Ulice Teherana su puste, radnje zatvorene, a komunikacija u najboljem slučaju oskudna. Budući da ne postoje prava protivavionske skloništa otvorena za javnost, uspaničeni građani provode noći na podovima stanica metroa dok iznad njih odjekuju udari.
Tako, prema pisanju agencije Asošiejtid pres, izgleda glavni grad Irana, nepunih sedmicu nakon žestokog izraelskog udara čiji je cilj uništenje iranskog nuklearnog programa i vojnih kapaciteta. Nakon što je neutralisao veći dio iranskog protivvazdušnog sistema, Izrael tvrdi da njegovi borbeni avioni sada imaju potpunu kontrolu nad teheranskim nebom. Predsjednik Sjedinjenih Država Donald Tramp u ponedjeljak je pozvao oko 10 miliona stanovnika Teherana da se "odmah" evakuišu iz grada.
Hiljade ljudi su već pobjegle, provodeći sate u saobraćajnoj gužvi na putu ka predgrađima, Kaspijskom moru, pa čak i Jermeniji ili Turskoj. No drugi, stariji i nemoćni, ostali su zaglavljeni u visokim stambenim zgradama, dok njihovi rođaci strepe.
Vrhovni lider Irana, ajatolah Ali Hamenei, odbacio je juče zahtjev Donalda Trampa za bezuslovnu kapitulaciju, dok je predsjednik SAD izjavio da mu je "ponestalo strpljenja" - iako nije otkrio šta će preduzeti kao sledeći korak.
Obraćajući se novinarima, Tramp je odbio da kaže da li je donio odluku o priključenju izraelskoj kampanji bombardovanja Islamske Republike. Iranci su, rekao je, pokušali da stupe u kontakt, ali je "prekasno za razgovore". "Postoji velika razlika između sada i pre sedam dana", rekao je Tramp novinarima ispred Bijele kuće. "Niko ne zna šta ću uraditi."
U najnovijem bombardovanju, Izrael je saopštio da je njegova avijacija uništila sjedište unutrašnje bezbjednosne službe Irana. "Kao što smo obećali, nastavićemo da udaramo po simbolima vlasti i napadamo režim ajatolaha gdje god da se nalazi", izjavio je ministar odbrane Izraela, Izrael Kac.
Ajatolah Hamenei (86) kritikovao je Trampa u snimljenom govoru emitovanom na televiziji, što je bilo njegovo prvo pojavljivanje od petka. Amerikanci "treba da znaju da će svaka vojna intervencija SAD neizostavno izazvati nepopravljivu štetu", rekao je Hamenei. "Inteligentni ljudi koji poznaju Iran, iransku naciju i njenu istoriju, nikada ne bi ovoj naciji govorili jezikom prijetnji, jer se iranski narod neće predati."
U izraelskim udarima na Iran stradalo je najmanje 585 osoba, a ranjeno je preko 1.300, navodi jedna organizacija za ljudska prava.
Državni mediji, koji su takođe meta bombardovanja, prestali su da izvještavaju o napadima, ostavljajući Irance u mraku. Vidljivi znaci prisustva države su rijetki, piše AP i dodaje je policija uglavnom u civilu, sirene za uzbunu nijesu pouzdane, a gotovo da nema informacija o tome kako postupati u slučaju napada.
Širin (49), koja živi u južnom dijelu Teherana, kazala je za američku agenciju da joj svaki poziv ili poruka prijateljima i porodici posljednjih dana djeluje kao posljednji. "Ne znamo da li ćemo sjutra biti živi", rekla je.
Mnogi Iranci imaju pomiješana osjećanja. Neki podržavaju izraelsko ciljanje političkih i vojnih zvaničnika koje vide kao represivne. Drugi odlučno brane Islamsku Republiku i osvetničke napade na Izrael. A tu su i oni koji se protive iranskoj vlasti, ali ipak ne žele da im zemlja bude bombardovana.
Ostati ili otići?
Agencija AP razgovarala je telefonom sa pet osoba u Iranu i jednim iransko-američkim državljaninom u SAD. Svi su govorili pod uslovom da ostanu anonimni iz straha od odmazde države prema njima ili njihovim porodicama.
Većina poziva završavala se naglo i u roku od nekoliko minuta, prekidajući razgovore jer su se ljudi uplašili ili zbog prekida veze. Iranska vlada je priznala da ometa pristup internetu. Navodi da je to zbog zaštite zemlje, ali je time onemogućeno prosječnim Irancima da dobiju informacije iz spoljašnjeg svijeta.
Iranci u dijaspori sa strepnjom čekaju vijesti od svojih rođaka. Jedan od njih, iransko-američki istraživač ljudskih prava u SAD, rekao je da je posljednji put čuo za rodbinu kada su pokušavali da pobjegnu iz Teherana ranije ove nedjelje. Vjeruje da su ih nedostatak goriva i saobraćajne gužve spriječili da odu. Najpotresniji trenutak, kaže, bio je kada su mu starije rođake rekle: "Ne znamo gdje da idemo. Ako umremo, umremo." "To je stanje potpunog očajanja", rekao je.
Neke porodice odlučile su da se razdvoje.
Jedan 23-godišnji izbjeglica iz Avganistana, koji već četiri godine živi u Iranu, ostao je u Teheranu, ali je poslao suprugu i tek rođenog sina van grada nakon što je u ponedjeljak projektil pogodio obližnju apoteku. "Bio je to ogroman šok za njih", rekao je.
Neki, poput Širin, rekli su da bježanje nije opcija. Stambene zgrade u Teheranu su visoke i gusto naseljene. Njen otac ima Alchajmerovu bolest i potreban mu je sanitet za prevoz. Majčina teška upala zglobova učinila bi i najkraće putovanje krajnje bolnim.
Ipak, nadajući se da bi bijeg možda bio moguć, Širin je proteklih dana pokušavala da prikupi njihove ljekove. Njen brat je čekao na benzinskoj pumpi do tri sata ujutro, da bi ga na kraju odbili jer je goriva nestalo. Od ponedeljka, gorivo se na pumpama širom Irana racionalno distribuira - ispod 20 litara po vozaču - nakon što je izraelski udar izazvao požar na najvećem svetskom gasnom polju.
Neki, poput Aršije, rekli su da su jednostavno umorni.
"Ne želim da provedem 40, 30, 20 sati u saobraćaju samo da bih stigao negdje što bi na kraju takođe moglo biti bombardovano", rekao je.
Ovaj 22-godišnjak je od prvog izraelskog udara ostao u kući sa roditeljima. Kaže da je nekada živahni kvart Sadat Abad, u sjeverozapadnom Teheranu, sada grad duhova. Škole su zatvorene. Rijetko ko i izlazi napolje da prošeta psa. Većina lokalnih prodavnica ostala je bez pijaće vode i ulja za kuvanje. Druge su zatvorene.
Stanovnici prepušteni sebi
Nisu se oglasile sirene za vazdušnu opasnost kada su izraelski udari počeli da pogađaju Teheran prije svitanja u petak. Za mnoge je to bio rani pokazatelj da će civili morati sami da se snađu.
Tokom rata između Irana i Iraka 1980-ih, Teheran je bio grad niskih zgrada, mnoge kuće imale su podrume u koje su ljudi mogli da se sklone, a postojale su i vježbe za slučaj napada i sirene. Danas je glavni grad prepun visokih stambenih zgrada zbijenih jedne uz druge, bez skloništa.
"To je greška iz prošlosti - što nijesu izgradili skloništa", rekla je 29-godišnja stanovnica Teherana koja je napustila grad u ponedjeljak. "Iako živimo pod sjenkom rata otkad znam za sebe."
Momak njene prijateljice poginuo je dok je išao u prodavnicu. "Ne očekuješ baš da tvoj partner, ili bilo ko tvoj, izađe iz kuće i nikad se ne vrati, kad je samo otišao u uobičajenu, rutinsku kupovinu", rekla je.
Oni koji se odluče da se presele to rade bez pomoći države. Vlasti su saopštile da otvaraju džamije, škole i stanice metroa kao skloništa. Neka od tih mjesta su zatvorena, a druga prepuna ljudi.
Stotine ljudi u petak veče su se nagurale u jednu teheransku stanicu metroa. Cijele porodice ležale su na podu. Jedna studentkinja, izbjeglica iz druge zemlje, rekla je da je provela 12 sati u stanici sa svojim rođacima. "Svi su tamo bili u panici zbog situacije", rekla je. "Niko ne zna šta će se dalje desiti, da li će biti rata i šta treba da rade. Ljudi misle da nigdje nije bezbjedno za njih." Ubrzo nakon što je napustila stanicu, vidjela je da je Izrael upozorio da jedan dio Teherana mora biti evakuisan.
"Za imigrantske zajednice jako je teško živjeti u ovakvoj situaciji", rekla je, objašnjavajući da ima osjećaj da nema gdje da pobjegne, a posebno ne u svoju domovinu, koju nije željela da imenuje.
Strah od režima isprepleten sa strahom od Izraela
Za Širin su neprijateljstva gorka i slatka u isto vrijeme. Iako se protivi teokratiji i načinu na koji režim tretira žene, ideja da Izrael bude taj koji će odlučivati o budućnosti njene zemlje teško joj pada.
"Koliko god da želimo kraj ovog režima, nismo željeli da do toga dođe rukom strane sile", rekla je. "Voljeli bismo da, ako već mora doći do promjene, to bude rezultat narodnog pokreta u Iranu."
U međuvremenu, 29-godišnjakinja koja je napustila Teheran imala je poruku za one van Irana: "Samo želim da ljudi zapamte da, šta god da se ovdje dešava, to za nas nije nešto uobičajeno. Životi ljudi ovdje, njihova egzistencija, jednako su dragocjeni kao što su bilo kome drugom bilo gdje na svijetu. Kako biste se vi osjećali da vaš grad ili vašu zemlju bombarduje strana država, i da ljudi umiru na sve strane?" "Mi razmišljamo na način: nemoguće da se ovo dešava. Ovo ne može da bude moj život".
Bonus video:
