Zamislite vanzemaljskog analitičara, koji svakih pola vijeka tajno obilazi Zemlju, kako bi procijenio status ljudskog života na planeti. Šta bi on rekao svojim kolegama vanzemaljcima o 2024?
Prije puta, on bi pregledao prethodne izvještaje, praveći bilješke. Godine 1974, vodeća svjetska demokratska sila, Sjedinjene Države, bila je u geopolitičkom povlačenju i u haosu na domaćoj sceni, dok je autoritarni Sovjetski Savez djelovao sve moćnije. Najnaseljenija zemlja na svijetu Mao Cedungova Kina, imala je ekonomiju jedva iznad osnovne održivosti, dok je druga najnaseljenija zemlja, Indija, bila za nijansu bolja.
Globalna ekonomija patila je od inflacije i slabog rasta usljed haotičnog međunarodnog monetarnog i finansijskog sistema. Ratovi ili prijetnja ratovima, i građanskim i međudržavnim, bili su opšte prisutni u svakom dijelu planete. Nuklearni smak svijeta visio je iznad planete kao Damoklov mač.
Međutim, izvještaj iz 1974. je apsolutno optimističan u odnosu na onaj iz 1924. Jedan užasni rat je bio završen dok je posijao sjeme za drugi još ubitačniji. Imperijalizam je oblikovao međunarodni poredak, budući da su značajnim procentom svjetske populacije vladale ili ih eksploatisale hiljadama milja udaljene evropske prijestonice. Vrtoglava ekonomska depresija bila je tek okončana ali je bila samo uvod za daleko dublji, razorniji finansijski kolaps koji je uslijedio nekoliko godina kasnije. Rasizam, mizoginija i netolerancija su bile normalne. To je, međutim, bio raj u poređenju sa prethodnom hronikom. Izvještaj iz 1874. ukazuje da je životni vijek čovjeka svega 30 godina i da su rijetki živi ljudi koji, u jednom trenutku života, nijesu bili na meti ličnog ili grupnog nasilja, smrtonosne bolesti, nepravde, i gladi i prirodnih katastrofa.
Zapravo, svaki prethodni izvještaj je gori od sljedećeg.
Sa te istorijske tačke gledišta, vanzemaljac bi mogao poslati kući više nego pozitivan izvještaj. U godini 2024, glad i nepismenost su dramatično smanjeni, životni vijek se u proteklih sto godina više nego udvostručio. Stvorene su nezamislive količine bogatstva, zapanjujuće količine informacija su dostupne običnim ljudima, i to odmah; a svakog dana se stvaraju tehnologije koje spasavaju živote i mijenjaju način rada. Genocid je rijetkost; tolerancija, a ne predrasuda, je sve više normala; kapitalizam u formalnom smislu te riječi poslat je na smetlište istorije, a male su šanse da se ekonomske recesije pretvore u parališuće depresije.
Dok doba izobilja promoviše toleranciju i radikalnu individualnost, takođe je podrilo društvenu koheziju i oslabilo osjećaj zajedničke svrhe koji je potreban za suočavanje sa izazovima
Ono što je još važnije, inicijative država da potpuno mobilišu svoja društva za opšti osvajački rat - što je možda bio najprisutniji i najzastrašujući aspekat svjetske politike u prethodnim hronikama vanzemaljca - su skoro nestali. Zaista, od država se sada očekuje da zaštite i pruže koristi za svoje građane, umjesto da ih samo koriste kao vojno sredstvo za uništavanje neprijatelja i zauzimanje teritorija. Ideje i inovacije, a ne teritorije, su izvori moći u ovom novom svijetu.
Revolucionarne promjene
Ukratko, svijet je napravio nezamisliv napredak u suzbijanju velikih izazova oskudice koji su cijeli milenijum morili čovječanstvo i bili jedan od suštinskih pokretača ratova, imperija i osvajanja.
Međutim uspjeh u stvaranju prosperitetnijeg, informisanijeg i sigurnijeg svijeta za čovječanstvo je, neočekivano, stvorio cijeli novi niz planetarnih izazova koji, ako ne budu riješeni, prijete katastrofom ako ne i ljudskim izumiranjem.
Izuzetan napredak u stvaranju nezamislivih nivoa bogatstva, informacija i sigurnosti stvorio je nove, i možda opasnije probleme izobilja - neočekivanje i potencijalno katastrofalne izazove koji su da bi ironija bila veća stvoreni zahvaljujući impresivnim naporima čovječanstva da suzbije oskudicu.
Pet revolucionarnih promjena su bile ključ za sadašnju eru izobilja.
Prvo, neočekivana i dobrovoljna demografska kompresija odvijala se u razvijenom svijetu, sa naglim padom stopa nataliteta dok se životni vijek značajno povećavao; kako se povećavao broj ljudi srednje dobi, a rast stanovništva usporavao, smanjivala se potreba za osvajanjem dodatnih teritorija.
Drugo, izbila je ekonomsko-tehnološka revolucija koja je masovno unaprijedila poljoprivredne prinose i dostupnost hrane, dramatično podstakla industrijsku produktivnost i transformisala kapitalizam pritom unapređujući saobraćaj, smještaj, zdravlje i učinila pristupačnim i dostupnim gorivo.
Treće, dogodila se informaciona revolucija, dok su povećanje pismenosti i tehnološke promjene značajno proširili razmjere pristupa znanju o svijetu.
Četvrto, lideri razvijenog svijeta stvorili su domaće i međunarodne institucije uprave, koje su između ostalog donijele daleko veću domaću stabilnost i socio-ekonomsko blagostanje, eliminišući velike depresije i pružajući veću kako ličnu tako i kolektivnu sigurnost, stvarajući politički poredak koji cijeni red, suverenitet i, vremenom, ljudska prava.
Konačno, revolucionarni novi vojni kapaciteti, naročito termonuklearno oružje, značajno su povećali troškove i rizike od osvajačkih ratova velikih sila.
Ove revolucije kombinovane da bi smanjile sjenku gladi, bolesti i bijede koje je dugo stajala nad čovječanstvom, masovno su povećale ukupno bogatstvo i informacije pritom slabeći glavne pokretače teritorijalne ekspanzije, nemjerljivo unaprijedivši kvalitet života u razvijenom svijetu.
Populacije su se stabilizovale i starile; hrane, resursa i tržišta ima u izobilju; a neposredni tokovi informacija su eksplodirali.
Dakle koji su to precizno problemi izobilja? Aktuelni svjetski poredak ima ogromni materijalni proizvod, koji je posljedica sve veće globalne razmjene, ali je sporna njegova pravedna raspodjela unutar i između populacija. Ovaj ogromni prosperitet stvoren rastućom trgovinom i industrijskim sposobnostima iznjedrio je ozbiljne rizike klimatskih, ekoloških, migracionih i kriza javnog zdravlja. Pojavljivanje novih tehnologija, koje razvija uglavnom privatni sektor, riješio je brojne probleme, ali je takođe stvorio i nove sastrašujuće izazove. Iznenađujuće, neograničena količina podataka i informacija, koje više nemaju posrednika u vidu tradicionalnih institucija, stvara drugačije mada jednako zastrašujuće opasnosti kao i šture informacije koje kontrolišu vjerske institucije ili država.
Suočeni sa svijetom koji se brzo mijenja i globalnim fenomenima koje ne razumiju, lideri se oslanjaju na svoja zastrajela uvjerenja o tome kako bi svijet trebalo da funkcioniše, umjesto da pokušaju bolje da razumiju kako svijet zaista funkcioniše
Da, djeluje da su fiskalna i monetarna politika predugo u ekspanzionističkom stanju. Međutim u ovoj eri je takođe zabilježen i rebalans svjetske ekonomije.
Kao što Džonatan S. Blejk i Nils Gilman ističu u njihovoj predstojećoj knjizi, “Children of a Modest Star” (Djeca skromne zvijezde), lista prijetnji za ljudsko blagostanje, život i samu planetu koja je nastala usljed izobilja je zastrašujuća: klimatske promjene, pandemijske bolesti, narušavanje ozonskog omotača u stratosferi, opterećenje atmosferskim aerosolima, svemirski otpad, rastuća otpornost na antibiotike, gubitak biodiverziteta, antropogeni genetski poremećaji, narušavanje zemljišta, poremećaji u nitrogenovom i fosfornom ciklusu, iscrpljivanje slatke vode, okeanska kiselost, okeanski plastični otpad - a možda čak i nove tehnologije sa potencijalom za teraformiranje, poput bioinženjeringa i vještačke inteligencije.
Individualnost nauštrb zajedničke svrhe
Ključno obilježje doba izobilja je izuzetna sposobnost za brzo kretanje ogromnih količina ideja, novca, robe i naročito ljudi, nezavisno od granica i teritorija. Međutim ova revolucija u transmisiji ne znači da omogućava samo dobrim građanima i proizvodima da se kreću svijetom: neželjeni agensi i agenti - počev od patogenih virusa preko terorista do loših ideja - takođe mogu da se kreću daleko brže i lakše, često sa razornim posljedicama. Očekivanja su takođe dramatično podignuta, ali nijesu ispunjena. Dok doba izobilja promoviše toleranciju i radikalnu individualnost, takođe je podrilo društvenu koheziju i oslabilo osjećaj zajedničke svrhe koji je potreban za suočavanje sa ovim izazovima. Vladajuće norme i institucije stvorene da uspješno suzbiju oskudicu su se pokazale nespremnim za suočavanje sa savremenim izazovima, stvarajući krizu političkog legitimiteta i izazivajući polarizaciju.
U eri izobilja u kojoj carstva, pljačke i osvajanje nemaju mnogo smisla, kako da razumijemo aktuelna previranja u svjetskoj politici, obilježena zločinima na Bliskom istoku, brutalnom ruskom agresijom na Ukrajinu i sve dubljim tenzijama između dvije najmoćnije države na svijetu, Kine i Sjedinjenih Država? Zašto izgleda da su vodeće sile fokusirane na teme koje podsjećaju na one iz svijeta oskudice, naročito rivalitet velikih sila i rat, dok nude slabe odgovore na goruće teme nastale u svijeti izobilja? Postoji više razloga, ali se tri ističu.
Prvo, ruska invazija na Ukrajinu 2022. je izuzetak koji potvrđuje pravilo, otkrivajući opasnosti strateških odluka zasnovanih na zastarjelim pretpostavkama o osvajanju. Iz uske perspektive nacionalnog interesa, želja za kontrolom Donbasa imala bi nekog smisla 1900. godine kada bi obilne zalihe uglja, pšenice, dubinska odbrana i prilagodljivo stanovništvo doprinijeli moći Rusije u svijetu oblikovanom nemaštinom i u kojem su carstvo i osvajanje bili norma. Danas, u doba kada su hrana i gorivo jeftini i ima ih dovoljno, kada je zemljište manje vrijedno, kada je osvojene teritorije mnogo teže potčiniti, alternativne velike strategije nude mnogo više, a svijet i spreman i voljan da kazni Rusiju za njeno kršenje normi suvereniteta i ljudskih prava, čak i uspješno osvajanje Ukrajine teško da će Rusiju učiniti moćnijom na duge staze.
Ima mnogo važnih razlika između američkih katastrofalnih ratova nakon 11. septembra na širem Bliskom istoku i ruske invazije na Ukrajinu. Međutim, oboje odražavaju loše strateške odluke zasnovane na krajnje lošoj procjeni prirode moći i onoga što pokreće međunarodni sistem, na nerazumijevanju sve teže i manje isplative upotrebe sile za osvajanje teritorija ili potčinjavanje stanovništva u doba izobilja.
Razlika između imperijalizma i iredentizma
Drugo, važno je priznati da postoji mnogi uzroci rata i konflikta osim pljačke i imparijalnog osvajanje. Naročito treba praviti razliku između imperijalističkih osvajanja prošlosti - ili ekspanzivnog često neograničenog poriva da se dodaju teritorije i kolonije - i iredentizma, ili želje jedne države da povrati teritoriju za koju vjeruje da joj je nepravdne oduzeta. Najopasnija mjesta na svijetu - Kašmir, Korejsko poluostrvo, Bliski istok i Tajvanski moreuz - su česta ona gdje su države voljne da se bore i plate visoku cijenu, kako bi povratile teritoriju za koju vjeruju da im prirodno i istorijski pripada. Mada mogu djelovati slično, imperijalna osvajanja i iderentizam pokreću različiti faktori i sile, oblikuju iz različite računice i zahtijevaju različite strateške odgovore.
Neograničena količina podataka i informacija, koje više nemaju posrednika u vidu tradicionalnih institucija, stvara drugačije mada jednako zastrašujuće opasnosti kao i šture informacije koje kontrolišu vjerske institucije ili država
Da li je ambicija Kine da zauzme Tajvan primjer iredentizma ili želje za globalnom dominacijom je ključno pitanje. Bez obzira na krajnji cilj Kine, promjenljive okolnosti izazvane erom izobilja čine povratak imperijalnog, ekspanzinističkog evroazijskog carstva sličnog Napoleonovoj Francuskoj, nacističkoj Njemačkoj, imperijalnom Japanu ili Staljinovom Sovjetskom Savezu vrlo malo vjerovatnim. Za razliku od država i imperija u doba oskudice, Kina nema razloga da strahuje da će biti osvojena, niti bi, čak i da želi, mogla tako lako napasti, okupirati i zauzeti susjede poput Indije, Japana i jugoistočnih azijskih država, naročito ako bi buduće uspješno zauzimanje Tajvana proizvelo rasprostranjeno vojno balansiranje i širenje nuklearnog naoružanja u regionu.
U doba izobilja, Kina bi uskoro mogla otkriti da se odnos cijene i koristi osvajanja potpuno promijenio u proteklom vijeku. Čak iako bi Peking želio da krene u imperijalističko osvajanje, teško je zamisiti kako bi uspio u tome, i, ukoliko bi pokušao, rizikovao bi sopstveni poraz i krah.
I na kraju, često je potrebno određeno vrijeme - nekad i decenije - da bi ljudi, institucije i države shvatili da su se njihovo okruženje i okolnosti promijenili i da bi ažurirali svoje pretpostavke, konceptualne vidike i političke prakse u skladu sa tim. Milenijum osvajanja i nasilnih revolucija - i vladajuće institucije izgrađene da bi se pozabavile tim krizama - ostavili su duboke ožiljke a države, lideri i populacije nijesu dovoljno brzo prepoznale duboke promjene u demografiji, tehnologiji, ekonomiji i socijalno-kulturnoj realnosti koji su mnogo doprinijeli za suzbijanje oskudice pritom pogoršavajući probleme izobilja.
Lideri i dalje igraju igru velikih moći
Ova kratkovidost može imati visoku cijenu. Današnji lideri mogu dijeliti karakteristike svojih tragičnih prethodnika uoči Prvog svjetskog rata. Suočeni sa svijetom koji se brzo mijenja i globalnim fenomenima koje ne razumiju, oni se oslanjaju na svoja dugo zadržana, neizgovorena i često neispitana vjerovanja o tome kako bi svijet trebalo da funkcioniše, umjesto da pokušaju bolje da razumiju kako svijet zaista funkcioniše.
Koliko god užasni bili probleme nemaštine i geopolitičkih ponašanja koje oni uzrokuju, makar su poznati. Vodeće sile i njihovi lideri i institucije znaju kako da igraju igru velikih moći koja je dominirala prošlošću. Problemi izobilja i potrebna rješenja su nepoznata, dezorijentišuća i zahtjevna. Ipak, planeta koja se topi, masovna migracija, još jedna smrtonosnija pandemija, destabilizujuće nove tehnologije i kanceri nejednakosti, duboke polarizacije i sociokulturološke fragrmentacije i otuđivanja prijete Sjedinjenim Državama i planeti daleko više od svojevrsnog ekspanzionističkog industrijskog euroazijskog hegemona koji je harao prvom polovinom 20. vijeka.
Kako bi naš prijatelj vanzemaljac završio svoj izvještaj? Istakao bi da su institucije, prakse, teorije i politike uspješno suzbile oskudicu i da nijesu adekvatni za suočavanje sa problemima izobilja. Naglasio bi cijenu neuspjeha za prilagođavanje suštinskih, često neizgovorenih pretpostavki o tome kako svijet funkcioniše, i istakao da bi u pripremi za posljednji rat Zemlja mogla tragično i nepotrebno pogriješiti.
U izvještaju bi kritikovao mislioce i državnike 2024. godine zbog opsesije povratkom rivaliteta velikih sila i ponavljanja stavova geopolitičkih mislilaca poput Mehana i Mekindera kako bi kontrolisali okeane i zemlju koji, ukoliko se ne suoče sa problemima izobilja, uskoro mogu postati neupotrebljivi i nestati.
Zbog posjeta planeti svakih pola vijeka vanzemaljac je, za razliku od Zemljana, optimista. Ljudska vrsta nikada ne bira lakši put, a imajući u vidu uloge, lako zabrlja - pokretanjem trećeg svjetskog rata ili tako što nije pripremljena za smrtonosnije pandemije od kovida-19, neobuzdane vještačke inteligencije, ili smrtonosnih posljedica klimatske krize. Vanzemaljac podsjeća sebe i priželjkuje da stanovnici planete zapamte da su rijetki 1974, 1924. i 1874. mogli i zamisliti nevjerovatni napredak koji su Zemljani napravili od tada. To mu, možda i pogrešno, uliva nadu da će posjetiti Zemlju 2074. i ponovo biti impresioniran.
Autor je istaknuti profesor i direktor Centra Henrija A. Kisindžera za globalne poslove na Džons Hopkins univerzitetu.
Tekst je preuzet iz časopisa “Forin polisi”
Prevod: N.Bogetić
Bonus video:
