„Ne mogu da žalim”

Nakon krunisanja 1952. godine, kraljica Elizabeta II naslijedila je milione podanika širom svijeta, a mnogi od njih to nijesu postali svojom voljom. Danas, u bivšim kolonijama britanske imperije, njena smrt je izazvala pomiješana osjećanja, uključujući i bijes.

Pored zvaničnih saopštenja u kojima se hvale kraljičina postojanost i služba, doza gorčine povodom prošlosti postoji u Africi, Aziji, na Karibima i u drugim djelovima svijeta. Govori se o zaostavštini kolonijalizma, počev od ropstva i fizičkog kažnjavanja u afričkim školama do opljačkanih umjetnina koje se nalaze u britanskim institucijama. Za mnoge, kraljica je predstavljala sve to tokom sedam decenija koliko je provela na prijestolu, navodi agencija Asošijetid pres.

U Keniji, gdje je prije više decenija mlada Elizabet preko noći od princeze postala kraljica pošto je saznala za smrt njenog oca, pravnica Alis Mugo je na internetu objavila fotografiju izblijedjelog dokumenta iz 1956. Izdat je četiri godine nakon krunisanja Elizabete i tokom oštrog odgovora Britanija na Mau Mau pobunu protiv kolonijalne uprave.

”Dozvola za kretanje”, stoji na dokumentu. Dok je preko 100 000 Kenijaca bilo u logorima, drugi, poput djeda Alis Mugo, bili su primorani da traže britansku dozvolu kako bi mogli da se kreću iz jednog mjesta u drugo.

”Većina naših predaka je bila potlačena, objavila je Mugo na Tviteru nekoliko sati nakon smrti kraljice prošlog četvrtka. “Ne mogu da žalim”.

Međutim, odlazeći predsjednik Kenije, Uhuru Kenjata, čiji je otac Džomo Kenjata bio u zatvoru za vrijeme kraljičine vladavine prije nego što je postao prvi predsjednik države 1964, prešao je preko nevolja iz prošlosti, kao što je to učinila i većina afričkih šefova država. “Najveća ikona 20. i 21 vijeka”, kazao je Uhuru Kenjata opisujući kraljicu.

Sa druge strane, obični ljudi su bijesni. Neki traže izvinjenja za zlostavljanja iz prošlosti poput ropstva, a drugi žele nešto opipljivije.

”U tom Komonveltu (zajedničkom bogatstvu) država, bogatstvo pripada samo Engleskoj. To bogatstvo se nikada nije dijelilo”, kazao je za agenciju AP Bert Semjuels, član Nacionalnog savjeta za odštetu u Jamajci.

Tokom Elizabetine vladavine teško je stečena nezavisnost afričkih država od Gane do Zimbabvea, zajedno sa nizom karipskih ostrva i država duž oboda Arapskog poluostrva.

Pojedini istoričari je smatraju monarhom koji je pomogao u jednoj od najmirnijih tranzicija od imperije do Komonvelta, dobrovoljnog udruženja 56 država sa istorijskim i jezičkim vezama. Ali ona je takođe bila simbol nacije koja je često gazila ljude koje je potčinila, navodi AP.

Na Bliskom istoku, gdje mnogi i dalje Britaniju smatraju odgovornom za kolonijalne postupke kojima je iscrtana većina granica u regionu i i postavljeni temelji za veliki broj modernih konflikata, rijetki su znaci tugovanja pa čak i interesovanja za smrt kraljice Elizabete.

Prošle subote, Hamasovo rukovodstvo u Gazi pozvalo je kralja Čarlsa III da “ispravi” britanske odluke za koje tvrde da diskriminišu Palestince.

U etnički podijeljenom Kipru, mnogi kiparski Grci pamte četvorogodišnju gerilsku kampanju vođenu krajem 1950-ih protiv kolonijalne uprave i kraljičinu indiferentnost za patnje devetoro ljudi koje su britanske vlasti pogubile vješanjem.

Jianis Spanos, predsjednik Udruženja nacionalne organizacije kiparskih boraca, kazao je da “mnogi smatraju da kraljica snosi odgovornost” za tragedije tog ostrva.

Sada, kada je preminula, postoje novi napori da se pozabave kolonijalnom prošlošću ili da je sakriju.

Indija je tokom mandata Narendre Modija pojačala napore da ukloni kolonijalna imena i simbole. Ta zemlja je davno ostavila prošlost za sobom, a veličinom čak i nadmašila britansku ekonomiju.

”Mislim da u današnjem svijetu nema mjesta za kraljeve i kraljice, jer smo mi najveća demokratska ekonomija na svijetu”, kazao je Diren Sing, 57-godišnji preduzetnik u Nju Delhiju.

Postoji određeno saosjećanje sa Elizabetom i okolnostima u kojima je rođena i koje su joj kasnije nametnute.

U prijestonici Kenije, Najrobiju, Maks Kahindi se u razgovoru za AP sa dosta gorčine prisjeća Mau Mau pobune i kako su neki stariji građani hapšeni ili ubijani. Međutim, on kaže da je kraljica tada bila “veoma mlada” i vjeruje da je neko drugi upravljao britanskim poslovima.

”Gardijan” navodi da su britanski vojnici sproveli brojne zločine nad Kenijcima na vrhuncu Mau Mau ustanka u periodu između 1952 i 1960. Oko 1,5 miliona ljudi je poslato u koncentracione logore gdje su mučeni i silovani. Kasniji izvještaji pokazuju da je Britanija uložila napore kako bi uništila i sakrila zvanične podatke o brutalnoj ofanzivi, navodi list.

Posmatrači tvrde da je brisanje istorije imalo posljedice koje se osjećaju i danas. “Ne sjećam, se da smo učili o nepočinstvima kolonijalne imperije”, kazao je za “Gardijan” Ndžoki Vamai, profesor političkih nauka i međunarodnih odnosa na Međunarodnom univerzitetu - Afrika u Sjedinjenim Državama. “Mnogi od nas su morali da se sami edukuju, a zbog zaostavštine kolonijalnog obrazovanja u Keniji, kraljica je smatrana i tretirana kao ikona”.

Kikonde Mvamburi, 33, kazao je da “smrt ne smije biti upotrijebljena da spere brutalno nasljeđe. Drago mi je što mlađe generacije dovode u pitanje ovu glupu kulturu”.

Kahindi iz Najrobija međutim kaže da “ne možemo kriviti kraljicu za sve patnje koje smo tada prošli”.

Pomiješana osjećanja su prisutna i na Karbima, gdje u pojedinim državama britanski monarh više nije šef države.

”Postoji kontradiktorna svijest” kazao je Maziki Tejm, predavač razvojnih studija na Univerzitetu u Jamajci, gdje je premijer tokom ovogodišnje posjete princa Vilijama i njegove supruge Kejt najavio da ostrvo želi da postane potpuno nezavisno.

Djeluje kao da je mlađa generacija plemića osjetljivija po pitanju kolonijalnih posljedica, kazao je Tejm za AP. Vilijam je tokom osjete izrazio “duboku tugu” zbog ropstva.

Nadin Spens, aktivistkinja, kazala je da poštovanje prema Elizabeti među među starijim Jamajčanima nije iznenađujuće budući da su je Britanci predstavili kao “doborćudnu kraljicu koja se uvijek brinula o nama”. Međutim, mladi ljudi nemaju strahopoštovanje prema plemstvu.

”Jedina stvar koju sam primijetila povodom smrti kraljice jeste da je umrla, a da se nikada nije izvinila za ropstvo”, kazala je Spensova. “Trebalo je da se izvini”.