Bajdenova međunarodna zaostavština: Iza sebe ostavlja značajno opasniji svijet

Uprkos nekim stvarnim postignućima, Bajdenovo loše upravljanje situacijama u Ukrajini i na Bliskom istoku nanijelo je ogromnu i možda fatalnu štetu “poretku zasnovanom na pravilima”, koji je tvrdio da želi da ojača

22630 pregleda 5 komentar(a)
Pogrešno pročitali situaciju na Bliskom istoku: Bajden u društvu potpredsjednice Kamale Haris, Foto: Reuters
Pogrešno pročitali situaciju na Bliskom istoku: Bajden u društvu potpredsjednice Kamale Haris, Foto: Reuters

Glasao sam za američkog predsjednika Džoa Bajdena 2020. godine, a podržao sam i potpredsjednicu Kamalu Haris prošlog novembra uprkos rezervama koje sam imao prema upravljanju spoljnopolitičkim pitanjima ove administracije. Dok Bajden izvodi svoj posljednji naklon na globalnoj sceni, koliko su on i njegov tim bili uspješni? Kao što se i očekivalo, Bajden je u završnom govoru o spoljnopolitičkom naslijeđu tvrdio da su obavili sjajan posao. Moj sud je, međutim, prilično drugačiji.

Na najopštijem nivou, Bajdenova administracija je nastojala da vrati vrijeme na raniji period benignog američkog globalnog liderstva. Umjesto “Amerika na prvom mjestu”, Sjedinjene Države bi ponovo preuzele svoju samoproglašenu ulogu takozvanog lidera slobodnog svijeta, usklađene sa svojim demokratskim partnerima protiv jačanja autokratije.

Transatlantska prijateljstva bi bila obnovljena, savezi u Aziji ojačani, a Sjedinjene Države bi liberalne vrijednosti kao što su ljudska prava postavile kao “centar” svoje spoljne politike. Vašington bi podržao ključne globalne institucije, predvodio napore za zaustavljanje klimatskih promjena, ponovo se priključio sporazumu koji je uspješno zaustavio iranski nuklearni program, i angažovao svoje mnoge saveznike kako bi obuzdao velike sile i rivale poput Kine i Rusije. Povećana vojna potrošnja i agresivne mjere za očuvanje tehnološke nadmoćnosti produžile bi američku nadmoć daleko u budućnost.

Naravno, Bajden nije prihvatio punu verziju “liberalne hegemonije” koja je vodila spoljnopolitičku strategiju SAD od kraja Hladnog rata do trenutka kada je tadašnji predsjednik Donald Tramp prešao prag Bijele kuće 2017. godine. Naime, Bajden je nastavio Trampovo povlačenje iz globalizacije: zadržao je Trampove tarife, koristio kontrolu izvoza i druge ekonomske sankcije još energičnije, te je prihvatio nacionalne industrijske politike za oživljavanje radnih mjesta u proizvodnji (što se nije desilo) i osiguravanje američke dominacije u poluprovodnicima, vještačkoj inteligenciji i drugim naprednim tehnologijama.

Međutim, u globalnom okviru, Bajdenov pristup se prilično uklopio u mejnstrim elitistički konsenzus koji je vodio američku spoljnu politiku decenijama. Politiku je vodio iskusni tim koji je dijelio isti pogled na svijet, dok su progresivci i realisti u oblasti spoljne politike bili marginalizovani.

Kako su prošli? Da budem pošten, u zabilježenim rezultatima postoje neki značajni uspjesi.

Ojačana partnerstva u Aziji, hrabro i ispravno povlačenje iz Avganistana

Većina američkih saveznika u Evropi pozdravila je Bajdenovu inauguraciju 2021. godine sa očiglednim olakšanjem. I on i sekretar za spoljne poslove Entoni Blinken bili su strastveni atlantisti, i brzo su preduzeli korake da uvjere saveznike u Evropi da Sjedinjene Države ostaju čvrsto posvećene njihovoj bezbjednosti.

Pozitivan odgovor Evrope nije bio iznenađenje. Imati SAD kao glavnog zaštitnika je velika prednost za kontinent. Ovaj položaj donio je dvije koristi. Prvo, pomogao je brzoj koordinaciji odgovora na rusku invaziju na Ukrajinu 2022. godine. Drugo, uvjerio je ključne saveznike da prihvate protekcionističke elemente Zakona o smanjenju inflacije i Zakona o čipovima i nauci, uprkos njihovim troškovima.

Administracija je ojačala i partnerstva SAD u Aziji, suprotstavljajući se rastu Kine. Mjere su uključivale veći pristup bazama na Filipinima. Takođe su organizovali sastanak lidera Južne Koreje i Japana u Kamp Dejvidu. To je dovelo do novog trilateralnog bezbjednosnog sporazuma. Jačali su i veze s Australijom kroz inicijativu AUKUS.

Kršio pravila kad mu je to odgovaralo: Bajden
Kršio pravila kad mu je to odgovaralo: Bajdenfoto: Reuters

Bajdenov tim je usporio kineski napredak u ključnim tehnološkim oblastima. Dugoročni učinak ovih mjera ostaje neizvjestan. Ipak, ostvarili su ciljeve bez pogoršanja odnosa SAD i Kine. Odnosi su ostali konkurentni, ali nisu prešli u otvoreni sukob.

Kineske demografske i ekonomske greške su takođe pomogle. Regionalni strah od kineskog uticaja igrao je važnu ulogu. Administracija nije razvila značajnu ekonomsku strategiju za Aziju. Ali, zbog protekcionističke politike kod kuće, to bi bio težak zadatak.

Sve u svemu, upravljanje odnosima u Aziji je vjerovatno najveći uspjeh Bajdenove spoljne politike.

Na kraju, Bajden je nepravedno kritikovan zbog povlačenja iz Avganistana. To je bila hrabra i ispravna odluka. Povlačenje je moralo biti haotično jer je avganistanska vlada bila nestabilna. Ostajanje duže ne bi promijenilo konačni ishod.

Bajden je platio političku cijenu na kratki rok, ali njegova odluka je uglavnom zaboravljena do 2024. godine i gotovo da nije igrala nikakvu ulogu u nedavnim izborima. Iako niko ne može biti zadovoljan onim što se dogodilo u Avganistanu nakon povlačenja SAD, sve je jasnije da SAD nikada nisu imale jasnu strategiju niti su mogle dobiti taj rat. Bajden zaslužuje priznanje za prepoznavanje te činjenice i za hrabrost da djeluje u skladu s njom.

Nažalost, ove uspjehe treba odmjeriti u odnosu na nekoliko ozbiljnijih neuspjeha.

Rat u Ukrajini se mogao izbjeći

Prvi neuspjeh je rat u Ukrajini. Administracija često ističe svu pomoć pruženu Ukrajini i sankcije nametnute Rusiji, ali zagovornici ovog pristupa često zanemaruju ogroman teret koji je Ukrajina podnijela i štetu koju je rat nanio ostatku Evrope.

Važno je priznati da rat nije nastao iznenada, već su ga djelimično izazvale i akcije Vašingtona. Rusija snosi punu odgovornost za pokretanje nelegalnog rata, ali Bajden i njegov tim nisu bez krivice. Prije svega, nisu prepoznali da njihova politika čini rat neizbježnim. Konkretno, ostali su čvrsto posvećeni beskonačnom širenju NATO-a i približavanju Ukrajine zapadnim bezbjednosnim strukturama, uključujući NATO.

Oni su nastavili ovu rizičnu politiku iako su ruski lideri, ne samo predsjednik Vladimir Putin, jasno stavili do znanja da to vide kao egzistencijalnu prijetnju i da su spremni da upotrijebe silu kako bi je eliminisali. Suočena s prijetnjom rata, Bajdenova administracija je uložila samo polovične napore da pronađe diplomatsko rješenje i izbjegne sukob.

Kada je rat počeo, administracija je napravila grešku jer nije pokušala da zaustavi sukob što je prije moguće. Vjerovali su da su ruske oružane snage nesposobne i da će “neviđene” sankcije uništiti njihovu ekonomiju i prisiliti Putina da promijeni kurs, što su bila pretjerano optimistična očekivanja.

Nisu pokušali da zaustave sukob u Ukrajini: Zelenski i Bajden
Nisu pokušali da zaustave sukob u Ukrajini: Zelenski i Bajdenfoto: Reuters

Zbog ovih pogrešnih procjena, administracija je malo učinila da podrži rane pokušaje zaustavljanja rata, pa je čak možda pomogla da se ti napori osujete. Takođe, nisu istražili mogućnosti za primirje kada su ukrajinske šanse nakratko porasle u jesen 2022. godine (kao što je savjetovao Mark Mili, predsjedavajući Združenog štaba), niti su ukrajinskim liderima jasno rekli da je pokretanje velike ofanzive protiv ruske odbrane osuđeno na neuspjeh.

Nažalost, rat će vjerovatno završiti značajnim porazom za Ukrajinu i njene zapadne saveznike. Iako zvaničnici SAD i NATO-a insistiraju da je solidarnost unutar saveza nikad jača, njihov optimističan ton ignoriše znatnu štetu koju je rat nanio evropskoj bezbjednosti i politici. Sukob je nametnuo značajne ekonomske troškove većini evropskih vlada (mnoge se sada suočavaju sa teškim budžetskim pritiscima), povećao cijene energije koje su dodatno smanjile evropsku konkurentnost, podstakao ponovno jačanje desničarskih ekstremista i produbio podjele unutar same Evrope. Takođe je skrenuo pažnju i resurse koji su mogli biti protivteža Kini.

Da, Rusija je takođe platila ogroman danak, ali nije u interesu Sjedinjenih Država ni Evrope da Moskva postaje sve bliža Pekingu i traži dodatne prilike da oslabi Zapad. Evropa, SAD, a posebno Ukrajina, bile bi u daleko boljoj situaciji da rat nikada nije izbio, a administracija predsjednika Bajdena snosi značajnu krivicu za politiku koja je rat učinila vjerovatnijim.

Debakl na Bliskom istoku

Druga katastrofa, naravno, odnosi se na Bliski istok, gdje se čini da svi predsjednički snovi odlaze da umru. Bajdenova ključna greška bila je što je napustio svoja predizborna obećanja i nastavio sa pogrešnim politikama koje je naslijedio od Trampa. Nije ponovo pristupio nuklearnom sporazumu s Iranom, kao što je obećao, što je dovelo do toga da Teheran nastavi obogaćivanje uranijuma skoro do nivoa potrebnog za bombu i ojačalo pozicije tvrdolinijaša u toj zemlji.

Bajdenova administracija je takođe ignorisala pitanja o budućnosti palestinskog naroda, kao što je to činio Tramp, fokusirajući svoje napore na neuspješan pokušaj da uvjeri Saudijsku Arabiju da normalizuje odnose s Izraelom. Ovaj pristup je pojačao strahove Palestinaca da će biti trajno marginalizovani i doprinio odluci lidera Hamasa da pokrenu svoj smrtonosni napad na Izrael 7. oktobra 2023. godine.

Pogrešno čitanje situacije Bajdenove administracije postalo je bolno očigledno kada je savjetnik za nacionalnu sigurnost, Džejk Saliven, izjavio da je region “mirniji nego što je bio u posljednje dvije decenije” samo osam dana prije napada Hamasa.

Od tada, Bajden i njegov tim podržavali su Izrael na svakom koraku, čak i dok je Izrael ignorisao njihove zahtjeve da pokaže minimum uzdržanosti i sprovodio nemilosrdnu i neselektivnu vojnu kampanju koja je ubila najmanje 46.000 Palestinaca, možda i mnogo više. Ova kampanja je učinila veći dio Gaze neupotrebljivim za život, uništila sve univerzitete i skoro sve bolnice, ubila stotine novinara i nanijela ogromnu patnju i trajne traume za više od 2 miliona civila.

Niko razuman ne poriče da je Izrael imao pravo da odgovori nakon 7. oktobra, ali njegova kampanja osvete bila je neodbranjiva i sa strateške i sa moralne tačke gledišta. Između ostalog, ovo neumoljivo nasilje nije uspjelo da postigne postavljeni cilj eliminisanja Hamasa niti oslobađanja preostalih talaca. Bajdenova administracija je obezbijedila bombe i diplomatsku podršku koja je to omogućila.

Osvrnimo se i razmislimo šta to znači. Amnesti internešnel, Hjuman rajts voč, Međunarodni sud pravde (MSP), Međunarodni krivični sud (MKS), nekoliko nezavisnih humanitarnih organizacija i mnogi stručnjaci za genocid zaključili su da je Izrael počinio značajne ratne zločine i da “postoji osnovana sumnja” da sprovodi genocid, uz punu podršku SAD. Generalni sekretar UN-a, Antonio Gutereš, opisao je situaciju u Gazi kao “moralni skandal”. Video-snimci užasa lako su dostupni na društvenim mrežama.

Američka podrška nije bila dobra ni za Izrael: Netanjahu i Bajden
Američka podrška nije bila dobra ni za Izrael: Netanjahu i Bajdenfoto: Reuters

Umjesto da prekinu podršku Izraelu i osude njegovu nesrazmjernu reakciju, ovi samozvani branitelji “poretka zasnovanog na pravilima” stavili su veto na nekoliko rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija koje su pozivale na prekid vatre i oslobađanje preostalih talaca, te su umjesto toga počeli da napadaju Međunarodni sud pravde (MSP) i Međunarodni krivični sud (MKS). Nisu ni ozbiljno pokušali da zaustave rastuće nasilje nad Palestincima koji žive pod okupacijom na Zapadnoj obali. Ove akcije dovele su do toga da su neki vladini zvaničnici podnijeli ostavke u znak protesta, a izgleda da su ozbiljno narušile moral u Stejt departmentu i drugim institucijama.

U svom oproštajnom govoru u Stejt departmentu 13. januara 2025, Bajden je sugerisao da je ova politika donijela rezultate. Hamas i Hezbolah su ozbiljno oslabljeni, sirijski lider Bašar al-Asad je pao, Iran je pretrpio ozbiljan udarac, a rizik od potrebe za sprovođenjem vazdušne kampanje kako bi se uništila iranska nuklearna infrastruktura je smanjen. Prema ovom gledištu, ciljevi opravdavaju sredstva.

Ovakva odbrana je moralno prazna i strateški kratkovida. Normalizacija odnosa između Izraela i Saudijske Arabije je odložena, a novi talas džihadističkog terorizma možda je na pomolu. Hamas i Hezbolah jesu oslabljeni, ali ne i uništeni; Huti u Jemenu i dalje nisu obeshrabreni; a palestinska težnja za sopstvenom državom ili političkim pravima u “velikom Izraelu” neće nestati. Vođe Irana su sve više sklone zaključku da je nuklearno naoružanje najbolji način da izbjegnu sudbinu Muamera al-Gadafija i Asada. Ako se to desi, Bliski istok će doživjeti još jedan rat koji mu nije potreban, cijene nafte će porasti, a Sjedinjene Države bi se mogle uvući u još jedan skupi debakl. Čak i ako se zanemari neizbrisiva moralna mrlja, nijedan od ovih ishoda nije u interesu Sjedinjenih Država.

Dvostruki aršini narušili moralni autoritet SAD

Treba imati na umu da postupanje administracije tokom rata između Izraela i Hamasa nije bilo nametnuto nekakvom strašnom strateškom nužnošću; to je bila svjesna politička odluka. Svi razumijemo da će vlade ponekad kompromitovati svoje moralne principe kada se suoče s egzistencijalnom prijetnjom, ali situacija u Gazi nije predstavljala nikakvu opasnost za Sjedinjene Države, a Vašington je mogao da odbije da podrži izraelski genocid bez ikakvog ugrožavanja sopstvene bezbjednosti ili prosperiteta.

Bajden i Blinken su postupili drugačije ili zato što su se plašili političkog uticaja izraelskog lobija u izbornoj godini, ili zato što su vjerovali da je Izrael poseban slučaj koji je izuzet od normalnih pravila. Ovakav očigledan dvostruki standard neminovno je narušio legitimitet postojećeg poretka i potrošio opadajući moralni autoritet Sjedinjenih Država. Od sada, kada kineske diplomate budu pokušavale da uvjere druge zemlje da su zapadne ideje o ljudskim pravima licemjerne gluposti, rat između Izraela i Hamasa biće njihov glavni argument. Bajden voli da kaže da Sjedinjene Države predvode “snagom sopstvenog primjera”, ali u ovom slučaju, postavio je primjer koji bi trebalo da se nadamo da drugi neće slijediti.

Bajden je samoproklamovani cionista, ali njegova bezuslovna podrška Netanjahuovim postupcima nije bila dobra ni za Izrael. Izraelski premijer i bivši ministar odbrane sada se suočavaju sa nalozima za hapšenje Međunarodnog krivičnog suda, što je “priznanje” koje dijele sa Putinom, i ta mrlja neće biti izbrisana. Mesijanski ekstremisti u Izraelu su ojačani, umjesto da su obuzdani, što je produbilo podjele između sekularnih i religioznih Izraelaca i pojačalo pritiske da se anektira Zapadna obala.

Ako Izrael sprovede taj cilj, norma protiv teritorijalnih osvajanja, uspostavljena nakon Drugog svjetskog rata, biće dodatno oslabljena, a drugi lideri će biti podstaknuti da prisvoje teritorije koje priželjkuju. Takav korak bi takođe izbrisao svaku razliku između Zapadne obale i samog Izraela, okončavši rasprave o tome da li je to država aparthejda. Lako bi mogao uslijediti novi talas etničkog čišćenja, sa užasnim humanitarnim posljedicama i opasnim uticajem na susjedne države poput Jordana. Teško mi je da uvidim kako bi bilo šta od ovoga bilo u interesu Izraela.

Pravila sve manje bitna

Konačno, ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku, ratovi koje su Bajdenove politike pomogle izazvati, konzumirali su ogromnu količinu vremena i pažnje, otežavajući fokus na probleme koji su možda od veće dugoročne važnosti. Napori da se pripremimo za buduće pandemije su zapostavljeni; napredak u borbi protiv klimatskih promjena je daleko ispod potrebnog nivoa; a neuspjeh administracije da ponudi vjerodostojnu imigracionu politiku skupo je koštao Harisovu kampanju prošlog novembra.

Afrika je posebno zanemarena uprkos svom rastućem značaju: tokom protekle četiri godine, Blinken je posjetio Izrael 16 puta (populacija: nešto manje od 10 miliona) i Ukrajinu sedam puta (populacija: 35,6 miliona), ali je samo četiri puta posjetio Afriku, kontinent s približno 1,5 milijardi ljudi.

Kada je administracija preuzela dužnost, njen glavni cilj bio je jačanje “poretka zasnovanog na pravilima” i demonstracija superiornosti demokratije nad autokratijom. Međutim, Bajden i Blinken nisu oklijevali da prekrše pravila kada im je to odgovaralo i aktivno su potkopavali nekoliko institucija (npr. Svjetsku trgovinsku organizaciju, MKS, MSP) koje su nastojale da ih sprovode.

Druge zemlje više ne mogu da svale krivicu za ovakvo ponašanje na “neprilagođeni izuzetak” poput Trampa; s pravom će ga vidjeti kao neizbježni element američkog pristupa svijetu. U međuvremenu, demokratija nastavlja da se povlači širom svijeta, uprkos bombastičnim “samitima demokratije” Bajdenove administracije, a čovjek čija je posvećenost snažnim demokratskim institucijama veoma upitna vraća se u Bijelu kuću sljedeće sedmice.

Ovdje leži tužna ironija. Uprkos nekim stvarnim postignućima, Bajdenovo loše upravljanje situacijama u Ukrajini i na Bliskom istoku nanijelo je ogromnu i možda fatalnu štetu “poretku zasnovanom na pravilima” koji je tvrdio da želi da ojača. Neuspjeh u dosljednom očuvanju nekih ključnih globalnih normi olakšao je narednoj administraciji da ih potpuno napusti, a mnoge druge zemlje će rado slijediti taj primjer.

Nije moralo ovako da bude, ali nasljeđe spoljne politike Džoa Bajdena biće svijet koji je manje zasnovan na pravilima, manje prosperitetan i značajno opasniji.

Autor je kolumnista za Forin polisi, iz kojeg je preuzet članak, i profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Harvard

prevod: S. STRUGAR

Bonus video: