Donald Tramp je, čini se, zaboravio da se Aljaska nalazi u Sjedinjenim Državama kada je u ponedjeljak rekao da planira da se u petak sastane sa Vladimirom Putinom "u Rusiji" na dugo očekivanom samitu.
To je bio najnoviji u nizu gafova američkog predsjednika, mada bi, prije nešto više od vijeka i po, ono što je rekao bilo tačno.
Aljaska, sa Novo-Arhangelskom kao regionalnom prijestonicom, ostala je dio Ruskog carstva pod carem Aleksandrom II sve do prodaje Sjedinjenim Državama 1867. godine.
Ako Putin, kako se očekuje, stigne na Aljasku, dočekaće ga tragovi nekadašnjeg ruskog prisustva. Od divljih, krševitih obala ostrva Baranof do Enkoridža, najvećeg grada te države, ruske pravoslavne crkve sa svojim prepoznatljivim kupolama i dalje su prisutne u toj oblasti.
Rusko prisustvo na Aljasci započelo je ne vojnom silom, već trgovinom krznom. Sredinom 18. vijeka, trgovci i pustolovi kretali su se na istok preko Sibira, vođeni obećanjem unosnog krzna morskih vidri. Do 1780-ih, Katarina Velika je odobrila osnivanje Rusko-američke kompanije, dajući joj monopol nad trgovinom i upravljanjem na tom području.
Trgovac Aleksandar Baranov je učvrstio rusku vlast u tom regionu krajem 18. vijeka, šireći naselja i nemilosrdno gušeći otpor, naročito onaj starosjedilaca Tlingita, koji su mu dali nadimak "Bez srca".
Ruski pravoslavni sveštenici su u Novom Arhangelsku (današnjoj Sitki) podigli su katedralu Svetog Mihaila, koja više od 150 godina kasnije i dalje dominira panoramom grada.
Međutim, Rusko carstvo je do sredine 19. vijeka počelo da posmatra Aljasku više kao teret nego kao prednost i tiho je tražilo kupca. Nakon ponižavajućeg poraza u Krimskom ratu, ta teritorija je postala finansijsko opterećenje za Sankt Peterburg, a situaciju su dodatno pogoršavali rastući strahovi od širenja britanskog pomorskog prisustva na Pacifiku.
"Gardijan" piše da se prodaja Aljaske pokazala kao rijedak diplomatski dobitak za obje strane. Za Rusiju je to bio način da povrati novac, stekne novog, sve uticajnijeg saveznika preko Atlantika i izbjegne mogući sukob s Britanijom, a za SAD prilika da spriječe evropsko zadiranje i potvrde svoj rastući uticaj na Pacifiku.
Ipak, kada je Rusko carstvo 1867. pristalo na prodaju, malo ko je s obje strane Pacifika to odmah vidio kao potpuni trijumf.
U Sankt Peterburgu, neki su je smatrali najnovijim imperijalnim poniženjem. Kolonija, udaljena i skupa za snabdijevanje, nikada nije bila dragulj carstva, ali je cijena, 7,2 miliona dolara, mnogima djelovala uvredljivo niska.
"Zar je osjećaj nacionalnog ponosa zaista toliko bezvrijedan da se može žrtvovati za svega šest ili sedam miliona dolara", objavio je liberalni list "Golos".
Širom SAD, državni sekretar Vilijam H. Sjuard, koji je pregovarao o sporazumu, ismijavan je jer je potrošio, kako su kritičari smatrali, nerazumnu sumu na zaleđenu pustoš.
Drugima je bila sumnjiva niska cijena i pitali su se da li je Rusija jednostavno uvalila bezvrijedan komad teritorije.
Ipak, ta percepcija se ubrzo dramatično promijenila. Zlatne groznice s kraja 19. vijeka i otkriće naftnih polja decenijama kasnije pretvorili su ono što je nekada ismijavano kao "Sjuardova ludost" u jednu od resursima najbogatijih teritorija SAD i jednu od najboljih pogodbi u istoriji.
Jeftina prodaja ostala je urezana u ruskom sjećanju i povremeno je nadahnjivala marginalne nacionalističke pozive na ponovno preuzimanje Aljaske.
Kada su Amerikanci 1974. protestovali zbog niske cijene koju je SSSR platio za pšenicu, sovjetski trgovinski zvaničnik Vladimir Alkimov je podsjetio da je Aljaska prodata za svega sedam miliona dolara.
Raspoloženje je 1867. bilo drugačije i prodaja Aljaske je otvorila prolazno poglavlje toplijih odnosa između Rusije i SAD.
To otopljavanje odnosa je, kako piše "Gardijan", kulminiralo 1871. godine, kada je veliki knez Aleksej Aleksandrovič predvodio pomorsku grupu ka Njujorku, gdje je dočekan vojnim paradama, svečanim prijemima i građanskim počastima.
Kada se Tramp i Putin ove sedmice sastanu na Aljasci, ta pozadina nudi izglede za istorijsko obnavljanje veza. "Gardijan" ističe da Ukrajini ostaje da se nada da ovoga puta takvo otopljavanje neće doći na račun njene teritorije, i da je era u kojoj se zemlja trampila kao valuta u dogovorima velikih sila ostala u prošlosti.
Putin će biti prvi ruski predsjednik koji je posjetio Aljasku. To će biti njegovo osmo putovanje u SAD kao predsjednika, funkciju koju obavlja od kraja 1999. godine, osim četvorogodišnje pauze od 2008. do 2012, kada je njegov bliski saveznik Dmitrij Medvedev obavljao najvišu dužnost u Kremlju.
Ruski jezik se i dalje predaje
Ruska pravoslavna crkva je učvrstila prisustvo na Aljasci nakon osnivanja Rusko-američke kompanije i jedan je od najznačajnijih preostalih ruskih uticaja u toj državi.
Više od 35 crkava je rasuto duž obale Aljaske, prema podacima organizacije posvećene očuvanju tih građevina.
Lokalni dijalekt nastao iz ruskog jezika, pomiješan s jezicima starosjedilaca, opstao je decenijama u raznim zajednicama, naročito u blizini Enkoridža, iako je danas praktično nestao, piše AFP.
Međutim, u blizini masivnih glečera na južnom poluostrvu Kenai, ruski jezik se i dalje predaje.
Mala seoska škola pravoslavne zajednice poznate kao "starovjerci", osnovana 1960-ih godina, podučava ruski oko stotinu učenika.
Jedna od najpoznatijih izjava o blizini Aljaske i Rusije potekla je 2008. godine od Sare Pejlin, tadašnje guvernerke i potpredsjedničke kandidatkinje republikanca Džona Mekejna.
"Oni su naši susjedi, i zapravo možete vidjeti Rusiju s kopna ovdje na Aljasci, s jednog ostrva na Aljasci", rekla je Pejlin.
Iako nije moguće vidjeti Rusiju s kopna Aljaske, svega četiri kilometra dijeli dva ostrva koja se nalaze jedno naspram drugog u Beringovom moreuzu.
Rusko ostrvo Veliki Diomed leži zapadno od američkog ostrva Mali Diomed, na kojem živi nekoliko desetina ljudi.
Južnije, dvojica Rusa iskrcala su se u oktobru 2022. na udaljeno ostrvo Sveti Lorens, koje se nalazi nekoliko desetina milja od ruske obale, kako bi zatražili azil.
AFP piše da su oni pobjegli samo nekoliko sedmica nakon što je Putin naredio nepopularnu mobilizaciju građana radi jačanja invazije na Ukrajinu.
Američka vojska godinama navodi da redovno presrijeće ruske avione koji se previše približe američkom vazdušnom prostoru u tom regionu.
Međutim, Rusija navodno nije zainteresovana da povrati tu teritoriju, a Putin je 2014. izjavio da je Aljaska "previše hladna".
Bonus video:
