Serin Hadad je pametna mlada žena. Ova dvadesetogodišnjakinja je za samo tri godine završila četvorogodišnje studije psihologije na Univerzitetu Komonvelt u Virdžiniji (VCU) i to sa najvišim akademskim počastima. Ipak, uprkos svim tim uspjesima, i dalje ne može da diplomira. Univerzitet joj uskraćuje diplomu, “ne zato što nisam ispunila uslove”, rekla mi je, “već zato što sam ustala u odbranu palestinskog života”.
Hadad, Palestinka sa američkim državljanstvom, podizala je svijest na kampusu o palestinskoj borbi za slobodu, kao članica univerzitetskog ogranka organizacije Studenti za pravdu u Palestini. To je za nju lična borba. Porijeklom iz Gaze, izgubila je više od 200 članova šire porodice u izraelskom ratu.
U aprilu 2024. bila je dio grupe studenata i pristalica VCU-a koji su pokušali da podignu protestni kamp. Univerzitet je iste noći pozvao policiju. Demonstranti su bili izloženi biber spreju i brutalnosti, a njih 13 je uhapšeno. Hadad nije bila optužena, ali je odvedena u bolnicu zbog povrede glave. “Krvarila sam. Bila sam modra. Posjekotine po cijelom tijelu. Policajci su me bacili na beton, otprilike šest puta.”
Međutim, pokušaj podizanja kampa prošle godine nije razlog zbog kojeg joj je uskraćena diploma. Razlog je ovogodišnje mirno obilježavanje tog događaja. A način na koji se sve to odvijalo - uz neprestano mijenjanje pravila od strane univerziteta i kampus policije - ukazuje na nešto zabrinjavajuće, što daleko prevazilazi granice jednog američkog univerziteta.
Izraelski rat u Gazi podriva mnogo toga što smo - kako u SAD tako i na međunarodnom nivou - smatrali prihvatljivim: od pravila koja uređuju slobodu govora, pa sve do samih zakona oružanog sukoba. Ne djeluje kao preuveličavanje reći da su temelji međunarodnog poretka posljednjih 77 godina ugroženi ovom promjenom u shvatanju pravnih i političkih obaveza koje imamo jedni prema drugima.
Taj kolaps je počeo nedostatkom odlučnosti liberalnog svijeta da obuzda izraelski rat u Gazi. Eskalirao je kada niko nije poduzeo ništa da spriječi bombardovanje bolnica. Širio se kada je masovna glad postala oružje rata. A sada doseže vrhunac u trenutku kada se totalni rat više ne doživljava kao nešto odvratno za čovječanstvo, već kao namjerna politika države Izrael.
Posljedice ovog sloma su duboke za međunarodnu, regionalnu, pa čak i unutrašnju politiku. Političko neslaganje se guši, politički jezik se nadzire, a društva koja su se tradicionalno smatrala liberalnim sve se više militarizuju protiv sopstvenih građana.
Mnogi od nas ne uviđaju koliko se toga promijenilo u posljednjih 20 mjeseci. Ali time zanemarujemo kolaps međunarodnog sistema koji je definisao naše živote generacijama - na sopstvenu kolektivnu štetu.
Strateško prepravljanje pravila nije jedinstveno za VCU. Ono se dešava širom SAD dok uprave univerziteta guše proteste u znak podrške pravima Palestinaca. U jednom od mnogih drugih primjera, desetinama profesora i studenata privremeno je zabranjen pristup biblioteci Harvarda krajem 2024. nakon što su tiho sjedili i čitali držeći transparente koji su podržavali slobodu govora ili se protivili ratu u Gazi - mada sličan protest u decembru 2023. nije naišao ni na kakve sankcije.
Da su ti studenti protestovali protiv ruskog rata u Ukrajini, nema sumnje da bi univerzitetske uprave odgovorile slavljenjem njihovih stavova. Univerziteti se, na kraju krajeva, ponose time što su laboratorije za testiranje kolektivnih društvenih vrijednosti. Kao mjesta razmišljanja i istraživanja, oni funkcionišu kao inkubatori budućih lidera.
Međutim, kada je riječ o pitanju Palestine, pojavljuje se drugačiji obrazac. Umjesto da saslušaju studente koji žele da se Izrael pozove na odgovornost za svoja djela, donosioci odluka na univerzitetima odlučuju da promijene pravila.
Takve sumnjive promjene pravila ne tiču se samo studenata. U razornom izvještaju, objavljenom u januaru, “ProPublica” je detaljno analizirala brojne načine na koje je Bajdenova administracija pomjerala granice u korist Izraela nakon 7. oktobra 2023. Sjećate li se prijetnji sankcijama protiv Izraela zbog invazije na Rafu? (“To je crvena linija”, rekao je Bajden.) Ili tridesetodnevnog ultimatuma da Izrael drastično poveća isporuku humanitarne pomoći? Ali ništa se nije dogodilo. Osim što je kratko pauzirana isporuka bombi od 0,9 tona, vojna oprema je nastavila da pristiže.
Lihijev zakon zahtijeva ograničavanje pomoći vojnim jedinicama stranih vlada koje su uključene u gruba kršenja ljudskih prava. Nikada nije primijenjen na Izrael. U aprilu 2024. činilo se da se državni sekretar Entoni Blinken sprema da sankcioniše Necah Jehudu, ozloglašeni bataljon Izraelskih odbrambenih snaga, u skladu sa Lihijevim zakonom. Na kraju je od toga odustao, i bataljon ne samo da je izbjegao američke sankcije, već su, prema navodima CNN-a, njegovi komandanti čak dobili zadatak da obučavaju kopnene trupe i vode operacije u Gazi.
“Teško je izbjeći zaključak da su sve te crvene linije bile samo dimna zavjesa”, rekao je Stiven Volt, profesor međunarodnih odnosa na Harvard Kennedy Schoolu, za ProPublicu. “Bajdenova administracija odlučila je da u potpunosti stane uz Izrael i samo se pretvarala da pokušava nešto da preduzme.”
Lihijev nije jedini američki zakon koji izraelska nekažnjivost dovodi do tačke pucanja. Krajem aprila 2024. vodeće američke vladine agencije za humanitarnu pomoć zaključile su da Izrael namjerno blokira ulazak hrane i ljekova u Gazu. Zakon o američkoj spoljnoj pomoći zahtijeva da vlada obustavi vojnu pomoć svakoj zemlji koja “direktno ili indirektno ograničava transport ili isporuku američke humanitarne pomoći”. Blinken je jednostavno ignorisao dokaze koje je dostavila njegova sopstvena administracija.
Čovječanstvo zakazuje u Gazi. “Činjenica da gledamo kako se jednom narodu potpuno oduzima ljudsko dostojanstvo zaista bi trebalo da uzdrma našu kolektivnu savjest”, izjavila je Mirjana Špoljarić Eger, predsjednica Međunarodnog komiteta Crvenog krsta
Pravila se savijaju kao trska kada je riječ o Izraelu, koji je u martu 2025. prekršio i primirje koje je Trampova administracija pomogla da se postigne u januaru. A sada svjedočimo novom nivou brutalnosti: korišćenju gladi kao oružja rata. U međuvremenu, izraelski političari otvoreno pozivaju na etničko čišćenje. Bezalel Smotrič, krajnje desničarski ministar finansija, hvalio se da Izrael “uništava sve što je ostalo od Pojasa Gaze” i da “vojska ne ostavlja nijedan kamen neprevrnut”. Dodao je: “Osvajamo, čistimo i ostajemo u Gazi sve dok Hamas ne bude uništen.” A njegova definicija Hamasa je vrlo široka. “Eliminišemo ministre, birokrate, finansijere - svakoga ko održava Hamasovu civilnu vlast”, objasnio je. Ubistvo civilnih članova vlade predstavlja ratni zločin.
SAD i međunarodna zajednica, ponovo, ne čine ništa.
Svakog dana, ono što se ranije nije smjelo ni izgovoriti, ne samo da se sada glasno izgovara već se i sprovodi - upravo zato što nailazi na gotovo nikakvu reakciju. Dvojica penzionisanih izraelskih pilota napisali su u hebrejskom izdanju izraelskog lista “Haarec” da je “jedan član Kneseta čak izjavio kako se izraelska vlada može pohvaliti time da uspijeva da ubije 100 ljudi dnevno u Gazi, a da niko ne bude šokiran”.
Ovaj stalni pomak u granicama prihvatljivog doveo je do kriminalnih politika i praksi prisilnog raseljavanja, masovne patnje i genocida - sve to uz pasivno prećutkivanje ili aktivno saučesništvo moćnih zemalja. Čak se i inače uzdržani Crveni krst oglasio zaprepašćenjem. “Čovječanstvo zakazuje u Gazi”, izjavila je Mirjana Špoljarić Eger, predsjednica Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, u intervjuu za BBC. “Činjenica da gledamo kako se jednom narodu potpuno oduzima ljudsko dostojanstvo zaista bi trebalo da uzdrma našu kolektivnu savjest”, rekla je.
Ipak, zvanično ogorčenje je u najboljem slučaju prigušeno, dok sve ono što se nekada smatralo institucionalno čvrstim - nestaje.
Šta je to u vezi s Izraelom što mu omogućava da prođe nekažnjeno za ubistvo? SAD već dugo štite Izrael od međunarodnih kritika i pružaju mu vojnu podršku. Razlozi koji se navode za tu podršku obično se kreću od “neraskidive” veze između dvije zemlje do uticaja Američko-izraelskog komiteta za javne poslove (AIPAC) u Vašingtonu.
Ali nije u pitanju samo Vašington. Izrael i palestinsko pitanje izazivaju duboke i bolne podjele širom zapadnog svijeta. Danska je nedavno zabranila djeci koja se pripremaju da glasaju na nacionalnim omladinskim izborima da raspravljaju o palestinskom suverenitetu. Zašto?
U razgovoru s Ezrom Klajnom iz “Njujork tajmsa”, profesorka međunarodnog prava ljudskih prava Ašı Bali ponudila je jedno objašnjenje za ono što Palestinu čini drugačijom. Ona ističe da je 1948. Palestina bila “jedina teritorija koja je bila predviđena za dekolonizaciju prilikom osnivanja Ujedinjenih nacija… a koja (do danas) nije dekolonizovana”.
Južnoafrička Republika je nekada bila u istoj kategoriji. Decenijama su Palestina i Južna Afrika bile “shvaćene kao primjeri nedovršene dekolonizacije, koji su se nastavili dugo nakon što je ostatak svijeta bio potpuno dekolonizovan”. Danas je Palestina posljednji izuzetak u tom istorijskom procesu - izuzetak koji je potpuno jasan ljudima koji su nekada bili podložni kolonizaciji, ali koji zapadni svijet odbija da prizna kao odstupanje.
Drugim riječima, za mnoge u SAD i velikom dijelu zapadnog svijeta, stvaranje države Izrael shvata se kao ispunjenje jevrejskih nacionalnih težnji. Za ostatak svijeta, to isto ispunjenje jevrejskih nacionalnih težnji učinilo je dekolonizaciju Palestine nedovršenom.
Istoričar Toni Džad je 2003. napisao da je “problem s Izraelom u tome… što je došao prekasno. Uvezao je karakteristično separatistički projekat iz kasnog 19. vijeka u svijet koji je već krenuo dalje, svijet individualnih prava, otvorenih granica i međunarodnog prava. Sama ideja ‘jevrejske države’ - države u kojoj Jevreji i jevrejska religija uživaju ekskluzivne privilegije, dok su nejevrejski građani trajno isključeni - ukorijenjena je u nekom drugom vremenu i prostoru. Izrael je, ukratko, anakronizam”.
Džadova teza da je Izrael relikt jedne druge epohe zahtijeva razumijevanje kako je globalni talas dekolonizacije značajno ubrzan nakon 1945. godine. Rezultat je bio novi svijet - ali svijet koji je napustio Palestince, ostavivši ih 1948. u izbjegličkim kampovima. Taj novi svijet, koji je iznikao iz pepela Drugog svjetskog rata, postao je ono što danas nazivamo “međunarodnim poretkom zasnovanim na pravilima”, čiji je temelj upravo međunarodno pravo.
Međunarodno pravo u tom periodu postaje znatno kodifikovanije. Godina 1948. nije bila samo godina palestinske nakbe (arapski za “katastrofu”) i izraelske nezavisnosti. To je bila i godina kada je usvojena Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (UDHR). Zajedno sa Poveljom UN iz 1945, UDHR predstavlja osnovu međunarodnog prava o ljudskim pravima.
Međutim, kakvu vrijednost ima “poredak zasnovan na pravilima” ako se ta pravila stalno mijenjaju?
Istina je da nikada zapravo nismo živjeli u “međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima” - ili bar ne u onom kakvim ga većina ljudi zamišlja kada čuje taj izraz. Ideja da međunarodno pravo postavlja granice djelovanju država nije spriječila genocid u Ruandi. “Poredak zasnovan na pravilima” nije zaustavio američku “ilegalnu” invaziju na Irak 2003. Davno prije 2023. Izrael je rutinski kršio rezolucije Savjeta bezbjednosti. Nije spriječio ni Hamas da počini ratne zločine 7. oktobra.
Problem međunarodnog prava nije samo u tome što mu nedostaje mehanizam za primoravanje neposlušnih država na poštovanje. Problem je, kako piše pravni teoretičar Jan Herd u svojoj knjizi How to Do Things With International Law iz 2017, to što je “međunarodno pravo vjerovatnije alat u rukama moćnih nego slabih”.
Mi obično pravo posmatramo kao dogovoreni skup ograničenja našeg ponašanja. Kao što je rekao Dvajt D. Ajzenhauer: “Svijet više nema izbora između sile i prava. Ako civilizacija želi da opstane, mora izabrati vladavinu prava.”
Ali, šta ako pravo bolje razumijemo kao sistem koji, istina, ograničava ponašanje, ali što je još važnije - određuje šta je moguće? Onaj ko određuje granice, određuje i šta je prihvatljivo. Zbog toga su moćni daleko spremniji i sposobniji da pomjere granice prihvatljivog u svoju korist. Kako objašnjava Herd, međunarodno pravo “olakšava imperiju u tradicionalnom smislu jer moćne države… oblikuju značenje međunarodnih pravila i obaveza kroz tumačenje i praksu”.
Iako međunarodno pravo generalno zabranjuje ratovanje, ono pravi izuzetak kada je riječ o samoodbrani - a upravo moćne države imaju mogućnost da redefinišu šta se smatra legitimnom samoodbranom. (Izrael, na primjer, uopšteno tvrdi da je njegova agresija prema Iranu čin samoodbrane, baš kao što Rusija eksplicitno tvrdi da se brani napadom na Ukrajinu.) U svojoj knjizi, Herd ispituje kako su SAD opravdavale upotrebu dronova i čak mučenja pozivajući se na međunarodno pravo. Za Herda međunarodno pravo nije sistem koji stoji iznad politike. Ono jeste politika.
Međunarodno pravo, u praksi, bolje je razumjeti kao stalno pomjeranje linije prihvatljivog ponašanja. Možda upravo sada dolazimo do tačke u kojoj se ta linija toliko udaljila od izvornih namjera međunarodnog prava da je sam sistem na ivici kolapsa.
Izraelska kampanja u Gazi nosi zastrašujuću mogućnost toliko radikalnog pomjeranja te linije prihvatljivosti da bi genocid mogao postati zakonito oružje rata. Ako mislite da pretjerujem, razmislite o onome što je Kolin Džouns napisao ranije ove godine u “Njujorkeru”. Džouns je razgovarao s ključnim pravnicima iz američkog vojnog establišmenta o njihovim stavovima prema izraelskoj kampanji u Gazi. Otkrio je da je američka vojska duboko zabrinuta da bi mogla biti sputana međunarodnim pravom u budućem ratu protiv velike sile poput Kine - toliko da izraelsko “olabavljenje ograničenja kada je riječ o civilnim žrtvama” korisno pomjera granice za buduće američko ponašanje.
Za američku vojsku, piše Džouns, “Gaza ne djeluje samo kao generalna proba za vrstu borbe s kojom bi se američki vojnici mogli suočiti. Ona je i test američke javnosti - koliko smrti i razaranja je spremna da toleriše u takvom obliku ratovanja.”
U kakvoj to budućoj noćnoj mori mi zapravo već živimo?
U svojoj knjizi Herd takođe prikazuje suštinsku razliku između domaćih i međunarodnih pravnih poredaka. Od domaćeg prava, kaže on, očekujemo da bude “jasno, stabilno i unaprijed poznato”, dok međunarodno pravo zavisi od saglasnosti država.
Prezir koji Tramp pokazuje prema institucijama međunarodnog prava ne može biti jasniji. Uveo je sankcije sudijama i pravnicima Međunarodnog krivičnog suda nakon što su izdati nalozi za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i bivšeg ministra odbrane Joava Galanta. Prekršio je Povelju UN bombardovanjem Irana - suverene države koja nije predstavljala neposrednu prijetnju SAD. Globalni odgovor? Blaga osuda francuskog predsjednika Emanuela Makrona i puna podrška generalnog sekretara NATO-a, Marka Rutea.
Njegovo nepoštovanje domaćih pravnih institucija jednako je očigledno. Pozivao se na lažne vanredne situacije kako bi sebi prisvojio “vanredna ovlašćenja” kao nijedan predsjednik prije njega, što mu je omogućilo da zaobiđe Kongres i, u suštini, vlada dekretom. Poslao je vojne trupe u Kaliforniju uprkos protivljenju guvernera te savezne države, a apelacioni sud je čak odobrio njegovu odluku. Otvoreno se kreće na granici nepoštovanja različitih sudskih naloga.
Šta se dešava? Lako je pomisliti da živimo u novoj eri bezakonja, ali to ne bi zahvatilo suštinu promjene koja nam se događa pred očima. Ne radi se o odsustvu zakona. Riječ je o preoblikovanju zakona. Tramp i lideri poput njega ne teže toliko uništenju prava koliko njegovoj kolonizaciji - da prisvoje zakon tako što će sami određivati njegove granice, kako bi služio njihovim interesima. Za njih, zakon postoji da bi se povinovao njihovoj volji, da bi uništio njihove protivnike i pružio alibi za ponašanje koje bi se, u boljoj verziji našeg svijeta, smatralo zločinom i bilo kažnjeno.
Možda i nije iznenađujuće što nešto tako ranjivo kao što je međunarodno pravo može popucati pod današnjim pritiscima. Ono što jeste iznenađujuće jeste to koliko s njim gubimo i osjećaj unutrašnje stabilnosti, mira i bezbjednosti - i koliko je borba za Palestinu povezana s tim unutrašnjim raspadanjem, naročito kada je riječ o slobodi izražavanja. Dovoljno je da pitate Serin Hadad ili Mahmuda Kalila, aktivistu za prava Palestinaca koji je proveo 104 dana u pritvoru zbog političkog govora zaštićenog ustavom, a i dalje se suočava s mogućnošću deportacije.
Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, poput Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, usvojena je sudbonosne 1948. godine. Njeno donošenje bilo je hitno i neophodno nakon nacističkog Holokausta nad Jevrejima, a savremeno međunarodno pravo zasnovano je na ideji da će međunarodna zajednica zajedno raditi na sprečavanju budućih genocida. Iako u prošlosti nismo ispunili to obećanje, danas su upravo izraelski akti istrebljenja i genocida nad Palestincima u Gazi – uz stalno finansiranje i podršku sa Zapada - najviše doprinijeli urušavanju globalnog poretka zasnovanog na pravilima. S obzirom na stanje u kojem se danas nalazi, teško da će taj sistem doživjeti stotu godinu postojanja.
A njegov se kolaps može direktno pripisati licemjerju s kojim je svijet tretirao Palestince. Nijedna druga grupa nije bila izložena tako dugotrajnom stanju gubitka unutar liberalnog poretka koji je nastao nakon 1945. godine. Palestinske izbjeglice predstavljaju “najstariju i najveću hroničnu izbjegličku populaciju” u savremenom svijetu. A zahtjevi koji se pred Palestince postavljaju da bi uopšte preživjeli – iz sata u sat postaju sve suroviji. U Gazi, očajni Palestinci svakodnevno bivaju ubijeni od strane snajperista i dronova dok čekaju hranu. Ovo je oblik totalnog rata koji savremeni svijet ne bi smio ni da vidi, a kamoli da ga opravdava.
Niko ne zna šta će zamijeniti međunarodni poredak koji se trenutno urušava pred našim očima, ali svaki politički sistem koji daje prednost kažnjavanju onih koji protestuju protiv genocida umjesto zaustavljanju ubijanja - očigledno je došao do svog kraja.
Ako u ovoj bijesom izazvanoj bijedi postoji tračak nade, onda je to sve veći broj ljudi širom svijeta koji odbijaju da budu ućutkani zastrašivanjem.
Pobjeda na političkoj sceni uvijek zavisi od više faktora, ali nekada je i sama izjava podrške Palestini bila politička smrtna presuda. Da li je moguće da smo na ivici promjene? Možda sloboda za Palestinu više nije teret, već nova politička snaga koja donosi pobjede?
Palestina je danas možda najsnažniji izraz, kako mi je rekla Serin Hadad, toga kako se “moć osjeća ugroženom pred istinom”. Nastavila je: “Ako se toliko plaše studenta s transparentom, porukom ispisanom kredom ili zahtjevom za pravdom - onda smo jači nego što žele da vjerujemo”. Nadamo se da je u pravu. Zbog svih nas.
Tekst je preuzet iz “Gardijana”
Priredila: N. B.
Bonus video:
