Nekoliko stotina mladih Jevreja u Varšavskom getu 19. aprila 1943. godine uzelo je bilo kakvo oružje koje su mogli pronaći i suprotstavilo se svojim nacističkim progoniteljima. Većina Jevreja u getu već je bila deportovana u logore za istrebljenje. Borci su, kako je jedan od njihovih vođa, Marek Edelman, kasnije zapisao, pokušavali da sačuvaju makar malo dostojanstva: "Na kraju, sve se svodilo na to da im ne dozvolimo da nas pokolju kada na nas dođe red. Bila je to samo odluka o načinu umiranja".
Poslije nekoliko nedjelja očajničkog otpora, ustanici su bili savladani. Većina njih je ubijena. Neki od onih koji su preživjeli do posljednjeg dana ustanka izvršili su samoubistvo u komandnom bunkeru dok su nacisti u njega pumpali gas, samo nekolicina je uspjela da pobjegne kroz kanalizacione cijevi. Njemački vojnici su zatim spalili geto, blok po blok, koristeći bacače plamena da istjeraju preostale preživjele.
Poljski pjesnik Česlav Miloš kasnije se prisjećao kako je čuo krike iz geta "tokom prelijepe, mirne noći, seoske noći na periferiji Varšave":
"Ti krici su nam izazivali jezu. Bili su to krici hiljada ljudi koji su ubijani. Putovali su kroz tišinu grada, među crvene odsjaje vatre, pod ravnodušnim zvijezdama, u dobroćudnu tišinu vrtova u kojima su biljke mukotrpno oslobađale kiseonik, u vazduh natopljen mirisima, gdje je čovjek osjećao da je dobro biti živ. U toj mirnoći noći, čija su se ljepota i ljudski zločin istovremeno urezivali u srce, bilo je nečeg posebno okrutnog. Nijesmo se usuđivali da pogledamo jedni druge u oči".
U pjesmi "Campo dei Fiori", koju je napisao u okupiranoj Varšavi, Miloš dočarava vrtešku pored zidina geta, na kojoj se ljudi podižu ka nebu kroz dim spaljenih tijela, dok vesela melodija zaglušuje krike agonije i očaja.
Dok je živio u Berkliju, u Kaliforniji, u vrijeme kada je američka vojska bombardovala i ubijala stotine hiljada Vijetnamaca, zločin koji je uporedio sa djelima Adolfa Hitlera i Josifa Staljina, Miloš je ponovo iskusio sramnu saučesničku nemoć pred krajnjom surovošću.
"Ako smo sposobni za saosjećanje, a istovremeno nemoćni," napisao je, "tada živimo u stanju očajničke ogorčenosti".
Uništenje Gaze od strane Izraela, koje su omogućile zapadne demokratije, mjesecima je nanosilo psihičku agoniju milionima ljudi, nevoljnim svjedocima čina političkog zla, koji su sebi povremeno dozvolili da pomisle kako je dobro biti živ, a zatim čuli krike majke koja posmatra kako joj ćerka gori u još jednoj školi koju je Izrael bombardovao.
Šoa (Holokaust) je ostavio ožiljke na nekoliko generacija Jevreja; izraelski Jevreji su 1948. godine doživjeli stvaranje svoje nacionalne države kao pitanje života i smrti, a potom ponovo 1967. i 1973. godine, suočeni sa retorikom istrebljenja od svojih arapskih neprijatelja. Za mnoge Jevreje, koji su odrasli sa saznanjem da je jevrejsko stanovništvo Evrope gotovo u potpunosti zbrisano samo zbog toga što je bilo jevrejsko, svijet ne može djelovati drugačije nego krhko. Među njima, masakri i otmice u Izraelu koje su 7. oktobra 2023. godine počinili Hamas i druge palestinske grupe ponovo su probudili strah od još jednog Holokausta.
Međutim, od samog početka bilo je jasno da se najfanatičnije izraelsko rukovodstvo u istoriji neće ustezati da iskoristi opšteprisutni osjećaj povrijeđenosti, gubitka i užasa. Izraelski lideri su tvrdili da imaju pravo na samoodbranu protiv Hamasa, ali su, kako je u avgustu 2024. primijetio Omer Bartov, istaknuti istoričar Holokausta, od samog početka težili da "cijeli Pojas Gaze učine nenastanjivim i onesposobe njegovo stanovništvo do te mjere da ili umre ili potraži sve moguće opcije za bijeg iz te teritorije".
Tako su mjesecima nakon 7. oktobra milijarde ljudi bile svjedoci nesvakidašnjeg napada na Gazu, čije su žrtve, kako je rekla Bline Ní Grálaig, irska advokatica koja je zastupala Južnu Afriku pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, "u realnom vremenu emitovale sopstveno uništenje u očajničkoj, do sada uzaludnoj, nadi da će svijet učiniti nešto".
Svijet, ili tačnije Zapad, nije učinio ništa. Iza zidova Varšavskog geta, Marek Edelman se "užasno plašio" da "niko na svijetu neće primijetiti ništa" i da "ništa, nijedna poruka o nama nikada neće izaći napolje."
To nije bio slučaj u Gazi, gdje su žrtve predviđale sopstvenu smrt na digitalnim platformama satima prije nego što su ubijene, dok su njihovi ubice ležerno emitovali svoja djela na TikToku. Ipak, prenos uživo likvidacije Gaze svakodnevno su prikrivala oruđa zapadne vojne i kulturne hegemonije: od lidera Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, koji su napadali Međunarodni krivični sud i Međunarodni sud pravde, do urednika "Njujork tajmsa", koji su u internom dopisu naložili svom osoblju da izbjegavaju izraze "izbjeglički kampovi," "okupirana teritorija" i "etničko čišćenje."
Svaki dan bio je otrovan sviješću da, dok nastavljamo sa svojim životima, stotine običnih ljudi bivaju ubijene ili primorane da svjedoče ubistvu svoje djece. Vapaji ljudi iz Gaze, često poznatih pisaca i novinara, koji su upozoravali da će oni i njihovi voljeni uskoro biti ubijeni, praćeni vijestima o njihovoj smrti, dodatno su pojačavali poniženje fizičke i političke nemoći.
Prenos uživo likvidacije Gaze svakodnevno su prikrivala oruđa zapadne vojne i kulturne hegemonije: od lidera SAD i Ujedinjenog Kraljevstva, koji su napadali Međunarodni krivični sud i Međunarodni sud pravde, do urednika "Njujork tajmsa", koji su u internom dopisu naložili svom osoblju da izbjegavaju izraze "izbjeglički kampovi," "okupirana teritorija" i "etničko čišćenje"
Oni koji su, iz osjećaja krivice zbog vlastite nemoći, na licu američkog predsjednika Džoa Bajdena tražili neki znak milosti, neki nagovještaj kraja krvoprolića, pronašli su jezivu hladnoću, prekinutu samo nervoznim kezom kada je ispalio izraelsku laž da su Palestinci odrubili glave izraelskim bebama.
Pravedne nade pobuđene ovom ili onom rezolucijom Ujedinjenih nacija, paničnim apelima humanitarnih organizacija, upozorenjima sudija u Hagu i posljedičnom smjenom Bajdena kao predsjedničkog kandidata bile su brutalno raspršene.
Do kraja 2024, mnogi ljudi, mada fizički udaljeni od polja smrti u Gazi, osjećali su, na daljinu, ali su osjećali, da su uvučeni u epski pejzaž jada i neuspjeha, bola i iscrpljenosti. Ovo bi se moglo smatrati pretjeranim emotivnim dankom za obične posmatrače. Ali onda se pojavio šok i ogorčenje koje je izazvala jedna slika iz Gaze, oca koji drži obezglavljeno tijelo svoga djeteta, isto ono osjećanje koje je Pikaso izazvao kada je predstavio Gerniku, sa konjima i ljudima koji vrište dok ih ubijaju iz vazduha.
Rat će na kraju postati prošlost, a vrijeme će možda ispeglati njegov zapanjujući niz užasa. Ali znaci katastrofe ostaće u Gazi decenijama: u osakaćenim tijelima, u siročadima, u ruševinama gradova, u raseljenim narodima, u sveprisutnoj svijesti o masovnoj žalosti. Oni koji su izdaleka nemoćno posmatrali ubijanje i ranjavanje desetina hiljada ljudi na uskom priobalnom pojasu, i istovremeno svjedočili aplauzima ili ravnodušnosti moćnih, nosiće unutrašnju ranu i traumu koja neće proći godinama.
Spor oko toga kako tumačiti izraelsko nasilje, kao legitimnu samoodbranu, kao pravedan rat u teškim urbanim uslovima ili kao etničko čišćenje i zločine protiv čovečnosti, nikada neće biti razriješen.
Međutim, nije teško prepoznati u zbiru moralnih i pravnih prekršaja Izraela znake krajnjeg zločina: otvorene i rutinska odlučnost izraelskih lidera o brisanju Gaze; javno odobravanje ovih postupaka od strane društva koje žali zbog "nedovoljne osvete" IDF-a u Gazi; identifikacija žrtava s nepopravljivim zlom; činjenica da su većina žrtava bili potpuno nevini ljudi, među njima mnogo žena i djece; razmjeri uništenja, proporcionalno veći od onih u savezničkim bombardovanjem Njemačke u Drugom svjetskom ratu; brzina ubistava, koja su punila masovne grobnice širom Gaze; način izvršenja, istovremeno bezlično (uz oslanjanje na algoritme vještačke inteligencije) i lično (izvještaji o snajperistima koji dvaput pucaju u glavu palestinskoj djeci); uskraćivanje pristupa hrani i ljekovima; vruće metalne šipke ubačene u rektum golih zatvorenika; uništavanje škola, univerziteta, muzeja, crkava, džamija, pa čak i groblja; infantilnost zla, oličena u izraelskim vojnicima koji plešu u donjem vešu ubijenih ili izbjeglih Palestinki; popularnost ovakvog "TikTok zabavnog programa" u Izraelu; sistematsko ubijanje novinara u Gazi koji su dokumentovali uništenje sopstvenog naroda.
Naravno, ovakva bezdušnost koja prati masovno ubijanje industrijskih razmjera nije bez presedana. Već decenijama, Šoa postavlja standard ljudskog zla. U kojoj mjeri je ljudi prepoznaju kao takvu i obećavaju da će učiniti sve što je u njihovoj moći da se bore protiv antisemitizma, na Zapadu služi kao mjera njihove civilizovanosti.
Ali mnoge savjesti bile su izopačene ili umrtvljene tokom godina u kojima je evropsko jevrejstvo bilo uništeno. Velik dio nejevrejske Evrope, često s entuzijazmom, pridružio se nacističkom napadu na Jevreje, a vijesti čak i o njihovom masovnom ubistvu na Zapadu, posebno u Sjedinjenim Državama, bile su dočekane sa skepticizmom i ravnodušnošću. Džordž Orvel je još u februaru 1944. zabilježio da su izvještaji o zvjerstvima nad Jevrejima odbijaju od svijesti "kao grašak od čelične kacige."
Zapadni lideri odbijali su da prime veliki broj jevrejskih izbjeglica godinama nakon otkrivanja nacističkih zločina. Nakon toga, jevrejska patnja bila je ignorisana i potisnuta. U međuvremenu, Zapadna Njemačka, iako daleko od denacifikacije, dobila je jeftino odrješenje od zapadnih sila dok je bila uključena u Hladni rat protiv sovjetskog komunizma.
Ovi događaji, koji su se odigrali u životnom sjećanju, potkopali su osnovnu pretpostavku i religijskih tradicija i sekularnog prosvetiteljstva: da ljudska bića imaju suštinski "moralnu" prirodu. Sada je široko rasprostranjena razorna sumnja da to nije tačno. Mnogi ljudi su izbliza svjedočili smrti i sakaćenju pod režimima bezosjećajnosti, straha i cenzure; oni sa šokom priznaju da je sve moguće, da se pamćenje prošlih zločina ne može uzeti kao garancija protiv njihovog ponavljanja u sadašnjosti, i da temelji međunarodnog prava i morala uopšte nijesu sigurni.
Mnogo toga se dogodilo u svijetu posljednjih godina: prirodne katastrofe, finansijski slomovi, politički potresi, globalna pandemija i ratovi osvajanja i osvete. Ipak, nijedna katastrofa se ne može uporediti s Gazom - ništa nam nije ostavilo tako nepodnošljiv teret tuge, zbunjenosti i loše savjesti. Ništa nije proizvelo toliko sramnih dokaza o našem nedostatku strasti i ogorčenja, ograničenosti pogleda i slabosti mišljenja. Cijela generacija mladih ljudi na Zapadu bila je primorana da moralno sazri zbog riječi i djela (i nedjelovanja) svojih starijih u politici i novinarstvu, i primorana da se gotovo sama suoči s djelima brutalnosti kojima su pomagale najbogatije i najmoćnije demokratije svijeta.
Bajdenova tvrdoglava zloba i okrutnost prema Palestincima bila je samo jedna od mnogih jezivih zagonetki koje su predstavili zapadni političari i novinari. Zapadnim liderima bilo bi lako da uskrate bezuslovnu podršku ekstremističkom režimu u Izraelu, dok istovremeno priznaju potrebu da se privedu pravdi oni koji su odgovorni za ratne zločine počinjene 7. oktobra.
Zašto je onda Bajden više puta tvrdio da je gledao video-snimke zločina koji ne postoje? Zašto je britanski premijer Kir Starmer, bivši advokat za ljudska prava, izjavio da Izrael "ima pravo" da Palestincima uskrati struju i vodu, i kažnjavao one u Laburističkoj partiji koji su pozivali na primirje? Zašto je Jirgen Habermas, elokventni branilac zapadnog prosvjetiteljstva, požurio da brani otvorene zagovornike etničkog čišćenja?
Zbog čega je "Atlantik", jedan od najstarijih časopisa u Sjedinjenim Državama, objavio članak u kojem se, nakon ubistva skoro 8.000 djece u Gazi, tvrdi da je "moguće ubijati djecu legalno"?
Šta objašnjava upotrebu pasivnog glasa u izvještavanju mejnstrim zapadnih medija o izraelskim zločinima, zbog čega je bilo teško vidjeti ko šta kome čini i pod kakvim okolnostima ("Usamljena smrt muškarca iz Gaze sa Daunovim sindromom", glasio je naslov BBC-jevog izvještaja o izraelskim vojnicima koji su pustili psa da napadne hendikepiranog Palestinca)?
Zašto su američki milijarderi pomogli da se podstaknu nemilosrdni obračuni sa demonstrantima na univerzitetskim kampusima? Zašto su akademici i novinari otpuštani, umjetnici i mislioci uklanjani s platformi, a mladim ljudima uskraćivana zaposlenja zbog toga što su djelovali kao da osporavaju proizraelski konsenzus? Zašto je Zapad, dok je branio i pružao utočište Ukrajincima od otrovnog napada, tako otvoreno isključio Palestince iz zajednice ljudske obaveze i odgovornosti?
Bez obzira na to kako pristupimo ovim pitanjima, ona nas primoravaju da se suočimo s fenomenom koji imamo pred sobom: katastrofom koju su zajednički prouzrokovale zapadne demokratije, uništavajući time iluziju, nastalu nakon poraza fašizma 1945. godine, o univeryalnoj ljudskosti zasnovanoj na poštovanju prava i minimumu pravnih i političkih normi.
Autor je indijski esejista i romanopisac
Članak je preuzet sa "Forin polisija" i predstavlja odlomak iz knjige "Svijet poslije Gaze" (The World After Gaza)
Prevod: N.B.
Bonus video:
