Dijeljenje prljave ćelije sa desetak drugih, stalna neispavanost, ćelije u kojima su svjetla upaljena 24 sata dnevno; loša higijena i prisilni rad.
Ovo su samo neka od iskustava kojima su izloženi zatvorenici u kineskim zatvorima, prema riječima australijskog državljanina Metjua Radalja, koji je proveo pet godina u zatvoru broj 2 u Pekingu – ustanovi koja se koristi za međunarodne zatvorenike, piše Bi Bi Si.
Radalj, koji sada živi izvan Kine, odlučio je da javno govori o svom iskustvu i opisao da je bio podvrgnut i svjedočio teškim fizičkim kaznama, prisilnom radu, uskraćivanju hrane i psihološkoj torturi.
Bi Bi Si je uspio da potvrdi Radaljevu izjavu sa nekoliko bivših zatvorenika koji su bili iza rešetaka u isto vrijeme kada i on.
Mnogi su tražili anonimnost, jer su se plašili odmazde prema voljenima koji još uvijek žive u zemlji. Drugi su rekli da jednostavno žele pokušati da zaborave to iskustvo i krenu dalje.
Kineska vlada nije odgovorila na zahtjev BBC-ja za komentar.
Brutalan početak
"Bio sam u zaista lošem stanju kada sam stigao. Tukli su me dva dana zaredom u prvoj policijskoj stanici u kojoj sam bio. Nisam spavao, jeo niti pio vodu 48 sati, a zatim su me prisilili da potpišem veliki snop dokumenata", rekao je Radalj o svom uvođenju u zatvorski sistem u Kini, koje je počelo njegovim hapšenjem 2. januara 2020.
Bivši stanovnik Pekinga tvrdi da je nepravedno osuđen nakon tuče sa prodavcima u prodavnici elektronike, poslije spora oko dogovorene cijene za popravku ekrana mobilnog telefona.
Tvrdi da je na kraju potpisao lažno priznanje za pljačku, nakon što su mu rekli da bi bilo besmisleno pokušavati da dokaže svoju nevinost u sistemu sa gotovo 100 odsto stope osuda i u nadi da će mu to skratiti trajanje zatvorske kazne.
Sudski dokumenti pokazuju da je to barem donekle uspjelo, jer mu je dosuđena četvorogodišnja kazna.
Jednom kada je dospio u zatvor, rekao je da je najprije morao da provede više mjeseci u posebnom pritvoru gdje je bio podvrgnut brutalnijoj "tranzicionoj fazi".
Tokom tog vremena, zatvorenici su morali da poštuju izuzetno stroga pravila u onome što je opisao kao užasne uslove.
"Bilo nam je zabranjeno da se tuširamo ili čistimo, ponekad mjesecima. Čak je i toalet mogao da se koristi samo u određenim vremenskim periodima, a bili su prljavi – otpad iz toaleta iznad nas stalno je kapao na nas."
Na kraju je premješten u "normalni" zatvor, gdje su zatvorenici morali da spavaju zajedno u prepunim ćelijama u kojima svjetla nikada nisu bila ugašena.
Takođe se jelo u istoj sobi, rekao je.
Prema Radalju, afrički i pakistanski zatvorenici činili su najveće grupe u ustanovi, ali bilo je i muškaraca iz Avganistana, Britanije, SAD-a, Latinske Amerike, Sjeverne Koreje i Tajvana. Većina njih je bila osuđena za šverc droge.
Sistem bodovanja za "dobro ponašanj"
Radalj je rekao da su zatvorenici redovno bili izloženi oblicima onoga što je opisao kao psihološku torturu.
Jedna od njih bio je "sistem bodovanja za dobro ponašanje", koji je predstavljao način – barem u teoriji – da se skrati kazna.
Zatvorenici su mogli da dobiju maksimalno 100 poena mjesečno za obavljanje aktivnosti poput proučavanja literature Komunističke partije, rada u zatvorskoj fabrici ili prijavljivanja drugih zatvorenika. Kada bi sakupili 4.200 poena, mogli bi teoretski da ih iskoriste za skraćenje kazne.
Ako napravite računicu, to bi značilo da zatvorenik mora da dobije maksimalan broj poena svakog mjeseca tokom tri i po godine prije nego što ovaj sistem počne da djeluje.
Radalj je rekao da je u stvarnosti taj sistem korišćen kao sredstvo psihološke torture i manipulacije.
Tvrdi da bi čuvari namjerno čekali da zatvorenik skoro dostigne cilj, a zatim bi ih kaznili za bilo koji od ogromne liste mogućih prekršaja, čime bi im poništili poene u ključnom trenutku, navodi Bi Bi Si.
Ti prekršaji su uključivali – ali nisu bili ograničeni na – gomilanje ili dijeljenje hrane sa drugim zatvorenicima, pogrešno hodanje po hodniku (izvan linije nacrtane na podu), pogrešno kačenje čarapa na krevet, pa čak i stajanje preblizu prozora.
Ostali zatvorenici koji su govorili za Bi Bi Si o ovom sistemu bodovanja opisali su ga kao mentalnu igru dizajniranu da slomi duhove zatvorenika.
Bivši britanski zatvorenik Piter Hamfri, koji je proveo dvije godine u pritvoru u Šangaju, rekao je da je njegova ustanova imala sličan sistem bodovanja i smanjenja kazne koji je manipulisan radi kontrole zatvorenika i sprječavanja skraćenja kazni.
"Bilo je kamera svuda, čak i po tri u ćeliji", rekao je. "Ako biste prešli liniju označenu na podu i uhvatili vas čuvar ili kamera, bili biste kažnjeni. Isto bi se desilo ako ne biste namjestili krevet po vojničkim standardima ili ako ne biste stavili četkicu za zube na tačno određeno mjesto u ćeliji."
"Postojao je i grupni pritisak među zatvorenicima, gdje bi čitava grupa u ćeliji bila kažnjena ako bi jedan zatvorenik uradio bilo šta od toga."
Jedan bivši zatvorenik rekao je Bi Bi Si-ju da tokom svojih pet godina zatvora nikada nije vidio da su poeni stvarno iskorišćeni za smanjenje kazne.
Radalj je rekao da je bilo nekoliko zatvorenika – uključujući i njega – kojima nije bilo stalo do sistema bodovanja.
Tada su vlasti pribjegavale drugim načinima psihološkog pritiska.
To je uključivalo skraćivanje mjesečnih telefonskih poziva porodici ili smanjenje drugih "benefita".
Hrana kao sredstvo kontrole
Najčešća dnevna kazna uključivala je smanjenje količine hrane.
Bi Bi Siju je više bivših zatvorenika reklo da su obroci u zatvoru broj 2 u Pekingu uglavnom bili sastavljeni od kupusa u prljavoj vodi, koji je ponekad imao komadiće šargarepe i, ako su imali sreće, tanke trakice mesa.
Takođe su dobijali mantou – obični sjevernokineski hljeb. Većina zatvorenika je bila neuhranjena, dodao je Radalj.
Jedan drugi zatvorenik opisao je kako su zatvorenici jeli mnogo mantoua jer su stalno bili gladni. Rekao je da je njihova ishrana bila toliko siromašna nutritivnim vrijednostima – i da su mogli da vježbaju napolju samo pola sata sedmično – da su razvili tanke gornje dijelove tijela, ali su imali nadute stomake zbog konzumiranja tolikog mantoua.
Zatvorenicima je bilo dozvoljeno da dopune ishranu kupovinom dodatnih obroka ako bi im rodbina uplatila novac na tzv. "račune" – zapravo zatvorsku evidenciju sredstava namijenjenih za kupovinu stvari poput sapuna ili paste za zube.
Takođe su mogli da kupe instant nudle ili sojin prah. Ali čak i ova "privilegija" mogla im je biti uskraćena.
Radalj je rekao da mu je bilo zabranjeno da kupuje bilo šta 14 mjeseci jer je odbio da radi u zatvorskoj fabrici, gdje su zatvorenici pravili osnovne proizvode za firme ili sastavljali propagandne letke za Komunističku partiju, navodi Bi Bi Si.
Još gore, bili su prisiljeni da rade na "farmi", gdje su uspjeli da uzgajaju mnogo povrća, ali im nije bilo dozvoljeno da ga jedu.
Radalj je rekao da je farma prikazana ministru pravde u posjeti kao primjer impresivnog zatvorskog života.
Ali, rekao je, sve je bilo lažirano.
"Uzgajali bismo paradajz, krompir, kupus i bamiju, a onda – na kraju sezone – sve bi to bacili u veliku rupu i zakopali", dodao je.
"I ako bi te uhvatili sa ljutom papričicom ili krastavcem, odmah bi te poslali u samicu na osam mjeseci."
Jedan drugi zatvorenik rekao je da bi povremeno iznenada dobili proteine, poput pilećih bataka, kako bi njihova ishrana izgledala bolje kad bi zvaničnici posjetili zatvor.
Hamfri je rekao da su postojala slična ograničenja hrane u njegovom zatvoru u Šangaju, dodajući da je to dovelo do borbi za moć među zatvorenicima: "Kuhinju je vodio zatvorski rad. Oni koji su tamo radili krali su najbolju hranu i mogli su je distribuirati."
Radalj je opisao sukob između afričkih i tajvanskih grupa u zatvoru broj 2 u Pekingu oko ovog pitanja.
Nigerijski zatvorenici su radili u kuhinji i "imali su male beneficije, poput kese jabuka mjesečno ili malo jogurta ili par banana", rekao je.
Zatim su Tajvanci koji govore mandarinski uspjeli da ubijede čuvare da im prepuste kuhinju, čime su stekli kontrolu nad dragocjenim dodatnim namirnicama.
To je dovelo do velike tuče, a Radalj je rekao da se našao usred nje. Poslat je u samicu na 194 dana nakon što je udario drugog zatvorenika.
U samici su mu konačno ugasili svjetla – samo da bi shvatio da će sada imati suprotan senzorni problem jer skoro uopšte neće biti svjetla.
Njegov mali obrok hrane bio je takođe prepolovljen. Nije bilo štiva za čitanje niti osoba za razgovor, dok je bio zatvoren u goloj sobi od 1,2 sa 1,8 metara (4 stope sa 6 stopa) pola godine.
"Počinješ da ludiš, sviđalo ti se to ili ne, i to je ono što samica treba da postigne… Dakle, moraš vrlo brzo da odlučiš da li je tvoja soba zaista, zaista mala ili zaista, zaista velika."
"Nakon četiri mjeseca samo počneš stalno da pričaš sam sa sobom. Čuvari bi dolazili i pitali ‘Ej, jesi li dobro?’. A ti im odgovoriš ‘Zašto?’. A oni kažu: ‘Zato što se smiješ’."
Onda bi, rekao je Radalj, u svom umu odgovorio: "Ne tiče te se."
Još jedna karakteristika života u kineskom zatvoru, prema Radalju, bili su lažni "propagandni" momenti koje su zvaničnici organizovali za kineske medije ili tokom posjeta, kako bi se prikazala lažna slika uslova u zatvorima.
Rekao je da je u jednom trenutku postavljena "računarska sala".
"Doveli su nas sve i rekli da ćemo dobiti svoje e-mail adrese i da ćemo moći da šaljemo mejlove. Zatim su snimili trojicu Nigerijaca kako koriste te računare."
Ta trojica zatvorenika su, kako je rekao, izgledala zbunjeno jer računari nisu bili povezani na internet – ali su im čuvari rekli da samo "glume".
"Sve je bilo snimano da se prikaže lažna slika zatvorenika sa pristupom računarima", rekao je Radalj.
Ali, kako tvrdi, ubrzo nakon što su napravljeni snimci, računari su zamotani u plastičnu foliju i nikada više nisu korišćeni.
Memoari
Kroz veći dio svoje golgote, Radalj je u tajnosti vodio dnevnik tako što je razdvajao slojeve zaštitnih maski za Covid i unutra pisao sitne rečenice, uz pomoć nekoliko zatvorenika iz Sjeverne Koreje, koji su u međuvremenu takođe pušteni na slobodu.
"Pisao bih, a Korejci bi mi govorili: 'Manje… još manje!' "
Radalj je rekao da mnogi zatvorenici nisu imali način da obavijeste svoje porodice da su u zatvoru.
Neki nisu uspjeli da upute nijedan telefonski poziv jer im niko nije uplatio novac za to. Kod drugih, ambasade nisu registrovale brojeve telefona njihovih porodica za zatvorski telefonski sistem. Samo pozivi na zvanično odobrene brojeve su funkcionisali.
Zato su, kada se pročulo da Australijanac planira da pokuša da prokrijumčari svoje bilješke, mnogi zatvorenici dali njemu informacije kako bi kontaktirao njihove porodice.
"Imao sam 60 ili 70 ljudi koji su se nadali da ću moći da kontaktiram njihove najmilije nakon što izađem i kažem im šta se dešava."
Zamotao je te komadiće zaštitnih maski što je čvršće mogao pomoću selotejpa koji je krao iz zatvorske fabrike i pokušao da proguta smotuljak veličine jajeta, a da ga čuvari ne vide.
Ali nije uspio da ga zadrži u želucu.
Čuvari su na kamerama vidjeli šta se dešava i počeli da ga ispituju: "Zašto povraćaš? Zašto se gušiš? Šta nije u redu?"
Tako je odustao i sakrio smotuljak, piše Bi Bi Si.
Kada je trebalo da bude pušten 5. oktobra 2024, dobio je svoju staru odjeću koja je bila pocijepana još tokom njegovog prvog hapšenja.
Postojao je razder u postavi njegove jakne i brzo je ubacio bilješke unutra prije nego što ga je čuvar mogao vidjeti.
Radalj kaže da misli da je neko dojavio zatvorskim stražarima njegov plan jer su mu pretražili sobu i ispitivali ga prije izlaska.
"Jesi li nešto zaboravio?", pitali su čuvari.
"Uništili su sve moje stvari. Mislio sam: sad će me vratiti u samicu. Biće novih optužbi."
Ali čuvar koji mu je držao odjeću nije znao da je dnevnik sakriven unutra.
"Rekli su mi: 'Gubi se odavde!' I tek kada sam bio u avionu, kada smo poletjeli i kada se isključilo svjetlo za vezivanje pojaseva, posegnuo sam u postavu svoje jakne da provjerim."
Bilješke su bil tu.
Život nakon zatvora
Neposredno prije nego što je ušao u avion u Pekingu, jedan policajac koji ga je dopratio do gejta iskoristio je Radaljev bording pas da kupi cigarete iz frišopa za svoje drugove.
"Rekao mi je: 'Ne vraćaj se u Kinu. Zabranjen ti je ulazak na 10 godina.' A ja sam mu rekao: 'Važi. Nemoj da pušiš. To je loše za tvoje zdravlje'."
Policajac se nasmijao.
Stigao je nazad u Australiju i zagrlio svog oca na aerodromu u Pertu. Suze su tekle.
Zatim se oženio svojom dugogodišnjom djevojkom i sada dane provode praveći svijeće i druge proizvode.
Radalj kaže da i dalje osjeća bijes zbog svega što je prošao i da mu predstoji dug put ka pravom oporavku.
Ali on polako prolazi kroz listu kontakata svojih bivših zatvorskih drugova – "Proveo sam najbolji dio posljednjih šest mjeseci kontaktirajući njihove porodice, lobirajući kod njihovih ambasada da možda pokušaju da im više pomognu dok su u zatvoru."
Neki od njih, kaže, nisu pričali sa svojim bližnjima skoro deceniju. A pomaganje njima pomoglo je i njemu da se vrati u normalan život.
"Sa slobodom dolazi ogroman osjećaj zahvalnosti", kaže Radalj. "Imate dublje poštovanje prema najjednostavnijim stvarima u životu. Ali takođe osjećam veliku odgovornost prema ljudima koje sam ostavio iza sebe u zatvoru."
Bonus video:
