stav poznatog filozofa

Žižek: Antivakseri su perverznjaci koji uživaju u ulozi žrtve

"Ne bismo smjeli da potcijenimo tajno zadovoljstvo koje pruža pasivni život depresije, apatije i pukog odugovlačenja bez jasnog vlastitog životnog projekta"

4800 pregleda 13 komentar(a)
Žižek (arhiva), Foto: Boris Pejović
Žižek (arhiva), Foto: Boris Pejović

Slavoj Žižek, kulturni filozof, viši istraživač na Institutu za sociologiju i filozofiju Univerziteta u Ljubljani, profesor njemačkog na Univerzitetu Njujork i međunarodni direktor Brkbek Instituta za humanističke nauke Univerziteta u Londonu. Njegov tekst za Raša tudej prenosimo u cjelosti.

--------

Reakcija na najnoviji soj korone potvrdila je neugodnu istinu – dok mnogi prihvataju ideju saradnje u borbi protiv pandemije, ne rade ništa opipljivo od bilo kakve vrijednosti po tom pitanju. Treba li nam još veća kriza da nas probudi?

Svi smo svjesni da je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila novu varijantu bolesti koronavirusa pod nazivom omikron.

Nova varijanta B.1.1.529 prvi put je prijavljena SZO-u u Južnoj Africi 24. novembra. Dolazi s više od 30 mutacija i sumnja se da se širi mnogo brže od ostalih varijanti – uključujući onu delta – pa je neizvjesno hoće li cjepiva koja trenutno imamo djelovati protiv njega.

Reakcija dijela svijeta bila je predvidljiva: otkazani letovi iz južne Afrike, pad dionica i tako dalje.

Nije li užasno što su takvi odbrambeni, potezi poput zabrane putovanja, bili najjača reakcija razvijenih zemalja na bauk nove katastrofe? Kao što je dr Ričard Lesils, specijalista za zarazne bolesti na Univerzitetu KvaZulu-Natal u Durbanu (JAR) istakao.

„Nije bilo riječi podrške koju će ponuditi afričkim zemljama kako bi im pomogle u kontroli pandemije i posebno se ne spominje rješavanje ove nejednakosti vakcina na koju smo upozoravali cijele godine i čije sada vidimo posljedice“, rekao je.

Širenje omikrona olakšalo je trostruko skandalozno zanemarivanje. Prvo, mnogo je vjerovatnije da će virus mutirati na mjestima gdje je vakcinisanje nisko, a prenosivost visoka, pa je za to vjerovatno kriv veliki jaz između stopa vakcinisanih u razvijenom svijetu i u svijetu u razvoju. Neke zapadne zemlje čak uništavaju vakcine čiji je datum upotrebe prošao, umjesto da ih besplatno daju zemljama s nižom stopom vakcinacije.

Drugo, kao što je zabilježeno u The Lancetu u aprilu, Farmaceutske kompanije imale su velike koristi od ogromnih iznosa javnog finansiranja za istraživanje i razvoj: između 2,2 milijarde i 4,1 milijarde dolara potrošeno je u Njemačkoj , Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjevernoj Americi.

Međutim, kada su kompanije zamoljene da dopuste besplatno licenciranje vakcina, sve su to odbile, čime su spriječile mnoge siromašnije zemlje – koje nisu mogle da priušte plaćanje cijene za autorska prava – da ih same proizvode.

Konačno, čak je i u samim razvijenim zemljama pandemijski nacionalizam vrlo brzo prevladao nad ozbiljnom koordinacijom napora.

U sva tri slučaja razvijene zemlje nisu uspjele ostvariti svoje javno proklamirane vakcine, a sada za to plaćaju cijenu. Poput bumeranga, katastrofa koju smo pokušali da obuzdamo u dravama trećeg svijeta vratila se da nas progoni. Kako?

Fridrih Jacobi, njemački filozof koji je stvarao oko 1800, napisao je: ‘La vérité en la repoussant, on l’embrasse’, – odbijajući istinu, čovjek je prihvata. Primeri ovog paradoksa su brojni – recimo, prosvetiteljstvo je pobedilo tradicionalnu veru i autoritet kada su pristalice tradicionalnog shvatanja počele da koriste prosvetiteljsku racionalnu argumentaciju da opravdaju svoj stav (društvu je potreban čvrst neupitan autoritet da bi uživalo u stabilnom životu itd.)

Ali vrijedi li isto i suprotno? Da li čovek prihvatajući istinu je zapravo odbija? Upravo se to događa danas: ‘istina’ – hitna potreba za globalnom saradnjom itd. – odbija se javnim prihvatanjem potrebe za zelenim djelovanjem ili saradnjom u borbi protiv pandemije, kao što se vidjelo na konferenciji COP26 u Glazgovu, koja je bila prepuna deklarativnog bla bla, pritom isporučujući vrlo malo preciznih obaveza.

Ovaj mehanizam je već 1937. godine opisao Džordž Orvel u ‘Put do pristaništa Vigan’, koji je istakao dvosmislenost prevladavajućeg ljevičarskog stava prema klasnoj razlici.

‘Svi se protivimo klasnim razlikama, ali vrlo malo ljudi ozbiljno želi da ih ukine. Ovdje dolazite do važne činjenice da svako revolucionarno mišljenje dio snage crpi iz tajnog uvjerenja da se ništa ne može promijeniti. Sve dok se radi samo o poboljšanju radničkog položaja, svaka pristojna osoba je saglasna. Ali, nažalost, ne možeš postići napredak tako što samo želiš da ukloniš klasne razlike. Tačnije, potrebno je poželjeti da nestanu, ali vaša želja nema učinka osim ako ne shvatite što to sve uključuje. Činjenica s kojom se treba suočiti je da ukinuti klasne razlike znači ukinuti dio sebe. Moram se tako potpuno promijeniti da bih na kraju jedva mogao biti prepoznatljiv kao ista osoba“, piše u djelu.

Da li je razlog ove neaktivnosti samo strah od gubitka ekonomskih i drugih privilegija? Stvari su složenije od toga: promjena koja se traži je dvostruka – subjektivna i objektivna.

Američki filozof Adrijan Džonstonom okarakterizovao je današnju geopolitičku situaciju kao onu ‘u kojoj se svjetska društva i čovečanstvo u cjelini suočavaju s višestrukim akutnim krizama (globalna pandemija, ekološke katastrofe, ogromna nejednakost, rastuće siromaštvo, potencijalno razorni ratovi, itd.), ali čini se da nisu u stanju da preduzmu (doduše radikalne ili revolucionarne) mjere potrebne za rješavanje ovih kriza. Znamo da su stvari pokvarene. Znamo što treba popraviti. Čak ponekad imamo ideje kako ih popraviti. No, uprkos tome, ne činimo ništa ni da popravimo već učinjenu štetu niti da spriječimo daljnju lako predvidljivu štetu.’Odakle ta pasivnost? Naši mediji često nagađaju zbog kojih skrivenih motiva antivakseri tako nepokolebljivo ostaju pri svom stavu, ali koliko ja znam, oni nikada ne navode najočitiji razlog: na nekom nivou žele da se pandemija nastavi, a znaju da će ju odbijanje poštovanja antikovid mjera produžiti.

Ako je to slučaj, onda sljedeće pitanje koje treba postaviti je: šta tjera antivaksere da žele nastavak pandemije?

Ovdje bi trebalo izbjegavati bilo kakve pseudo-frojdovske pojmove poput neke verzije nagona smrti, želje za patnjom i smrću. Ideja da se antivakseri protive mjerama protiv pandemije jer nisu spremni da žrtvuju zapadni liberalni način života, koji je za njih jedini mogući okvir slobode i dostojanstva, istinita je, ali nedovoljno. Ovdje treba da dodamo perverzno uživanje u samom odricanju od uobičajenih užitaka koje donosi pandemija. Ne bismo smjeli da potcijenimo tajno zadovoljstvo koje pruža pasivni život depresije, apatije i pukog odugovlačenja bez jasnog vlastitog životnog projekta.

Međutim, promjena koja je potrebna nije samo subjektivna, već je ona globalna društvena promjena. Na početku pandemije napisao sam da će ta bolest zadati smrtni udarac kapitalizmu. Osvrnuo sam se na završnu scenu Tarantinovog ‘Kil Bila 2’ gdje Bitriks onesposobljava zlog Bila i udara ga ‘tehnikom eksplodiranja srca u pet tačaka dlanom’, kombinacijom pet udaraca vrhovima prstiju u pet različitih akupunkturnih tačaki tijela protivnika. Nakon što se meta udalji i napravi pet koraka, njeno srce eksplodira u tijelu i ona pada na tlo.

Mnogi su mi se nakon toga smijali: kapitalizam ne samo da je obuzdao krizu, već ju je čak i iskoristio da se ojača. Ipak, mislim da sam bio u pravu. U posljednjih nekoliko godina globalni se kapitalizam toliko radikalno promijenio da neki novi poredak u nastajanju više ne nazivaju kapitalizmom, već korporativnim neofeudalizmom. Pandemija je dala podsticaj ovom novom korporativnom poretku, s novim feudalnom vlastelom poput Bila Gejtsa ili Marka Zakerberga koji sve više kontrolišu naše zajedničke prostore komunikacije i razmjene.

Pesimistički zaključak koji se nameće je da će biti potrebni još jači šokovi i krize da nas probude. Neoliberalni kapitalizam već umire, tako da nadolazeća bitka neće biti ona između neoliberalizma i onoga što leži iza, već ona između dva oblika ove posljedice: korporativnog neofeudalizma koji obećava zaštitne mehuriće od prijetnji – poput Zakerbergovog ‘metaverzuma’, mjehurići u kojima možemo nastaviti sanjati – i grubo buđenje koje će nas natjerati da izmislimo nove oblike solidarnosti.

Moja je poenta bila da je epidemija koronavirusa svojevrsni napad ‘Tehnike eksplozije srca u pet tačaki dlana’ na globalni kapitalistički sastav – signal da ne možemo ići putem koji smo do sada imali te da je potrebna radikalna promjena.

Orvelova poenta je da se radikali pozivaju na potrebu za revolucionarnom promjenom kao na neku vrstu praznovjerja koja bi trebala postići upravo suprotno – to jest spriječiti da se promjena stvarno dogodi. Današnji akademski ljevičari koji kritikuju kapitalistički kulturni imperijalizam su, u stvarnosti, užasnuti idejom da će se njihovo polje proučavanja rasplinuti.

Isto važi i za našu borbu protiv pandemije i globalnog zagrijavanja – parafraza Orvelabi bila: ‘Svi se protivimo globalnom zagrijavanju i pandemiji, ali vrlo malo ljudi ih ozbiljno želi ukinuti. Sve dok se radi samo o poboljšanju sudbine običnih ljudi, svaka pristojna osoba je saglasna. Ali, nažalost, ne možete postići napredak ako samo želite ukloniti globalno zatopljenje i pandemiju. Tačnije, potrebno je poželjeti da nestanu, ali vaša želja nema učinka osim ako ne shvatite što to sve uključuje. Činjenica s kojom se treba suočiti je da ukinuti globalno zagrjiavanje i pandemiju znači ukinuti dio sebe. Svako od nas moraće se toliko izmijeniti da će na kraju teško biti prepoznatljiv kao ista osoba.

SLOBODNA DALMACIJA