U istoriji postoje dvije glavne vrste državnih udara. Jedna vrsta je “puč odozdo” i nju je lako uočiti. Na primjer, u nekoj banana republici, general Čvrstorukaš koji je gladan moći odlučuje da preuzme kontrolu. Jednog jutra građani se bude i vide tenkove na ulicama prijestonice! Oklopni bataljon okružuje parlament, ispaljuje granate na elegantnu mermernu zgradu. Četa padobranaca upada u sjedište premijera, stavlja mu lisice i zatvara ga u vojnu tamnicu.
U međuvremenu, druga padobranska četa zauzima centralnu radio-difuznu stanicu, a u osam sati ujutro preplašeni građani uključuju televizore i vide generala Čvrstorukaša, sa zlatnim medaljama na grudima, kako autoritativnim glasom objavljuje da, “za dobro naroda”, preuzima vlast u zemlji.
Moramo odbaciti svaki kompromis koji ne uključuje snažna ograničenja moći vlade, i moramo poslati vladi vrlo jasnu poruku: zaustavite državni udar ili ćemo zaustaviti zemlju
Kada pomislimo na državni udar, obično mislimo na tu vrstu. Ali postoji još jedna vrsta koja je veoma česta u istoriji: “puč odozgo”. Njega je teže uočiti.
”Puč odozgo” se dešava kada vlada koja je došla na vlast na potpuno legalan način, krši ograničenja koja joj nameće zakon i pokušava da dobije neograničenu moć. To je veoma stari trik: prvo iskoristite zakon da dođete na vlast, a zatim iskoristite vlast da iskrivite zakon.
”Puč odozgo” može djelovati vrlo zbunjujuće. Na prvi pogled, sve izgleda normalno. Na ulicama nema tenkova, a nijedan general sa ordenjem ne prekida televizijske prenose. Puč se dešava iza zatvorenih vrata, sa usvajanjem zakona i potpisivanjem dekreta kojima se uklanjaju sva ograničenja vladi i demontiraju sve kontrole i ravnoteže. Naravno, vlast ne objavljuje da sprovodi državni udar. Ona saopštava samo da donosi neke prijeko potrebne reforme, “za dobro naroda”.
Kako danas u Izraelu možemo odrediti da li se suočavamo sa istinskom reformom ili državnim udarom? Najjednostavniji test je da postavimo pitanje: da li i dalje postoje ograničenja moći vlade? Prilikom usvajanja reformskog paketa, vlada pravi značajne promjene, ali i dalje poštuje ograničenja svoje moći. Čak i nakon što se reforme sprovedu, to i dalje ne znači da vlada može da radi šta hoće. S druge strane, državni udar je situacija u kojoj vlada pokušava da dobije neograničenu vlast. Ako je državni udar uspješan, to znači da od sada nema ograničenja za odluke i postupke vlade.
Prema ovim kriterijumima, jasno je da je ono što se trenutno dešava u Izraelu državni udar, a ne niz reformi. Vlada pokušava da nas zbuni fokusirajući našu pažnju na komplikovana tehnička pitanja, kao što je “kakav će biti tačan sastav komisije koja imenuje sudije?” Javnost se ne smije zbunjivati ovakvim obmanama! Umjesto toga, moramo nastaviti da se pitamo: “Koja će biti ograničenja moći vlade pod novim režimom?”
Recimo da vladajuća koalicija odlučie da donese zakon kojim se Arapima oduzima pravo glasa - da li postoji neki mehanizam koji može da opstruira takav potez? U drugim demokratijama postoji mnogo mehanizama koji mogu spriječiti donošenje takvog rasističkog i antidemokratskog zakona. U Izraelu trenutno postoji samo jedan takav mehanizam: Vrhovni sud. Ako većina članova Kneseta glasa za oduzimanje prava glasa Arapima, ili za uskraćivanje prava radnicima na štrajk, ili za zatvaranje svih novina koje se usuđuju da kritikuju vladu - Vrhovni sud je jedina institucija ovlašćena da interveniše i poništi takve zakone.
Vladina “pravosudna reforma” nastoji da uništi nezavisnost i moć Vrhovnog suda i na taj način ukloni jedino ograničenje za vladajuću koaliciju. Neki će možda tvrditi da će i dalje postojati jedan veoma važan mehanizam koji nameće ograničenja vladi: izbori. Šta god vlada uradila, ako se to javnosti ne dopadne, na sljedećim izborima birači mogu da smijene vlast. Ali ovaj argument ne stoji.
Prvo, ovaj mehanizam ne pruža nikakvu zaštitu prava manjina. Drugo, pod novim režimom, vladajuća koalicija bi mogla da mijenja izborni sistem po svojoj volji, što otežava smjenu vlade. Ako koalicija posumnja da bi mogla izgubiti izbore, ona bi mogla zabraniti učešće opozicionim partijama na njima ili izmisliti neki drugi trik koji će joj obezbijediti pobjedu. Novi zakon koji vlada pokušava da usvoji ne uključuje mehanizam za sprečavanje takve prljave igre.
Naravno, u mehanizmu Vrhovnog suda nema ništa sveto. Da je, uz slabljenje suda, vlada predložila alternativne kontrole i ravnoteže sopstvene moći - moglo bi se vjerovati da je vlast zaista zainteresovana samo za sprovođenje reformi, a ne za uspostavljanje diktature. Ali vlada nije predložila takve alternativne mjere.
Kada se vođama puča eksplicitno postavi pitanje šta će ograničiti moć vlade u njihovom novom režimu, jedini odgovor koji daju je: “Naša dobra volja. Vjerujte nam.” To je klasičan odgovor koji daje svaki diktator. General Čvrstorukaš, nakon što je preuzeo vlast uz pomoć oklopnog bataljona, takođe izjavljuje u obraćanju naciji: “Vjerujte mi. Ja ću vas zaštititi. Ja ću se pobrinuti za vas”.
Za građane je svejedno da li je u pitanju oklopni bataljon ili zakonodavni udar koji ih čini potpuno zavisnim od dobre volje vladara. U oba slučaja rezultat je diktatura. Kada je jedina stvar koja ograničava moć vlade njena dobra volja - to je definicija diktature.
Ali, ipak, postoji suštinska razlika između uspostavljanja diktature tenkovima, “odozdo”, i uspostavljanja diktature putem zakona, “odozgo”. U slučaju državnog udara “odozdo”, postoji mnogo zvaničnih organa čiji je posao da ga zaustave: vojska, policija, tajna služba. Vlada im može narediti da joj priteknu u pomoć i uhapse generala Čvrstorukaša. Ali kada je sama vlada ta koja sprovodi državni udar - onda će vojsci, policiji i tajnoj službi biti teško da mu se suprotstave, jer su dužni da se povinuju naređenjima vlade. U takvoj situaciji, dužnost je građana da zaustave vladu i da je spriječe da dobije neograničena ovlašćenja.
Kako ćemo znati da smo uspjeli da zaustavimo državni udar i da je vrijeme da prestanemo sa demonstracijama i razmislimo o kompromisu? Pravni detalji su od velike važnosti za sklapanje takvog dogovora, a stručnjaci u ovoj oblasti će imati mnogo posla. Ali ključno pitanje koje će svako od nas morati sebi da postavi u vezi sa takvim aranžmanom je: “Šta će ograničiti moć vlade? Ako većina članova Kneseta želi da liši Arape prava glasa, ili zabrani sve opozicione listove, ili zatvori žene zbog nošenja šortseva - koji je mehanizam koji će to spriječiti?”
Stoga moramo odbaciti svaki kompromis koji ne uključuje snažna ograničenja moći vlade, i moramo poslati vladi vrlo jasnu poruku: zaustavite državni udar ili ćemo zaustaviti zemlju.
Autor je istoričar i autor knjiga “Sapiens”, “Homo Deus” i “Nezaustavljivi mi”
Komentar je objavljen u “Haarecu”
Priredila: A. Šofranac
Bonus video:
