ATOMSKA SKLONIŠTA PONOVO U POTRAŽNJI

Smak svijeta je dobar za biznis

Strah od smaka svijeta postao je kul i među bogatašima u Silicijumskoj dolini. Imućni Amerikanci preko društvenih mreža raspravljaju o najboljim gas-maskama i najboljoj opremi za sklonište
186 pregleda 1 komentar(a)
atomsko sklonište, Foto: Shutterstock
atomsko sklonište, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 21.05.2019. 13:04h

Još tokom Hladnog rata Amerikanci su pravili sopstvena, privatna, atomska skloništa. Proizvođači takvih bunkera ovih mjeseci, pa i godina, zadovoljno trljaju ruke. Skloništa se ponovo naveliko grade – i prodaju.

Na istoku američke savezne države Nebraske, dvadesetak minuta vožnje automobilom od Omahe, nalazi se Ofut, jedno je od najvažnijih uporišta američkog ratnog vazduhoplovstva. Tamo čeka jedan preuređeni Boing 747, a spremna je i čitava posada da najkasnije za 15 minuta budu u vazduhu. Oni su u stanju pripravnosti, kako bi to Amerikanci rekli: 24/7 – dan i noć, svakog dana.

Njihov zadatak jeste – skloniti na sigurno američkog predsjednika ako SAD postane meta nuklearnog napada ili nekog drugog oblika katastrofe – terorista ili neke strane sile. To nije jedini takav specijalni avion: drugi je uvek negdje u blizini američkog predsjednika, bilo gdje da se on nalazi. Ratno vazduhoplovstvo nikada se nije izjasnilo o tim avionima, ali je znatiželjom novinara mnogo toga ipak dospjelo u javnost. Zna se da je u avionima sve spremno za boravak predsjednika i njegove najuže porodice. Opremljeni su svim komunikacionim uređajima za vrhovnog komandanta. U avionu je i ljekar, kao i mala ambulanta – zlu ne trebalo.

Ti avioni su uvijek puni goriva, ali naravno da ni oni ne mogu vječno da ostanu u vazduhu. O planovima kuda bi trebalo da lete zna se još manje. Ipak, poznato je, na primjer, da u bazi u Revenrok u Pensilvaniji postoji čitava podzemna vojna baza i dovoljno mjesta za predsjednika i državni vrh SAD. U suštini, u vrijeme Hladnog rata, gotovo da nije bilo zemlje s ove ili one strane „gvozdene zavjese“ koja nije imala takva podzemna skloništa za državni vrh.

Građani – neka se snađu

Neka od tih skloništa, poput onog njemačke vlade kod Bad Nojenara-Arwajlera nedaleko od Bona koje se prostire u dužinu od preko 17 kilometara, u međuvremenu su pretvorena u muzeje. U vladinim skloništima nekih drugih država danas se eventualno uzgajališta šampinjona, jer je održavanje tih skloništa basnoslovno skupo. To su obično bile i kasarne sa stotinama vojnika i specijalaca.

Naravno da obični građani nisu mogli da računaju da će se neko na taj način pobrinuti za njih. I u Sjedinjenim Državama su vladina uputstva građanima u slučaju atomskog napada bila – smiješna: Ne gledajte u smjeru eksplozije, nakon eksplozije bi odmah trebalo skinuti odjeću koju nosite i obući čistu posle temeljnog tuširanja. Djeca u američkim školama su šezdesetih u vrijeme Kubanske krize, vježbala kako da se sklone ispod klupe kad padne sovjetska atomska bomba. A učiteljica im je objašnjavala da bi trebalo da se sklone sa otvorenog prostora, najbolje pod zemlju.

Nije potrebna velika pamet da bi se shvatilo da sve to ne bi bilo od velike koristi stanovnicima Hirošime i Nagasakija. Zato su mnogi Amerikanci šezdesetih kopali sopstvena atomska skloništa. Ali, umjesto da sami improvizuju preživljavanje apokalipsu, bolje je obratiti se stručnjacima. I, naravno, kupiti njihovo gotovo atomsko sklonište. Tu su firme poput „Atlas Survival Shelters“ ili „Rising S“ – sve po principu „ključ u ruke". Želite li možda okruglo ili četvrtasto, sa sistemom za prečišćavanje vazduha, možda sa namještajem?

„Smak svijeta ponovo je sve bliži“

Dok se raspadalo carstvo Sovjetskog Saveza, ti preduzetnici prolazili su kroz teška vremena. Mnogi su propali zato što su interkontinentalne rakete odlazile u staro gvožđe, a raketni silosi zalivani betonom. Međutim, još uvijek ima oko 15.000 komada atomskog naoružanja u devet zemalja – koje priznaju da ih posjeduju. A u međuvremenu ima i zemalja koje ga očigledno posjeduju, ali ćute o tome. Indija, Pakistan – i bar u nekakvom primitivnom obliku – Sjeverna Koreja.

Na zadovoljstvo proizvođača atomskih skloništa, strah se ponovo polako uvlači u američke kosti. Postoji grupa američkih nuklearnih naučnika u kojoj je i 17 dobitnika Nobelove nagrade, koja redovno objavljuje svoje mišljenje o tome gdje se nalaze kazaljke na „Satu sudnjeg dana“. Njihovo trenutno mišljenje jeste: dva i po minuta je do dvanaest! Toliko blizu smaku svijeta čovječanstvo nije bilo još od početka Hladnog rata 1953.

Pored Sjeverne Koreje, Irana ili Putina u Kremlju, tu su i brojne prirodne katastrofe. A šta je bolja zaštita od sopstvenog atomskog skloništa? Ron Habard, osnivač i vlasnik firme „Atlas Survival Shelters“ iz Teksasa kaže da sa svakom vešću o novoj katastrofi, u njegovu firmu stižu nove narudžbina. Jednostavni model košta 36.000 dolara, ali tu bi trebalo dodati i troškove opreme i uređenja. Sistemi za prečišćavanje vazduha, skladišta vode i hrane, namještaj... I, naravno, oružje. Uostalom, to je preduzeće iz Teksasa.

Skloništa za one koji imaju već sve

Slično je i u firmi „Rising S“, i oni ponovo imaju pune ruke posla. Habard kaže da gradi oko 1.000 skloništa godišnje, ne samo u SAD, već u čitavom svijetu. Dolaze im i iz firmi koja žele sklonište za sve radnike. Sklonište za desetak osoba može se dobiti već za 77.900 dolara – naravno bez opreme. Najjeftinije košta 10.000 dolara: „Bilo mi je važno da imamo bunker i za porodice koje ne zarađuju mnogo“, kaže nam Habard.

Naravno da su ti privatni preduzetnici pogrešne osobe za raspravu o smislu takvih skloništa: jer čak i da se preživi atomski napad – šta onda? Koliko zaliha hrane i vode je potrebno imati? Koliko dugo traju filteri za vazduh? Koliko će vremena morati da prođe da bi postalo bezbjedno da se izađe napolje? Mjesec dana? Ili će to moći tek njihovi praunuci nakon stotinu godina? U najjeftinijem modelu, to će biti teško.

Ipak, glavni kupci takvih skloništa su imućni ljudi, kaže nam Ron Habard. To su „ljudi koji imaju sve – sopstveni avion, Ferari, vikendice“. Za njih je sklonište prije nekakva igračka i stvar prestiža, a manje garancija da će preživjeti kataklizmu. Za takve mušterije atomska skloništa su „pećine za muškarčine“. Habard priznaje i da je sagradio sklonište za sebe i za svoju porodicu: „Tamo je i mojih 58 komada oružja“, ponosno kaže. A gradio je i mnogo veća skloništa – s restoranima, bioskopom, čak jedno i sa bazenom.

Duga, duga partija pokera

Strah od smaka svijeta postao je cool i među bogatašima u Silicijumskoj dolini. Imućni Amerikanci preko društvenih mreža raspravljaju o najboljim gas-maskama i najboljoj opremi za sklonište. Među njima je na primjer i Stiv Hafman, 33-godišnji osnivač i direktor internet-platforme „Reddit“. On u časopisu „Njujorker“ objašnjava da je sve više „zabrinut za stabilnost političkog sistema u Americi“ i – atomsko sklonište je zato za njga „logična investicija“. I osnivač Majkrosofta“, Bil Gejts dobra je mušterija proizvođača bunkera: ima ih već čitav niz, za sebe i svoju porodicu.

Ron Habard nam tvrdi da atomska skloništa dobro dođu i bez smaka svijeta: „Sve dok ne dođe sudnji dan, nije loše pozvati prijatelje u tu ’pećinu za muškarce’, odigrati koju partiju pokera i zapaliti koju cigaru“. Filteri su tu da garantuju hemijski čist vazduh. A možda bismo mogli da kažemo i ovo: ako se u nekoj partiji pokera osim bijednog para sedmica nad Teksasom zadesi još i koja atomska bomba Kima Džonga Una – utoliko bolje. Partija pokera će potrajati i biće dovoljno vremena za revanš.