Ruska invazija na Ukrajinu 2022. godine promijenila je tok istorije. Najdirektnije posljedice, naravno, osjetili su Ukrajinci, izloženi brutalnom činu agresije. Međutim, rat je takođe promijenio i samu Rusiju, daleko više nego što većina spoljašnjeg svijeta shvata.
Nijedan prekid vatre, pa čak ni onaj koji bi isposlovao američki predsjednik naklonjen svom ruskom kolegi, ne može izmijeniti činjenicu da je Vladimir Putin sukob sa Zapadom postavio kao osnovno načelo ruskog društvenog života. Isto tako, nijedan prekid neprijateljstava u Ukrajini ne može poništiti razmjere u kojima je produbio savez Rusije sa Kinom.
Kao posljedica rata, Putinova Rusija postala je mnogo represivnija, dok je antizapadnjaštvo postalo sveprisutno u svim slojevima društva. Kremlj je od 2022. sprovodio sveobuhvatnu kampanju gušenja političkog neslaganja, širenja ratne i antizapadne propagande u zemlji, kao i stvaranja društvenih grupa koje materijalno profitiraju od rata. Desetine miliona Rusa, uključujući visoke zvaničnike i mnoge među najimućnijima, danas Zapad smatraju smrtnim neprijateljem.
Tokom tri godine, američki i evropski zvaničnici pokazivali su zavidnu odlučnost u suprotstavljanju Putinovoj agresiji. Ipak, ponekad su, nesvjesno, hranili Putinove narative o tome da Zapad mrzi Rusiju i da je sukob sa njim egzistencijalnog karaktera. Strategija Zapada često je patila od nedostatka koherentnog i dugoročnog pristupa prema Rusiji, uz retoriku koja je povremeno odavala utisak da Zapad ima ambicioznije planove nego što je to zaista bio slučaj.
Tako je, na primjer, 2024. Kaja Kalas, tada premijerka Estonije, a danas evropska šefica diplomatije i potpredsjednica EK, izjavila da zapadni lideri ne treba da strahuju da bi predanost NATO-a ukrajinskoj pobjedi mogla izazvati raspad Rusije. Propagandna mašinerija Kremlja iskoristila je ovu izjavu kao dokaz tvrdnje da je razbijanje Rusije krajnji cilj Zapada.
Donald Tramp je narušio jedinstvo transatlantskog saveza insistiranjem na brzom okončanju rata. Međutim, čak i ako njegovi pokušaji približavanja Putinu donesu površno otopljavanje odnosa između SAD i Rusije, duboko ukorijenjeno Putinovo nepovjerenje prema Zapadu onemogućiće pravo pomirenje.
Putin ne može biti siguran da će Tramp uspjeti da natjera evropske lidere da obnove odnose sa Rusijom, a svjestan je i da bi 2028. nova administracija u Vašingtonu mogla u potpunosti promijeniti kurs. Već sada je jasno da se američke korporacije ne utrkuju da se vrate na rusko tržište.
Istovremeno, Putin neće odustati od svog strateškog savezništva sa kineskim predsjednikom Sijem Đinpingom. Kremlj će nastaviti da se oslanja na kinesku tehnologiju, uključujući alate za digitalnu represiju, kao i na kineska tržišta i finansijski sistem, dodatno produbljujući bezbjednosne veze sa Pekingom, čak i po cijenu direktne konfrontacije sa Vašingtonom.
Iako bi Trampova politika popuštanja mogla navesti neke evropske lidere da ojačaju politiku obuzdavanja Rusije, pa čak i da zauzmu otvoreno neprijateljski stav prema Moskvi, oslanjanje isključivo na takav pristup bilo bi pogrešno. Putinov režim gotovo sigurno neće pasti iznutra.
Ipak, jednog dana Putin će otići. Čak i ako njegovi nasljednici budu potekli iz njegovog najbližeg kruga, imaće više prostora za oblikovanje novog pravca zemlje, kao i praktične razloge da koriguju dosadašnji kurs. Mada nema naznaka šireg narodnog nezadovoljstva, Putinova Rusija ostaje iznutra slaba. Najprirodniji put za njene buduće lidere bio bi preusmjeravanje spoljne politike.
Zato evropski lideri, dok učvršćuju politiku odvraćanja prema Rusiji, već sada moraju početi da se pripremaju da iskoriste priliku koja će se otvoriti Putinovim odlaskom.
Oni moraju osmisliti viziju novog tipa odnosa sa Rusijom, viziju oslobođenu iluzije da ta zemlja, da bi postala pouzdan ekonomski i strateški partner, mora proći kroz transformaciju kakvu je doživjela Zapadna Njemačka nakon Drugog svjetskog rata.
Neophodno je ponuditi konkretne predloge za miran suživot, uključujući strategije kontrole naoružanja i oblike ekonomske međuzavisnosti koji bi spriječili bilo koju stranu da koristi privredu kao oružje.
Evropski lideri, kao i američki političari koji ne dijele Trampovu naklonjenost Putinu, trebalo bi da tu viziju jasno i dosljedno komuniciraju, pa čak i kroz poruke koje prate najave o povećanju vojnih budžeta.
Tokom tri godine, američki i evropski zvaničnici pokazivali su zavidnu odlučnost u suprotstavljanju Putinovoj agresiji, ali su ponekad, nesvjesno, hranili Putinove narative o tome da Zapad mrzi Rusiju i da je sukob sa njim egzistencijalnog karaktera
Nijesu svi u Kremlju opsjednuti antizapadnjaštvom kao što je Putin. Mnogi predstavnici ruske elite privatno priznaju da je rat u Ukrajini bio ne samo moralna sramota već i ozbiljna strateška greška. Što im bude lakše da zamisle bolji odnos sa Zapadom, to će biti veće šanse da pragmatičari preovladaju u neizbježnim borbama za moć koje će uslijediti nakon Putinovog odlaska.
Mijenjanje načina na koji Zapad komunicira sa Rusijom nije samo dobra priprema za budućnost, to je i dobra politika za sadašnjost. Ako zapadni lideri prestanu da učvršćuju narativ Kremlja o vječnom sukobu sa Zapadom, smanjiće privlačnost populista sa krajnje desnice i krajnje ljevice.
U suprotnom, ukoliko Zapad nastavi da šalje poruke da je besmisleno čak i razgovarati o međusobno korisnom suživotu sa Rusijom, rizikuje da buduće ruske lidere gurne na opasan put, nastavak svih Putinovih politika.
Mada se mnogima na Zapadu može činiti da su ih protekle tri godine naučile kako imaju malo uticaja na pravac kojim Rusija ide, oni, ipak, raspolažu alatima koje još nisu u potpunosti iskoristili i bilo bi nerazumno da ih se sada odreknu.
Konflikt interesa
Tokom prva dva mandata Vladimira Putina u Kremlju, između 2000. i 2008. godine, ruski BDP gotovo se udvostručio zahvaljujući rastu cijena sirovina, prilivu zapadnih investicija, tržišnim reformama i procvatu preduzetništva. U poređenju sa carističkim i komunističkim diktaturama, kao i haotičnim periodom nakon raspada Sovjetskog Saveza, Rusija nikada ranije nije istovremeno bila toliko prosperitetna i toliko slobodna.
Mada je ekonomski rast počeo da usporava tokom 2010-ih, društveni ugovor zasnovan na ekonomskom napretku i političkoj pasivnosti građana ostao je na snazi.
Međutim, rat u Ukrajini drastično je promijenio i rusku ekonomiju i temelje tog društvenog ugovora. Ekonomistkinja Aleksandra Prokopenko opisala je situaciju sa kojom se Kremlj suočava kao “nemoguću trilemu”: istovremeno finansirati sve skuplji rat, održavati životni standard građana i očuvati makroekonomsku stabilnost, ciljeve koje nije moguće u potpunosti pomiriti.
Međutim, Putin je riješio taj problem. Odlučio je da je prioritet finansiranje rata: između 2025. i 2027. ruska vlada planira da potroši oko 40 odsto državnog budžeta na odbranu i bezbjednost, uskraćujući sredstva drugim sektorima poput zdravstva i obrazovanja. Rat je ekonomski bio koristan za većinu Rusa.
Čak i kada oružje utihne u Ukrajini, ruska ekonomija ostaće snažno militarizovana. Odbrambena industrija moraće da obnovi ogromne gubitke u vojnoj opremi, a Putin je već započeo skupi plan modernizacije vojske.
Ukoliko rat u Ukrajini bude nastavljen ili ponovo eskalira, ekonomska situacija u Rusiji mogla bi postati znatno sumornija. Ipak, takav scenario vjerovatno neće izazvati ozbiljan pritisak za promjenu režima. Što je ruska ekonomija više bila pod pritiskom, to je Kremlj više jačao represiju. Kritičari rata suočeni su sa jasnim izborom: izgnanstvo u inostranstvu ili zatvor kod kuće.
Dok je Putin učinio kritiku rata gotovo nemogućom bez teških posljedica, istovremeno je rat pretvorio u sredstvo preraspodjele bogatstva. Najviše su se okoristili članovi njegovog užeg kruga. Neki od njih su, uz podršku moćnih insajdera poput čečenskog lidera Ramzana Kadirova, iskoristili povlačenje stranih kompanija iz Rusije da kupe obezvrijeđenu imovinu - ili da je jednostavno konfiskuju.
Ali osim superbogatih, rat je obogatio desetine hiljada drugih oportunista: preduzetnike koji zarađuju na zaobilaženju sankcija, kao i armiju administrativnih radnika posebno u IT sektoru, finansijama i poslovnim uslugama, čije su plate porasle kada su disidentske kolege emigrirale, a stručnjaci postali sve traženiji.
Putin je takođe direktno kupovao lojalnost kroz finansijske pogodnosti za mobilisane vojnike, radnike u vojnim fabrikama i njihove porodice. U junu 2024, prema podacima Kremlja, oko 700.000 Rusa nalazilo se na frontu. Prosječna plata vojnika dostigla je skoro 2.000 dolara mjesečno, dvostruko više od nacionalnog prosjeka i četiri puta više od prosječne zarade u regionima koji su dali najviše regruta.
Država je porodicama stradalih i ranjenih vojnika isplaćivala do 80.000 dolara po slučaju. Tako je stvoren širok sloj stanovništva čija materijalna sigurnost i karijere zavise od nepravednog rata.
I prije rata u Ukrajini, rusko društvo je zbog Putinove represije patilo od inercije i osjećaja bespomoćnosti. No, posljednjih godina, Kremlj je sistematski radio na učvršćivanju nepovjerenja prema Zapadu u kolektivnoj svijesti Rusa.
U septembru 2022. uvedene su “patriotske lekcije” u svim školama, koje u suštini služe kao platforma za ratnu propagandu. Država je dodatno pojačala kontrolu nad kulturom i zabavom, proglašavajući disidentske autore “ekstremistima” i organizujući montirane procese protiv liberalnih intelektualaca.
Po uzoru na Kinesku komunističku partiju, Kremlj je pokušao da stvori digitalnu “gvozdenu zavesu”, zabranjujući pristup Instagramu i Fejsbuku i otežavajući korišćenje Jutjuba.
Naravno, uvijek postoji mogućnost da neki iznenadni, neočekivani događaj sruši “tvrđavu Rusiju”. Nedavni kolaps režima Bašara al-Asada u Siriji pokazao je da i najbrutalniji režimi mogu biti krhkiji nego što izgledaju.
Ipak, potpuni pad Putinovog režima ostaje malo vjerovatan. Ako novac kojim Kremlj kupuje lojalnost počne da presušuje, režim će verovatno odgovoriti još većom brutalnošću.
Ratni ples
Rat u Ukrajini nije privremeno skrenuo rusku spoljnu politiku sa njenog kursa. On ju je trajno promijenio. Ruska spoljna politika sada je podređena ciljevima izgradnje savezništava koja podržavaju ratne napore, održavanju ekonomije pogođene sankcijama i osveti protiv Zapada zbog njegove podrške Ukrajini.
Ruski zvaničnici su uložili velika sredstva u partnerstva sa režimima i akterima spremnim da nanesu dodatne troškove Zapadu, posebno sa Sjevernom Korejom, Iranom i posredničkim grupama poput jemenskih Huta.
Ukoliko rat završi i SAD ukinu sankcije, Kremlj bi mogao privremeno obustaviti neke od svojih najdrskijih antiameričkih aktivnosti, uključujući snabdijevanje američkih neprijatelja, poput Huta, oružjem. Međutim, Kremlj će zadržati kapacitete da te aktivnosti ponovo pokrene čim Trampova administracija ode sa vlasti.
Kremlj je, takođe, radio na održavanju i širenju veza sa zemljama u razvoju širom svijeta, nudeći ruske sirovine po sniženim cijenama i povećavajući izvoz u Indiju, jugoistočnu Aziju, Afriku, Bliski istok i Latinsku Ameriku.
Najznačajnije od svega, Rusija se odlučno okrenula Kini. Prije rata, dvije zemlje bile su u stanju asimetrične međuzavisnosti, u kojem je Kina imala veću prednost, dok je Rusija balansirala održavajući trgovinske, finansijske i tehnološke veze sa Evropom.
Međutim, od 2022, Putin je prihvatio mnogo dublju zavisnost od Kine u zamjenu za njenu podršku ratnim naporima. Kremlj je uspio da vodi rat već tri godine isključivo zahvaljujući prilivu ključnih komponenti za oružje iz Kine.
Ruska ekonomija opstaje zato što Kina sada kupuje 30 odsto ruskog izvoza i obezbjeđuje 40 odsto ruskog uvoza. Pored toga, Peking Moskvi omogućava pristup finansijskoj infrastrukturi denominovanoj u juanima za međunarodnu trgovinu.
Rusija je preuzela rizik da će joj ova zavisnost dugoročno koristiti. Pošto je Peking glavni protivnik Vašingtona, jačanje Kine predstavlja, iz perspektive Kremlja, stratešku investiciju u slabljenje američke globalne dominacije.
Iz tog razloga, Rusija sada Kini pruža nacrte oružja koje je ranije oklijevala da podeijli. Podstiče svoje naučne laboratorije i univerzitete da učestvuju u kineskom inovacionom ekosistemu, pokrećući zajedničke kinesko-ruske projekte u prirodnim naukama, primijenjenoj matematici, informacionim tehnologijama i svemirskim istraživanjima.
Broj Rusa koji rade za kineske kompanije poput “Huaveja” naglo je porastao. Moskva Kini isporučuje jeftine sirovine, poput nafte i gasa, kopnenim rutama, osiguravajući Pekingu pristup tim resursima u slučaju pomorske blokade, kao i uranijum za kineski program nuklearnog naoružanja.
Tokom svoje kampanje za reizbor 2024, Donald Tramp je obećao da će “razjediniti” Kinu i Rusiju. U izvjesnom smislu, kao predsjednik, čini se da upravo to pokušava da učini svojim prijateljskim gestovima prema Putinu.
Međutim, bez obzira na sve Trampove napore, Rusija pod Putinovim vođstvom nikada neće biti zemlja koja ne predstavlja prijetnju Evropi i SAD. Evropa će morati da nastavi da radi na odvraćanju ruskog režima i da se pripremi da to čini uz znatno manju podršku SAD.
Uz jačanje kapaciteta za odvraćanje, zapadni lideri, a naročito evropski, moraju početi da osmišljavaju i drugačiji pristup Rusiji. Zemlja koju će Putinovi naslijednici naslijediti gotovo sigurno će biti duboko neuravnotežena usljed godina prekomjernih ulaganja u vojsku, smanjenog pristupa najsavremenijim tehnologijama, prevelike zavisnosti od Kine i pogoršanih demografskih trendova koje je rat u Ukrajini dodatno otežao.
S obzirom na to koliko su ruske vojne, obavještajne i bezbjednosne elite investirale u rat u Ukrajini, i koliko su od njega profitirale, Putinovi nasljednici neće imati neposredne podsticaje za radikalan raskid s prošlošću. Čak ni najpragmatičniji među Rusima neće željeti da pokvare odnose sa Kinom.
Ipak, značajan pragmatični dio ruske elite svjestan je da je rat u Ukrajini bio katastrofa i možda će željeti postepeno da ukloni najtoksičnije aspekte Putinovog nasljeđa, ali samo ako budu vjerovali da će sa zapadne strane vrata ostati otvorena.
Priprema terena
Promjena poruke koju Zapad šalje Rusiji biće izuzetno težak zadatak, i to ne samo zato što je Tramp narušio jedinstvo transatlantskog saveza. I unutar same Evrope, različite vlade imaju različite stavove prema Rusiji.
Ipak, evropski donosioci odluka i američki političari mogu početi tako što će konkretno zamisliti konture stabilnijeg bezbjednosnog odnosa sa Rusijom.
Ako se događaji budu odvijali dosadašnjim tokom, uskoro će i NATO i Rusija biti do zuba naoružani konvencionalnim oružjem, uključujući tenkove i dronove, kao i strateškim oružjem, poput hipersoničnih nuklearnih raketa. Rizici koji iz takvog scenarija proizlaze poznati su iz perioda Hladnog rata, kao i rješenje: kontrola naoružanja uz snažne mehanizme verifikacije i kanale komunikacije za upravljanje incidentima.
Nekada je ekonomska međuzavisnost donosila prosperitet i Rusiji i Zapadu. Do trenutka Putinovog odlaska, Evropa će vjerovatno potpuno okončati svoju zavisnost od ruskih sirovina. Ako u tome uspije, obnavljanje uvoza određenih ruskih sirovina neće ugroziti evropsku nezavisnost, već će dodatno diverzifikovati evropske lance snabdijevanja. Obnavljanje trgovinskih veza koristilo bi i Rusiji, smanjujući njenu zavisnost od kineskog tržišta.
Ipak, nikakvo ozbiljno približavanje Rusije i Zapada ne može se dogoditi bez suočavanja sa kriminalnim ratom koji je Putin započeo protiv Ukrajine.
Svaki budući projekat obnove punih ekonomskih veza sa Rusijom morao bi uključivati generisanje sredstava za obnovu Ukrajine, ili čak neku formu reparacija.
Naravno, Moskva gotovo sigurno nikada neće prihvatiti da se riječ “reparacije” nađe u bilo kom zvaničnom dokumentu. Ali, na primjer, posebni porez na ruske sirovine koje se prodaju Evropi mogao bi tokom dogovorenog perioda generisati sredstva za Ukrajinu. Takođe, međunarodni akteri mogli bi osnovati fond za obnovu Ukrajine, u koji bi Rusija uplaćivala određeni procenat svog BDP-a tokom izvjesnog vremenskog perioda.
Što bi ruska ekonomija brže rasla, to bi Ukrajina dobijala više sredstava, stvarajući time dodatne podsticaje i za EU da kupuje ruske sirovine i ulaže u rusku privredu.
Mnoge evropske zemlje željeće da Ukrajina bude uključena u oblikovanje svake buduće strategije prema Rusiji nakon Putinovog odlaska.
Za mnoge u Kijevu, trajno oslabljena ili čak uništena Rusija mogla bi djelovati kao najbolji mogući ishod. Ali takav scenario teško da bi bio u evropskom interesu, s obzirom na opasnosti koje nosi kolaps ogromne zemlje prepune oružja za masovno uništenje.
Članstvo Ukrajine u NATO-u danas je neprihvatljivo za Putina, a vjerovatno će tako biti i za njegove nasljednike. Ipak, pragmatičniji ruski lideri mogli bi na kraju uvidjeti da je članstvo Ukrajine u NATO-u manja prijetnja Rusiji od osvetoljubive Ukrajine koja djeluje van pravila i discipline koje savez nameće.
Obnova komunikacije
Kako bi predstavile novu viziju Rusiji, zapadne zemlje moraju hitno obnoviti kanale komunikacije. Mora biti jasno i ruskom narodu i elitama da Kremlj želi da izoluje Rusiju od Zapada, a ne obrnuto.
Umjetnici i intelektualci koji nijesu širili propagandu ne bi sjmeli biti kažnjeni samo zbog svog porijekla.
Zapadni lideri moraju jasno naglasiti da se protive Putinovim odlukama, a ne ruskom narodu.
Mada se razmišljanje o Rusiji poslije Putina možda u ovom trenutku čini apstraktnim, ono je nužno. Osmišljavanje pragmatičnog odnosa moglo bi pomoći tranziciji unutar Rusije. Zapadni lideri moraju se suočiti sa brigama sopstvenih građana, od kojih mnogi ne žele skupu i beskonačnu konfrontaciju sa Rusijom.
Čak i ako Putin nikada ne bi reagovao pozitivno na pokušaje približavanja od strane Zapada, njihovo postojanje moglo bi oslabiti njegov režim nakon njegovog odlaska.
Putin nije pripremio nasljednika jer se plaši erozije sopstvene vlasti. Ako na kraju i odredi nasljednika, ta osoba će biti mnogo slabija od njega, čime će se otvoriti prostor za suparničke političke snage da se bore za uticaj.
Nedavna promjena američkog rukovodstva zatekla je Evropu nespremnom. Ista sudbina mogla bi je zadesiti i u slučaju iznenadne smjene u Kremlju, ukoliko Zapad ne počne aktivnije da zamišlja kakav bi mogao biti odnos sa Rusijom poslije Putina.
Vječni rat, koji se smjenjuje između hladnog i otvorenog sukoba, nije neizbježan. Ali ako zapadni lideri budu odlagali razgovore o drugačijoj viziji, rizikuju da svojim ćutanjem pomognu Putinu u njegovim naporima da konfrontaciju sa Zapadom pretvori u trajno nasljeđe.
Tekst je preuzet iz “Forin afersa”
Priredila: N. B.
Bonus video:
