Čudno je što su Evropljani reagovali zbunjeno kada ih je Donald Tramp napustio. Na kraju krajeva, Tramp je odavno nagovještavao da se divi Vladimiru Putinu i da ne osjeća privrženost NATO-u. Ipak, njegov plan za “mir” u Ukrajini izgleda da je šokirao evropske zvaničnike.
Djelimično je to zato što su se nadali najboljem kako bi izbjegli pripremu za najgore. Ali i zato što nijesu mislili da svijet funkcioniše na način da agresor napada zemlju koja je gledala svoja posla i biva nagrađen. Pripadnici naše generacije na Zapadu nijesu skloni da očekuju pobjedu “loših momaka”, jer smo odgajani tako da vjerujemo u napredak. To uvjerenje nam je dalo lažni konceptualni okvir za razumevijanje svijeta.
Zapadna vjera u napredak bila je mješavina judeo-hrišćanskog morala i prosvjetiteljske logike. Bog kažnjava zle, ljudi postaju mudriji, a naučni napredak poboljšava život. Moja devedesetogodišnja tetka možda i dalje tuguje zbog smrti svog brata od malih boginja 1939. godine, ali medicina je uklanjala tragediju. Naši filmovi i bajke dodatno su učvršćivali ovaj optimizam. Dobri momci pobjeđuju u obračunima, a Pepeljuga živi srećno do kraja života.
Teorija istorije u kojoj pobjeđuju “dobri momci” činila se potvrđenom kroz stvarnu zapadnu istoriju. Naša centralna moderna moralna priča bila je pobjeda nad Hitlerom, praćena istorijskom anomalijom u vidu osamdesetogodišnjeg “dugog mira”, zasnovanog na međunarodnom poretku koji su izgradile Sjedinjene Države, dobri šerif.
Kao što je Napoleon navodno rekao: “Da biste razumjeli nekog čovjeka, morate znati šta se dešavalo u svijetu kada je imao 20 godina”. Kada sam ja imao 20 godina globalni progresivni trenutak ostavio mi je trajnu kognitivnu pristrasnost ka optimizmu. U roku od tri mjeseca, od novembra 1989, istočnoevropski komunizam je pao, a Nelson Mandela izašao je iz zatvora. Sloboda je trijumfovala, jer su ljudi željeli slobodu. To je djelovalo kao zakon istorije.
Sama riječ “progresivno” označava vjeru u napredak. Posljednji veliki progresivni političar, Barak Obama, vjerovao je, poput Martina Lutera Kinga mlađeg, da je “luk moralnog univerzuma dugačak, ali se savija ka pravdi”. Njegov pobjednički slogan na izborima bio je: “Da, mi to možemo.”
Vjera u napredak bila je održiva još nekoliko godina. Godine 2014. napisao sam u Fajnenšl tajmsu: “Ljudi postaju obrazovaniji, bogatiji, međunarodno povezaniji i imaju veću vjerovatnoću da žive u demokratijama. Ovi faktori bi trebalo da smanje nasilje. U stvari, prema nekim definicijama, nije bilo međudržavnih ratova od 2008.” Nedugo zatim napisao sam: “Možda ipak postoji napredak u istoriji”.
Sada mislim da su u napredak vjerovali uglavnom dobrostojeći Zapadnjaci. U manje srećnim djelovima svijeta i u nižim zapadnim društvenim slojevima preovladava pesimistički pogled. On se usvaja rano. Studija ruskih i američkih priča za djecu, koju su sprovele Ejmi Halberštat sa Državnog univerziteta Sjeverne Karoline i Julija Čentsova Daton sa Univerziteta Džordžtaun, utvrdile su da se “u ruskim knjigama češće pominju bijes i tuga nego u američkim knjigama”. Ruske ilustracije su takođe češće prikazivale “bijes i strah”.
Pojedini istorijski pesimisti vjeruju da svijetom vladaju zavjere bankara, elitnih pedofila, zavjerenika iz CIA itd. Religiozni pesimisti vjeruju da je ovaj svijet dolina suza, a da nagrada dolazi u zagrobnom životu. Drugi pesimisti zaključuju, na osnovu iskustava svojih zemalja, da umjesto da pobjeđuju “dobri momci”, zakon istorije glasi: moć je uvijek u pravu.
Tramp je postao prvi uspješni američki političar koji je otvoreno izrazio istorijski pesimizam. On za propast Sjedinjenih Država okrivljuje zavjere elita. U geopolitici, on prezire teoriju o “dobrim momcima” i vjeruje u moć. Rusija je jača od Ukrajine, i iz toga proizilazi sve ostalo.
Sa zakašnjenjem se i ja zagrijavam za istorijski pesimizam. Čak ni naučni napredak nema neograničenu vrijednost. Danas imamo vakcine protiv malih boginja, ali i američkog ministra zdravlja, Roberta F. Kenedija mlađeg, koji širi sumnju u vakcine.
Što se tiče tehnologije, ona je u ovom vijeku vjerovatno pogoršala naše živote. Sada u prosjeku provodimo skoro sedam sati dnevno na internetu, sami, sve više otuđeni, lišeni privatnosti, upijajući besmislice. I zamislite samo druge tehnološke “napretke”. Tačno je da su vakcine obuzdale kovid-19, ali CIA je zaključila da je pandemija vjerovatno počela curenjem iz kineske laboratorije. Prerađena hrana podstakla je globalnu gojaznost. Nuklearno širenje može se pogoršati kako SAD budu prestajale da štite svoje saveznike. Iznad svega, tehnologija sagorijevanja ugljenika izazvala je neku vrstu planetarnog raka.
Možda bi nam odrastanje uz ruske priče za djecu pomoglo da sve ovo bolje shvatimo.
Tekst je preuzet iz "Fajnenšl tajmsa"
Prevod: N.B.
Bonus video:
