„Spakovala sam vuneni kaput, tople šalove, rukavice… Prihvatili su odjeću sa zahvalnošću. Jednoj ženi sam sama navukla rukavice. Pružila mi je svoju hladnu ruku, a meni su krenule suze...“
Ovo je napisala jedna blogerka iz Minska, koja želi da ostane anonimna. Kaže da je to bila njena spontana akcija, da pomogne migrantima u Minsku.
Njena objava na Fejsbuku naišla je na solidnu pažnju, ali nisu svi komentari puni hvale. Neki joj poručuju da hrani ljude koji „plaćaju bjelorusku vladu“ samo da bi se domogli Njemačke. Drugi kažu da oni „ne bježe od rata i represije“.
Nađu se i komentari u kojima se tvrdi da je većina migranata u boljoj finansijskoj situaciji od Bjelorusa, koji takođe pate. Prosječna zarada u Bjelorusiji je oko 500 eura.
Mišljenja u ovoj zemlji koja se našla u fokusu zbog izbjegličkog talasa koji ide prema Poljskoj, i ružnih scena sa granice, razmimoilaze oko pitanja kako se treba odnositi prema migrantima. Ljudi u ovoj zemlji se nikada do sada nisu suočili sa ovolikim brojem ljudi s Bliskog istoka.
Dok ih jedni vide kao žrtve režima u zemljama porijekla, drugi pričaju o njihovoj navodno skupoj odjeći i modernim telefonima, kao i o želji da idu u „bogatu Njemačku“. Onima koji sa njima saosjećaju, prebacuje se da podržavaju režim Aleksandra Lukašenka koji je, kako se tvrdi, sam organizovao ovu krizu.
„Oni su ljudi kao i mi, bez obzira na boju kože“
Fotografkinja Darija Sapranetskaja kaže da joj migranti sve do kraja ljeta nisu toliko upadali u oči. „U jesen ih je bilo više. Ranije se mislilo da se radi o turistima, moglo se čak pomisliti da je Bjelorusija odjednom postala privlačna za ljude sa Bliskog istoka. Sada ih vidimo sa rančevima i vrećama za spavanje“, kaže Sapranetskaja.
Ona, međutim, nije primijetila negativne reakcije ljudi na ulici. „Kada su Bjelorusi nečim nezadovoljni, oni o tome diskutuju kod kuće ili na internetu.“
I Darija je donijela migrantima toplu odeću.
„Mene se ne tiče zašto i zbog čega su došli. Tretiram ih kao ljude, isto kao nas, bez obzira na boju kože“, kaže i dodaje: „Jedna dvogodišnja djevojčica na sebi je imala samo sintetičku pidžamu. Nemaju ni kapice. Za djecu je opasno po život da tako idu ka granici.“
Darija kaže da ne cijene svi njeni zemljaci to što radi. Jedni je pitaju bi li isto tako pomagala Bjelorusima. Na to odgovara: „Ako vidite da je ljudima potrebna pomoć i možete da pomognete, onda pomozite. Meni je žao ljudi koji se smrzavaju na ulici.“
„Ne bih kupio kartu od diktatora“
Aleksej Leončik, osnivač Fondacije ByHelp pomaže Bjelorusima, koji su pogođeni represijom režima Aleksandra Lukašenka. On vidi razliku između bjeloruskih izbjeglica i migranata koji danas preko Bjelorusije žele na Zapad.
„Ovi ljudi svesno kupuju karte od prevaranta Lukašenka“, kaže Leončik. Na ovaj način, smatra on, oni finansiraju režim i povećavaju pritisak na Poljsku i Litvaniju, koje žele da podrže demokratske promjene u Bjelorusiji. „Ja nemam razumijevanja za napade na poljske graničare“, kritikuje Leončik.
Doduše, on migrante vidi kao žrtve režima, ali istovremeno zaključuje da su imali izbor da kupe ili ne kupe kartu za Bjelorusiju.
„Ja ne bih kupio kartu od jednog diktatora“, podvlači on.
„Lukašenkovi saučesnici“
Aktivistkinja za ljudska prava Nasta Lojka, koja već godinama radi sa izbjeglicama, misli da upravo u demokratskim društvima ljudi različitih mišljenja treba da razgovaraju.
„Ne možete da pozivate na diskriminaciju ili nasilne akcije protiv ovih ljudi. Zločin iz mržnje je granica koja se ne smije prijeći“, kaže Lojka.
Ona danas vidi dvije reakcije Bjelorusa: „Vrijeđanje na internetu i govor mržnje protiv migranta s jedne, i pomoć i saosjećanje s druge strane.
Lojka je uvjerena da na stav Bjelorusa takođe utiče to što je ljudima jasno da su migrantsku rutu organizovale vlasti. Tako se averzija prema državnom aparatu prenosi na migrante, kao da su oni Lukašenkovi saučesnici.
A oni najvjerovatnije ne znaju ni njegovo ime. Oni su jednostavno platili vizu sa obećanjem da će stići u Njemačku.
Bonus video:
