Član 5 nije Sveto pismo

Pridruživanje NATO-u obavezuje zemlje da brane jedna drugu, ali jezik povelje tog vojnog saveza omogućava članicama da izbjegnu tu obavezu

21807 pregleda 84 reakcija 16 komentar(a)
Foto: Reuters
Foto: Reuters

Ishod predstojećih predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Državama imaće velike posljedice za odnos između SAD i njihovih saveznika. Dok predsjednik SAD Džo Bajden čvrsto vjeruje u vrijednosti transatlantskog saveza, njegov republikanski izazivač Donald Tramp godinama se protivi američkom učešću u Sjevernoatlantskom savezu, vojnoj alijansi poznatoj kao NATO.

Tramp je, na primjer, u februaru 2024. godine kazao da će on ako bude ponovo izabran za predsjednika poručiti Rusiji da “uradi štogod dođavola želi” protiv NATO članica koje su “delinkventi” jer nijesu dovoljno investirale u sopstvene vojne kapacitete. Spoljnopolitički analitičari na to gledaju kao na poziv Rusiji da napadne te NATO članice.

U septembru 2022, šest mjeseci nakon opšte ruske invazije, Ukrajina se prijavila za članstvo u NATO-u. Sada, potencijalno članstvo Ukrajine je jedno od glavnih pitanja koje će 32 članice NATO-a u Sjevernoj Americi i Evropi razmatrati na sastanku u Vašingtonu u julu 2024.

Ministri odbrane NATO članica u Briselu 14. juna
Ministri odbrane NATO članica u Briselu 14. junafoto: Rojters

U korijenu debate u vezi sa politikom prema savezima kakav je NATO jeste pretpostavka na NATO zahtijeva od svojih članica da istupe i pomognu u odbrani u slučaju napada druge članice.

Kao politikolozi koji proučavaju ulogu međunarodnih organizacija kakav je NATO, mi smatramo da je važno razumijeti da su, u realnosti, sporazumi o savezima fleksibilniji nego što ljudi misle.

U praksi, moguće je da se SAD i druge zapadne zemlje klone konflikta koji uključuje neku NATO zemlju, a da pritom ne prekrše svoje obaveze prema savezu. Jezik NATO povelje sadrži rupe koje omogućavaju državama članicama da se u određenim situacijama ne miješaju u ratove u kojima učestvuju druge članice.

Šta Član 5 zapravo znači?

Ključni dio NATO povelje koju države potpisuju kada se pridruže Alijansi je Član 5. U njemu se navodi da će se “oružani napad” protiv jedne NATO članice u Evropi i Sjevernoj Americi “smatrati napadom na sve”.

U slučaju takvog napada, NATO države pristaju da pomognu državi koja traži pomoć, uključujući i kroz “upotrebu oružane sile u cilju obnove i održavanja bezbjednosne oblasti Sjevernog Atlantika”.

Međutim, povelja ne sadrži jasnu definiciju šta je zapravo “oružani napad”.

To se pokazalo važnim u februaru 2020. kada je Turska tražila NATO sastanak i zahtijevala da NATO interveniše vojnom silom kao odgovor na napade ruskih i sirijskih snaga na njenu teritoriju, u kojima su ubijena 33 turska vojnika, za vrijeme građanskog rata u Siriji. NATO saveznice su odlučile da ne brane Tursku vojnom silom, tvrdeći da stepen nasilja protiv Turske nije dovoljan da bi se okarakterisao kao “oružani napad”.

Drugi izuzeci od pravila

Čak i kada članice NATO odluče da Član 5 treba da bude primijenjen na neku određenu situaciju, svaka članica i dalje pojedinačno odlučuje kako će da djeluje. To znači da, mada NATO ima administraciju u Briselu, ne postoji centralni NATO autoritet koji govori svakoj državi šta mora da uradi.

Umjesto toga, svaka država pojedinačno govori NATO-u šta jeste, a šta nije, voljna da uradi.

NATO članice su samo jednom formalno aktivirale Član 5 - nakon 11. septembra 2001, napada na Svjetski trgovinski centar i na Pentagon.

Tada je 13 NATO članica poslalo bombardere da pomognu u patroliranju američkim vazdušnim prostorom od sredine oktobra 2001. do sredine maja 2002.

Međutim, većina NATO članica je odlučila da ne pošalje trupe u Avganistan kao podršku SAD u njihovoj borbi protiv talibana. Taj izostanak akcije od strane nekih NATO saveznica nije protumačen kao kršenje povelje i nije izazvao veću debatu - a države koje su odlučile da se ne pridruže toj borbi nijesu sankcionisane niti su izbačene iz saveza.

NATO povelja takođe pruža određene izuzetke na osnovu geografije. Kada je Argentina ušla u rat sa Ujedinjenim Kraljevstvom (članicom NATO-a) oko Foklandskih ostrva 1982. godine, SAD i druge NATO članice su mogle da koriste činjenicu da se savez odnosi samo na region Sjevernog Atlantika kao razlog da ne uđu u konflikt.

Može li javno mnjenje uticati na predsjednika?

Pojedini politikolozi tvrde da će birači zahtijevati od svojih lidera da uvedu zemlju u rat kako bi odbranili saveznika. To znači da ono što zaista povezuje i obavezuje članice saveza nije pravni tekst same međunarodne povelje, budući da nijedan međunarodni sud nema ovlašćenja da ga sprovede, već očekivanja javnosti od toga što znači biti saveznik.

U okviru našeg istraživanja o tome šta američka javnost misli o međunarodnim pravnim obavezama, odlučili smo da napravimo eksperiment kako bismo vidjeli da li predsjednici mogu iskoristiti rupe u jeziku povelje kako bi držali SAD van rata koji uključuje nekog saveznika.

U 2022. i 2023. godini sproveli smo dva istraživanja koja su uključivala gotovo 5.000 odraslih Amerikanaca. U istraživanjima smo postavili hipotetički scenario u kojem je saveznik SAD-a napadnut od strane moćnog susjeda.

Nekim od ispitanika je rečeno da tekst savezničke povelje omogućava vladi SAD-a da izbjegne slanje trupa u odbranu ugroženog saveznika, dok drugi nijesu dobili tu informaciju. Iako istraživanje nije spominjalo određeni savez, opisali smo uslove saveza na način koji odgovara jeziku koji se koristi u ugovorima poput onih u NATO. Zatim smo zamolili ispitanike da nam kažu svoje stavove o slanju američkih trupa u odbranu saveznika koji je napadnut.

Rezultati su pokazali značajnu razliku između ljudi koji su bili upoznati s fleksibilnošću u savezničkoj povelji i onih koji nijesu. Ispitanici iz obje grupe generalno su bili skloni da brane saveznika, ali njihova spremnost za to bila je značajno niža kada su saznali da saveznička povelja ne obavezuje SAD da nužno šalje trupe.

Ovo sugeriše da politički lideri mogu, u određenim okolnostima, uspjeti da uvjere veliki dio javnosti da je u redu napustiti saveznika u trenutku potrebe.

Stoga, kada su u pitanju rasprave o američkoj politici prema svojim savezničkim partnerima - i pitanje prijema novih članova poput Ukrajine - važno je da obje strane shvate da obaveze saveza nijesu toliko obavezujuće, ni pravno ni politički, kao što to konvencionalna mudrost sugeriše.

Prevod: N.B.

Theconversation.com

Bonus video: