To nije nešto što se često čuje od poznatih imena koja guraju ka stotki. Henri Kisindžer, koji će ovog mjeseca napuniti 99 godina, stariji je od bilo kog živog svjetskog državnika. Na FT Vikend festivalu u Vašingtonu prošle subote, veliki strateg hladnog rata je rekao da "sada živimo u potpuno novoj eri". S obzirom na to da njegov životni vijek pokriva 40 odsto vijeka američke republike, Kisindžer je vjerovatno zaslužio pravo da to kaže - šta god mislili o njegovoj kontroverznoj karijeri.
Ipak, u centru pažnje na istom festivalu bio je Vilijam Berns, 66-godišnji šef CIA. Berns je rekao da je kineski lider Si Đinping, "uznemiren zbog štete koju bi reputaciji Kine mogla nanijeti surovost agresije Rusije protiv Ukrajinaca".
Uprkos tome što Vladimir Putin zvecka nuklearnim oružjem, Berns je ipak rekao da SAD i dalje vide Kinu, a ne Rusiju, kao glavnog protivnika. "(Putin) na veoma uznemirujući način demonstrira da sile čija moć opada mogu biti makar jednako remetilačke kao i one koje su u usponu", rekao je Berns. Ipak, Kina i dalje predstavlja veću prijetnju.
Prije pedeset godina, Kisindžer i njegov predsjednik Ričard Nikson promijenili su hladni rat otvorivši se prema Mao Cedungovoj Kini. Učvršćivanjem podjele između najveće komunističke zemlje na svijetu i njegove najmoćnije, Niksonova posjeta Kini bila je vjerovatno najveći potez Amerike na šahovskoj tabli hladnog rata. Nekad bi SAD i Kina rado nazdravljale šangajskom kominikeu iz 1972. koje je Nikson potpisao sa Maom - a koji je Kisindžer tajno planirao na inkognito putovanjima u Peking preko Pakistana. Ali njegova 50. godišnjica u februaru prošla je tiho. Bijela kuća Džoa Bajdena ignorisala je zahtjeve Kine za zajednički događaj u znak sjećanja na taj datum.
Putin na veoma uznemirujući način demonstrira da sile čija moć opada mogu biti makar jednako remetilačke kao i one koje su u usponu
Istorija se sada okrenula za 180 stepeni. Nikson je 1972. lako odbacio kritike desnice zbog sklapanja dogovora sa Maom usred kineske Kulturne revolucije. Američki spoljnopolitički establišment instinktivno je shvatio prednost poteza koji je izolovao i dodatno oslabio SSSR. To je bilo nemoralno, ali efektno. Na isti način se, naravno, često komentariše savez SAD i Velike Britanije sa Staljinovim SSSR-om u cilju pobjede nad nacizmom.
Današnji Vašington je, nasuprot tome, praktično jednoglasan povodom spoljne politike koja Kinu i Rusiju vidi kao blizance, ali je ovoga puta Rusija mlađi. Predsjednik Bajden je globalne prilike predstavio kao nadmetanje između autokratije i demokratije. Kisindžer se očigledno ne slaže, iako pazi da bilo šta značajno nikad ne kaže jasno. Razlike u ideologiji ne bi trebalo da budu glavna tačka sporenja, rekao je, "osim ako nismo spremni da smjenu režima učinimo glavnim ciljem naše politike".
Ali, šta misli CIA? To pitanje je relevantno više nego obično jer je Berns - prvi karijerni diplomata na čelu glavne američke špijunske agencije za njenih skoro 80 godina - cijenjen visoko kao bilo ko u američkoj administraciji. Bajden je jedan od njegovih najvjernijih obožavalaca. Ipak, Berns je dobio jednoglasnu podršku ravnomjerno podijeljenog američkog Senata, što je izuzetno rijetko u današnjem toksično podijeljenom Vašingtonu. Neke strane diplomate ga nazivaju "državnim sekretarom iz sjenke".
Prošlog novembra, dok su se ruske snage gomilale na granici Ukrajine, Bajden je poslao Bernsa da razgovara sa Putinom u Moskvi. Šefovi špijunskih službi obično se ne šalju na pregovore sa šefovima nuklearno naoružanih država. Iako je Putin nekada bio na čelu FSB-a, ranije poznatog kao KGB, oni nisu pandani.
Ali Berns je nekonvencionalni šef špijuna. Pošto sam proveo mnogo godina u Vašingtonu, još nisam naišao na javnu ličnost o kojoj niko nema lošu riječ.
Predvidjeli skoro svaki Putinov potez
Postoji neki nadrealni kvalitet u tome da šef CIA u realnom vremenu razgovara o gotovo posredničkom ratu sa drugom velikom nuklearnom silom (Rusija ima isto strateških nuklearnih bojevih glava koliko i SAD; samo po tome, Kina je na udaljenom trećem mjestu). Kao bivši američki ambasador u Moskvi koji govori ruski, Berns dobro poznaje Putina. "Imao sam posla sa predsjednikom Putinom i posmatrao ga dugi niz godina i ono što sam vidio, posebno u protekloj deceniji, jeste da se on na neki način zapetljao u veoma zapaljivu kombinaciju ozlojeđenosti, ambicije i nesigurnosti koje su nekako upakovane zajedno", rekao je Berns. "Njegov apetit za rizikom je rastao tokom godina dok je jačala njegova kontrola vlasti, a njegov krug savjetnika se sužavao".
Djelimično zbog američke agresivne upotrebe "preventivnih obavještajnih podataka" - selektivnog skidanja oznake tajnosti sa Putinovih vojnih planova - Rusija je primorana da promijeni strategiju. Današnji vojni izgledi za Ukrajinu i njene NATO podržavaoce su optimističniji nego u bilo kom trenutku od početka ruske invazije 24. februara. Putinov planirani blickrig na Kijev otkazan je u aprilu, nakon što je naišao na žestok ukrajinski otpor i zbog velikog broja žrtava. Problemi sa snabdijevanjem i moralom stvorili su najdužu saobraćajnu gužvu na svijetu - karavan od 65 kilometara ruskih tenkova i oklopnih vozila koji je na kraju bio primoran da ide u rikverc.
Putinovom poniženje doprinijelo je i to što je Ukrajina imala dobar dovod zapadnih obavještajnih podataka o ruskim borbenim planovima. Preventivni obavještajni podaci takođe su ostavili Putina bez izgovora za invaziju, kaže Berns. "Mislim da je to pomoglo da se Putinu uskrati nešto što je godinama prilično vješto radio, a to je stvaranje lažnih narativa za insceniranje onoga što se naziva operacijama pod lažnom zastavom".
Putin je u ponedjeljak odbacio strahove od nove ofanzive i širenja rata u gotovo rezigniranom govoru na Crvenom trgu. Očekivalo se da će na paradi povodom Dana pobjede 9. maja, koja slavi ulogu Rusije u pobjedi nad nacističkom Njemačke u "velikom otadžbinskom ratu", Putinov otkriti više svog, kako ga Kisindžer naziva, "skoro mističnog" pogleda na istoriju. Putin je već suštinski prepravio prošlost za potrebe narativa o "denacifikovanju" Ukrajine i povezivanju NATO-a sa navodno fašističkim svjetonazorom Kijeva. Putinove revizije su izbacile SAD i Britaniju iz poraza nacizma 1945. godine. One takođe izostavljaju nacističko-sovjetski pakt iz 1939. u kojem su se dva režima dogovorila da podijele Poljsku i druge djelove istočne Evrope. Sovjeti su već bili zauzeli Ukrajinu 20 godina ranije.
Berns je govorio dva dana prije parade u Moskvi. Ali nije sumnjao da će se Putin na kraju vratiti u ofanzivu. Rat, kao je rekao, vjerovatno ulazi u period iscrpljivanja u kome će Rusija nastojati da konsoliduje i proširi zauzimanje teritorije na istoku prije nego što se pregrupiše za još jedan napad na Kijev. "Mislim da je trenutno ubijeđen da će mu jačanje ofanzive i dalje omogućiti da napreduje", rekao je Berns.
Dosadašnji rezultati američkih obavještajaca bili su veoma dobri. Uz izuzetak šokantne ruske vojne nesposobnosti, koja je sve iznenadila, Bajdenova administracija je predvidjela gotovo svaki Putinov potez prije nego što ga je napravio. Ali oko toga gdje bi mogla biti Putinova konačna crvena linija može samo da se nagađa. Moguće je da čak ni Putin, koji ne pokazuje puno znakova da je unaprijedio kvalitet sopstvene obavještajne službe - koja je bila loša onoliko koliko je ukrajinska bila dobra - ne poznaje sopstvene "okidačke tačke".
Neodgovorno hvalisanje Vašingtona
Ovo, sa druge strane, nameće veće pitanje o tome da li Bajden gura učešće SAD predaleko. Na početku rata, predsjednik se trudio da umanji ulogu Amerike u snabdijevanju Ukrajine oružjem i podacima. Što je više razotkrivana ruska vojna slabost i što je više zvjerstava izlazilo na vidjelo, Bajden je bio hrabriji. U aprilu je Putina nazvao ratnim zločincem. On je takođe opisao ruski rat protiv Ukrajine kao "genocid". Prošle nedjelje, do "Njujork tajmsa" su procurile izjave neimenovanih zvaničnika da su američke obavještajne službe označile 12 ruskih generala koji su do sada ubijeni u ratu. "Vašington post" je objavio da su američke špijunske agencije dale koordinate kako bi pomogle u potapanju "Moskve", glavnog ruskog broda na Crnom moru, što je bio jedan od najrazornijih pomorskih udaraca posljednjih decenija.
Bajdena je iznerviralo curenje informacija sa kojih nije skinuta oznaka tajnosti niti su odobrene. Ali, stiče se utisak da je Vašington prešao sa opreza na hvalisanje. To je posljednja stvar koju Berns želi. "To je neodgovorno. Opasno je kada ljudi previše pričaju, bilo da to curi privatno ili da se javno govori o obavještajnim pitanjima", rekao je.
Čak i u najgorim fazama hladnog rata, rukovodstva Rusije i Amerike su pokazala da su svjesna da imamo jedinstvene sposobnosti, ali i jedinstvene odgovornosti
To posebno važi kada vaš nuklearno naoružani protivnik često nagovještava eskalaciju, kao Putin i njegovi zvaničnici. Iako Berns kaže da američki obavještajci nisu otkrili konkretne znake da Putin raspoređuje taktičko nuklearno oružje, to bi se moglo promijeniti u svakom trenutku. Retorika Moskve o sudnjem danu je u zastrašujućoj suprotnosti sa većim dijelom hladnog rata - barem od kubanske raketne krize 1962. - kada su Vašington i Moskva naučili da o nuklearnom oružju pričaju samo najsažetijim jezikom.
"Mislim da je nevjerovatno važno i za Ruse i za Amerikance da zapamte da smo mi i dalje, barem danas, jedine nuklearne supersile u svijetu", rekao je Berns. "Zajedno kontrolišemo 90 odsto svjetskog nuklearnog oružja, a čak i u najgorim fazama hladnog rata, rukovodstva Rusije i Amerike su pokazala da su svjesna da imamo jedinstvene sposobnosti, ali i jedinstvene odgovornosti".
Zvanični cilj Amerike je da Rusija bude poražena u Ukrajini. Nezvanični, koju Bajden ne pokušava previše da prikrije, jeste da Putin odgovara za ratne zločine. Drugim riječima, SAD žele samo promjenu režima. Isto implicitno važi i za Kinu. Kako je to rekao Berns, u razgovoru za FT: "Ni na trenutak nisam pomislio da je rat u Ukrajini vremenom pokolebao Sijevu odlučnost da preuzme kontrolu nad Tajvanom. Sijeva Kina je ostala najveći geopolitički izazov sa kojim se dugoročno suočavamo kao država".
Znakovito je da će u jeku rata u Ukrajini, Bajden sljedeće nedjelje otputovati u Južnu Koreju i Japan - što je njegovo prvo inostrano putovanje otkako je u aprilu posjetio Varšavu. On je ove nedjelje u Vašingtonu domaćin liderima ASEAN-a, grupacije jugoistočne Azije. Cilj Amerike je da izoluje Kinu i na kraju sprovede neki oblik ekonomskog "razdvajanja", iako se ne zna kako bi se to moglo primijeniti u praksi.
Savez iz interesa protiv SAD
"Realistička" škola spoljne politike, čije je Kisindžer oličenje, u posljednje vrijeme je kritikovana u medijima, uglavnom i te kako zasluženo. Ideja da bi Rusija trebalo da ima sopstvenu sferu interesa, uključujući Ukrajinu, i veto na proširenje NATO-a, zvuči odvratno s obzirom na rusko ogoljeno imperijalno otimanje teritorije. To ne djeluje samo bezobzirno, nego i samoporažavajuće. Ako Putin pobijedi u Ukrajini, cijela Evropa bi bila destabilizovana. Ali stvari će vjerovatno izgledati drugačije kada Rusija bude primorana da prizna vojni poraz, što će se vjerovatno na kraju i dogoditi. Amerika će se tada naći u situaciji bez presedana, gdje će se suočiti sa dvije druge svjetske vojne sile koje su u savezu iz interesa protiv nje.
Putinova invazija je izazvala dvije upečatljivo različite reakcije širom svijeta. Zapad je rijetko kad bio ujedinjeniji. Njemačka je odbacila višedecenijski stav umirivanja Rusije kroz trgovinu i investicije. Umesto da se govori o "finlandizaciji" Ukrajine, obezbjeđivanju njene neutralnosti, izgleda da će Finska ući u NATO. Švedska takođe razmišlja da slijedi njen primjer.
Mimo Zapada, međutim, svijet je pokazao kolektivnu ravnodušnost. Zemlje koje bi trebalo da budu na demokratskoj strani Bajdenove globalne linije podjele, kao što su Indija i Meksiko, uzdržale su se na glasanju u UN od osude Putinove agresije. Sve u svemu, oni koji su bili uzdržani ili na strani Rusije, čine više od polovine svjetske populacije. Ako Bajdenova administracija na kraju primora treće zemlje da biraju između SAD i Kine u ekonomskom i tehnološkom razdvajanju, nejasno je kojim putem bi većina pošla. Zemlje ASEAN-a, na primjer, imaju skoro duplo veću trgovinu sa Kinom nego sa SAD. Ako budu primorane da biraju stranu, to možda neće ići naruku Vašingtonu.
SAD su "opasna nacija", po riječima pisca Roberta Kejgana - što je još jedan način da se kaže da je Amerika spremna da upotrijebi silu da bi plasirala svoje ideale. Ipak, istorija nam govori da su SAD najefikasnije kada su pragmatične, kao tokom Hladnog i Drugog svjetskog rata. Konačno poslijeratno pitanje za SAD biće da li nastoje da zbliže Rusiju i Kinu, ili će tražiti inovativne diplomatske načine da olabave njihov medveđi zagrljaj.
Sa bilo kojim pristupom, ulozi su ogromni. "Sada smo suočeni sa tehnologijama gdje brzina razmjene... može proizvesti nivoe katastrofe koji se nisu mogli ni zamisliti", rekao je Kisindžer. Svijet uči koliko istorija Rusije može biti nepredvidiva. Ali Putinova zloupotreba prošlosti može izgledati trivijalno u poređenju sa radikalnom neizvjesnošću koja lebdi nad svačijom budućnošću.
Članak je objavljen u "Fajnenšl tajmsu"
Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Bonus video:
