Strani zvaničnici pozvani u Bijelu kuću znaju da promišljen poklon može pomoći da se podmažu točkovi diplomatije. Volodimir Zelenski, predsjednik Ukrajine, odlučio se za siguran izbor kada je ove sedmice stigao u Vašington, poklonio je palicu za golf svom domaćinu opsjednutom tim sportom, Donaldu Trampu. Raniji pokloni iz inostranstva uključivali su predsjednički privatni avion iz Katara, luksuzni set Mont Blanc nalivpera od Angele Merkel (nedostojan predsjedničkog flomastera "Sharpie") i portret Donalda J. Trampa napravljen od dragog kamenja, poklon Vijetnama.
Dok povorka evropskih lidera kreće prema Vašingtonu da pruži podršku Zelenskom, postavlja se pitanje, kakvu upečatljivu sitnicu sa svog kontinenta mogu pokloniti predsjedniku koji već ima sve. Tramp, međutim, zasigurno ima nešto na umu. Jer postoji jedna "igračka" iz Evrope na koju se u posljednje vrijeme više puta pozivao: medalja dodijeljena dobitnicima Nobelove nagrade za mir. Njegova čežnja za priznanjem koje svake godine dodjeljuje odbor imenovan od norveškog parlamenta dodatno ubrzava američku diplomatiju na način koji bi mogao istovremeno ohrabriti Evropu i izazvati paniku.
Jedna očigledna zavjera nameće se vještom diplomati: može li Evropa, kao domovina Nobelovih nagrada, ponuditi izgled sjajne medalje i svečane večere u Oslu kao neku vrstu "šargarepe" kojom bi privukla Trampa na svoju stranu kada je riječ o Ukrajini? Avaj, odbor koji odlučuje o nagradi, sastavljen od pet uglednih Norvežana iz sfere politike i civilnog društva, izgleda da je iznad takvih smicalica. Trampova stalna uvjeravanja da se ne bori za to priznanje, niti da vjeruje da će ga ikada dobiti, tumače se kao sigurni znaci da ga očajnički želi. (Nedavni telefonski poziv norveškom ministru finansija Jensu Stoltenbergu, u kojem je, navodno, pomenuta Nobelova nagrada zajedno s prijetnjama uvođenjem tarifa, predstavlja još jedan trag.) Tramp želi da njegove vještine u sklapanju poslova budu priznate i u poduhvatima izvan gradnje kičastih nebodera, a nema veće pozornice od diplomatije. Globalne elite podsmjehuju se pukom zarađivanju novca. Ali priznanje iz Osla vrijedi mnogo više od težine same medalje u zlatu (oko 200 grama, odnosno 20.000 dolara).
Mogućnost da se pridruži Teodoru Ruzveltu, Majki Terezi i Martinu Luteru Kingu kao dobitnik Nobelove nagrade (najbolje je ne pominjati Baraka Obamu) gurnula je Trampa u ulogu "glavnog mirotvorca". Posljednjih mjeseci hvalio se da širi harmoniju brže nego što svjetski zlikovci mogu izazvati sukobe. Pomalo nevjerovatno, pripisivao je sebi zasluge za okončanje šest (ponekad i sedam) ratova u isto toliko mjeseci. Gdje li samo nalazi vremena? Barem u njegovoj glavi, mir sada vlada između Demokratske Republike Kongo i Ruande; nema ničeg osim bratske ljubavi između Indije i Pakistana; oružje će zauvijek utihnuti u sukobima između Azerbejdžana i Jermenije, Irana i Izraela, Tajlanda i Kambodže. Ratni huškači, koji su se pokajali, među njima i izraelski premijer Benjamin Netanjahu (koji se i nije pokajao kada je riječ o Gazi), podržali su Trampa za Nobelovu nagradu.
Ipak, da bi osigurao to priznanje, Tramp zna da mora da se pozabavi najtežim ratom od svih: punom invazijom Rusije na Ukrajinu. Predsjednik je vodio kampanju s obećanjem da se mir može postići za samo 24 sata. Čak i Hilari Klinton, nekada njegova zakleta protivnica, kaže da bi postizanje dogovora koji ne podrazumijeva nove teritorijalne ustupke Ukrajine bilo vrijedno nagrade.
To predstavlja priliku za Evropu. Američki predsjednik je povremeno djelovao nezainteresovano za rat u Ukrajini. Nakon što se pokazalo da je brz dogovor nedostižan, izgledalo je da je spreman da sukob odbaci kao "Bajdenov rat" i krene dalje. Ako blistava iluzija Nobelove nagrade može da preusmjeri njegovu mesijansku sujetu ka većem angažmanu, tim bolje. Evropljani se nadaju da će Tramp, kada jednom bude dovoljno uključen, shvatiti da je upravo Rusija prepreka realističnom dogovoru - a time i njegovom šepurenju u Oslu.
Ipak, Trampova želja za Nobelom nosi i rizike. Njegove šeme za "brzi mir" mogle bi doći na račun mukotrpnog rada potrebnog da se borbe trajno okončaju. Tramp, nikada sklon detaljima, instinktivno će težiti naslovu o završenom ratu, ostavljajući Vladimiru Putinu da se bavi sitnim slovima. Ali puko fotografisanje u Ružičnjaku Bijele kuće nije dovoljno za Zelenskog. Ono što je njemu najpotrebnije jesu bezbjednosne garancije koje bi Amerika makar morala da podrži, a koje ostaju iritantno nejasne. Ako se pregovori otegnu, što će se nesumnjivo i desiti, Tramp bi mogao zaključiti da je lakše pritisnuti Ukrajinu da prihvati loš mir nego natjerati Rusiju na trajan.
Osim čežnje za zlatnom medaljom, Tramp izgleda zaista prezire ratove (i šalio se da bi njihovo okončanje moglo biti njegov put u raj). Ako ništa drugo, Tramp u ulozi mirotvorca prijatniji je za saradnju. Evropski lideri koji su posjećivali Bijelu kuću dobijali su od predsjednika ponizne pohvale, za razliku od ranijih susreta. Hoće li to potrajati i poslije 10. oktobra, kada nagrada za mir, neizbježno, bude dodijeljena nekome drugom? Jer, možemo se kladiti da nijedan normalni Norvežanin ne bi izabrao Trampa za bilo kakvu nagradu, a kamoli za mir. Taj čovjek je, uostalom, prijetio invazijama na zemlje, kresao američku spoljnu pomoć i raspoređivao vojsku u sopstvenoj prijestonici.
Ako evropski lideri nemaju moć da Trampu nabave Nobelovu nagradu, treba da urade sljedeće: da glasno proglašavaju kako podržavaju Trampa za nagradu, da u prilog tome pošalju i pisma podrške, te da šalju signale da se "sa Oslom već razgovaralo". Takve nominacije nemaju nikakvu težinu; više od 100.000 uglednih ličnosti, uključujući profesore istorije na univerzitetima četvrtog ranga, mogu predložiti koga žele. Nekoliko stotina prijedloga ulazi u uži izbor svake godine; čak je i Adolf Hitler, od svih ljudi, jednom bio nominovan. Ali taj gest će biti dobro prihvaćen u Mar-a-Lagu. Ako Evropa pronađe način da usmjeri Trampove zablude o nagradi u svoju korist, malo nobelovske lakrdije moglo bi da se isplati.
Prevod: N. B.
Bonus video:
