva najveća svjetska proizvođača štetnih emisija, u Glazgovu su prekinuli ledene odnose i složili se da udvostruče napore.

Kao mjera svih stvari zapisan je cilj da se zagrijavanje planete do kraja vijeka ograniči na 1,5 stepeni Celzijusa u odnosu na predindustrijsko vrijeme. Niko više ne govori o labavljenju tog cilja, to jest popuštanju do dva stepena.

Kada se uporedi sa dostignućima prethodnih konferencija, ovo je maltene korak od sedam milja. Ali, kada se uporedi sa realnošću, onda je Glazgov tek koračić.

Naučnici su proglasili tekuću deceniju odsudnom za borbu protiv globalnog zagrijavanja. Britanski voditelj konferencije je na to reagovao vatrometom inicijativa: da se ograniče emisije metana, zaštite šume u siromašnim zemljama, okončaju subvencije za ugalj i naftu, i to sve do 2030. godine.

Ali, kad se bolje pogleda, sve to ostaće stvar dobre volje država, kao i cjelokupni zaključci konferencije.

I tako je uvijek, računa se na pouzdanost i povjerenje. Teško da iko može nekog da tuži jer se ne pridržava klimatskih ciljeva. Ideja je da se razvije pozitivna dinamika, da se sve članice UN smjeste u isti čamac, da se poveća pritisak na vlasti bogatih zemalja čiji građani sve više brinu zbog klimatskih promjena.

No to sa povjerenjem ne ide baš najbolje. Siromašne zemlje su tokom pandemije lijepo mogle da vide koliko su biliona dolara industrijske nacije upumpale u svoje ekonomije. A onda su to mogle da uporede sa sumama koje se šalju manje razvijenim zemljama kako bi istrpjele prelazak na čistije energente.

Premda je napuštanje uglja sada zvaničan zahtjev klimatske konferencije UN, samo treba baciti pogled na stanje u Kini ili Južnoafričkoj Republici, ali i Poljskoj ili čak Njemačkoj. Tu se vidi koliko je moćan lobi za ugalj. Kina obećava da će postati klimatski neutralna do 2060. godine. To je smješno u poređenju sa upozorenjima stručnjaka.

Ipak, ne nazire se alternativa ovim mučnim godišnjim konferencijama o klimi.

Samo ovdje sve države UN pričaju jedne sa drugima. Zajednički moto za kojim se traga je možda poruka da borba protiv štetnih gasova u što više zemalja mora da ima istu važnost kao borba za privredni napredak. Rast i održivost ne moraju da budu suprotstavljeni.

Valja djelati. Recimo, brzo bataliti ugalj i naftu. Konferencija o klimi je makar poslala tu poruku. Zato je poslije Glazgova čaša ipak polupuna.