Ručak je bio završen i kafa poslužena u istočnom krilu Bijele kuće, ali američki predsjednik Bil Klinton, 48, i ruski predsjednik Boris Jeljcin, 63, još nisu bili razmijenili ni riječ o istočnom proširenju NATO-a. Na kraju, Klinton je uhvatio za ruku svog gosta i rekao: “Borise, još jedna stvar: o NATO-u. Molim te, imaj na umu, nikada nisam rekao da ne bismo trebalo da razmotrimo Rusiju za članstvo… u NATO-u. Dakle, kada govorimo o proširenju NATO-a, naglašavamo uključenost, a ne isključenost”. Zatim je dodao: “Moj cilj je da radim s tobom i drugima na tome da maksimalno povećamo šanse za istinski ujedinjenu, jedinstvenu i integrisanu Evropu”.
“Razumijem”, odgovorio je Jeljcin. “I zahvalan sam ti na tome što si rekao.”
Taj američko-ruski samit održan je u septembru 1994. Pet godina kasnije, Poljska, Češka i Mađarska pridružile su se Alijansi, a zatim i još 11 evropskih država u okviru istočnog proširenja NATO-a. Ali Rusija, najveća zemlja na svijetu, nije bila među njima.
Da se Rusija pridružila, NATO bi postao najmoćniji vojni savez u ljudskoj istoriji, protežući se od San Franciska do Vladivostoka, s kontrolom nad gotovo svim nuklearnim oružjem na svijetu u tom trenutku. Od zvaničnih nuklearnih sila, samo Kina ne bi bila članica. Ali ta vizija nikada nije postala stvarnost. Naprotiv, odnosi Rusije i Zapada od tada su se značajno pogoršali. Pod Jeljcinovim nasljednikom Vladimirom Putinom, Moskva je sada vjerovatno jednako daleko od članstva u NATO-u kao što je bila u vrijeme diktatora Kremlja Josifa Staljina. A upravo je Staljinova agresivna spoljna politika dovela do osnivanja NATO-a 1949. godine. Neki zapadni političari čak strahuju da bi Putin mogao da pokrene napad na NATO nakon moguće pobjede u Ukrajini.
Šta je, dakle, bila namjera kada je američki predsjednik sa svojim gostom razgovarao o mogućem pristupanju Rusije NATO-u? Da li je ideja bila ozbiljna, kao što je Klinton tvrdio, nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022, kada je rekao da su tokom njegovog predsjedništva “ostavili otvorena vrata za eventualno članstvo Rusije u NATO-u”?
Ili treba vjerovati Putinu, koji je protivurječio Klintonu i stvorio utisak da zapravo nikada nije postojao put za Rusiju da postane članica Alijanse? Da li je Zapad prokockao priliku da ubijedi Moskvu da odustane od puta koji je na kraju doveo do napada na Ukrajinu?
“Špigl” je proučio ranije povjerljiva njemačka dokumenta iz 1994. godine. To je bila godina kada su države članice NATO-a donijele suštinsku odluku da prime zemlje koje su ranije pripadale Varšavskom paktu. Dokumenta potiču iz privatnog arhiva jednog od učesnika i iz zbirke dokumenata koju Institut za savremenu istoriju redovno objavljuje u ime njemačkog Ministarstva spoljnih poslova. Među njima su i pisma koja je njemački kancelar Helmut Kol slao Klintonu, izvještaji njemačkih diplomata iz Moskve i Vašingtona, kao i interne analize sastavljene za ministra spoljnih poslova Klausa Kinkela.
Prema dokumentima, Klinton je zaista razmatrao uključivanje Rusije u NATO. To je bila “zvanična pozicija SAD”, izvijestio je 1994. njemački ambasador Tomas Matusek iz Vašingtona.
Klinton, vedri južnjak optimistične prirode, vjerovao je da njegova generacija - nova generacija - ima posebnu odgovornost za oblikovanje budućnosti. Takođe je smatrao da je Hladni rat pokazao da je gotovo sve moguće.
Američka vlada u to vrijeme redovno je razgovarala sa saveznicima o mogućnosti pristupanja Rusije, poput sastanka 15. januara u sjedištu NATO-a u Briselu. Tamo je doputovao i Strob Talbot, Klintonov prijatelj sa studijama, stručnjak za Rusiju i najvažniji predsjednikov savjetnik kada je riječ o istočnom proširenju NATO-a. Talbot je prisutne ambasadore NATO-a informisao o Klintonovom stavu. Nakon toga, njemački predstavnik je izvijestio Bon da bi, ukoliko Alijansa slijedi američki pristup, pitanje ruskog članstva moralo da bude razmatrano “već u roku od nekoliko godina.” Nekoliko nedjelja kasnije, njemački diplomata iz Vašingtona javio je da je Talbot čak naveo i vremenski okvir, rekavši da bi proces mogao da počne oko 2004. godine.
Zabrinutost Njemačke
Dokumenta, koja su sada dostupna, takođe pokazuju da su Klinton i Talbot naišli na značajan otpor. Klinton je tek prethodne godine izabran za predsjednika SAD, a Talbot je bio novajlija u Stejt departmentu, nakon što je ranije radio kao novinar u magazinu “Tajm”. Njih dvojica nisu uspjeli da ubijede ni iskusne službenike unutar sopstvene vlade u svoj plan, kako je 1994. zabilježila iznenađena delegacija njemačkog Ministarstva spoljnih poslova.
Njemci su tada imali sastanke sa visokim zvaničnicima Stejt departmenta, Bijele kuće, Pentagona i CIA-e. Svi su rekli da ne mogu da shvate zašto Klinton već odavno nije “promijenio” svoj pristup mogućem članstvu Rusije u NATO-u. Jedan službenik njemačke ambasade nazvao je taj susret “značajnim”.
Američki predsjednik suočio se i sa snažnim protivljenjem saveznika u Evropi, posebno vlade kancelara Kola. Kada je riječ o mogućem uključivanju Rusije u NATO, njemačka vlada bila je “fleksibilna kao beton”. Rusko članstvo bilo bi “smrtovnica Alijanse”, žalio se ministar odbrane Folker Rije, jedan od visokih članova Kolove Demohrišćanske unije (CDU), iako će Rije kasnije promijeniti svoj stav.
Diplomate u Bonu sastavile su poduži spisak razloga za bojazan: unutrašnje razlike bi postale prevelike, NATO ne bi mogao da donosi odluke. Pored toga, Alijansa je bila “polisa osiguranja protiv ruske nestabilnosti” - polisa koja ne bi vrijedila ako bi Moskva postala članica. Najvažnije od svega, ukoliko bi Moskva postala dio Alijanse, zapadni vojnici mogli bi da budu primorani da “brane Rusiju na granici s Kinom (nuklearnom silom) i Mongolijom”. Takva stvar bila je nezamisliva, a time bi bila oslabljena i vjerodostojnost člana 5 Sjevernoatlantskog ugovora, koji predviđa da je napad na jednu članicu napad na sve.
Zaključak: “Pristupanje Rusije značilo bi kraj Alijanse kakvu poznajemo.”
To je bila suštinska zabrinutost koja se nije mogla tek tako odbaciti. Bon nije vjerovao da bi čak i pouzdano demokratska Rusija ikada mogla biti dio Alijanse.
Pošto su i druge evropske članice NATO-a dijelile ovo mišljenje, teško je zamisliti kako bi Rusija ikada mogla postati članica, posebno jer se odluke o pristupanju Alijansi donose jednoglasno. Godinama kasnije, Klintonov nasljednik Džordž V. Buš nije uspio da obezbijedi članstvo Ukrajine u Alijansi zbog protivljenja njemačke kancelarke Angele Merkel i drugih evropskih lidera.
Kinkelov izgovor
Ipak, Kol i Kinkel nisu željeli da otuđe Kremlj. Radna grupa sastavljena od službenika kabineta njemačkog nakcelara, Ministarstva spoljnih poslova i Ministarstva odbrane formulisala je dokument o stavu, koji je u novembru 1994. distribuiran svim njemačkim predstavništvima u inostranstvu. U njemu je pisalo: “Rusija, baš kao i Ukrajina i Bjelorusija, ne može dobiti članstvo ni u ZEU ni u NATO. Međutim, javne izjave u tom smislu treba izbjegavati, imajući u vidu željene sporazume s moskovskim rukovodstvom.” Zapadnoevropska unija (ZEU) bila je evropski odbrambeni savez koji je kasnije raspušten.
Kada je ruski ministar spoljnih poslova Andrej Kozirjev u jednom trenutku pitao svog njemačkog kolegu šta Njemačka ima protiv pristupanja njegove zemlje NATO-u, Kinkel je brzo smislio izgovor. NATO, rekao je prema novim dokumentima, “trenutno” nije bio spreman za pristupanje Rusije.
Kol je, za razliku od njega, bio pošteđen neprijatnog pitanja u telefonskim razgovorima i susretima s Jeljcinom, tvrdi Joakim Biterlih, tada najvažniji kancelarov savjetnik za spoljnu politiku. Jeljcin vjerovatno to nije pominjao jer je smatrao da to u velikoj mjeri zavisi od Amerikanaca. A Kol je jednostavno izbjegavao da kaže bilo šta. “Špigl me jednom opisao kao posljednjeg dinosaurusa”, rekao je Kol Klintonu u tom periodu. “A ako je to tačno, trebalo bi da se krećem pažljivo”. Dinosaurusi, dodao je, ne moraju uvijek biti u prvim redovima.
Trojica političara, Kol, Klinton i Jeljcin, bili su međusobno prisni i razgovarali neformalno. Sin zemljoradnika sa Urala, Jeljcin je odrastao u siromaštvu prije nego što je postao inženjer. Kol, koji je bio približno istih godina, poštovao je hrabrost i spremnost na reforme koju je pokazao Jeljcin, koji je 1994. godine ugušio pokušaj komunističkog puča. Kol je smatrao da je zapadna podrška Jeljcinu od vitalnog značaja, ali nije vjerovao da ta podrška treba da bude u obliku članstva u NATO-u.
Jeljcinov test
Prilično spektakularna ideja u početku je došla iz Kremlja, kada je Jeljcin prvi put izrazio interesovanje za članstvo u NATO-u 20. decembra 1991. To su bili posljednji dani Sovjetskog Saveza, koji se raspao krajem te godine, a kao predsjednik nove Rusije, Jeljcin je u pismu Briselu napisao da je spreman da članstvo posmatra “kao dugoročni politički cilj”.
Bio je to predlog koji se uklapao u optimističko raspoloženje tog vremena: Rusija je, obećao je Jeljcin, “udahnula vazduh demokratije, osjetila slobodu”, dodajući da će postati “drugačija zemlja”.
Kada su Poljska, Češka i Mađarska godinu i po kasnije ušle u Alijansu, Kozirjev, Jeljcinov šef diplomatije, zamolio je Amerikance da tretiraju Ruse isto kao i ostale nove demokratije.
Kozirjev danas živi u SAD i kritičar je Vladimira Putina. Još tada su stručnjaci za Rusiju u njemačkom Ministarstvu spoljnih poslova smatrali da je on bio orijentisan ka “zapadnim idealima (demokratiji, ljudskim pravima, uspostavljanju novih bezbjednosnih struktura)”. On je “zastupao integraciju Rusije u evropske i transatlantske institucije”. U svojim memoarima iz 2019, Kozirjev je napisao da je pitanje NATO-a za njegovu vladu bilo “lakmus test da li je Alijansa u suštini protiv interesa Rusije”.
Iz ruske perspektive, postojalo je “fundamentalno razumijevanje” koje je proizašlo iz pregovora koji su doveli do njemačkog ujedinjenja 1990, kako je navelo njemačko Ministarstvo spoljnih poslova 1994: “SSSR/Rusija odriče se kontrole nad teritorijom sve do Labe i povlači svoje vojno prisustvo iz cijelog regiona. Zauzvrat, Zapad se uzdržava od političkog ili vojnog iskorištavanja toga, a evropska bezbjednosna arhitektura se zajednički uspostavlja u ravnopravnom partnerstvu.”
I dalje, međutim, ostaje nejasno da li je Rusija zaista bila spremna da pristupi Alijansi kao samo jedna od mnogih članica - ili je priželjkivala poseban, hegemonski status.
Kremlj je, u svakom slučaju, smatrao da je ispunio svoj dio “fundamentalnog razumijevanja”. Godine 1994. ruske trupe trajno su se povukle iz Njemačke, Estonije i Letonije. Njemačke diplomate u Bonu takođe su vjerovale da je ruska vojska u “očajnom stanju”. Proširenje NATO-a na istok nije bilo u skladu s bezbjednosnom situacijom - stav koji su dijelili čak i prozapadni reformatori u Moskvi. Osim, naravno, ako bi i Rusija bila dio tog proširenja.
Tokom putovanja u Evropu u januaru 1994, Klinton je rekao da proširenje NATO-a više nije pitanje “da li”, već “kada i kako”. Kada je američki predsjednik potom odletio u Moskvu, Jeljcin je predložio da NATO uključi Rusiju kao prvu novu članicu. Klinton se nije složio s tim redosljedom pristupanja, ali jeste signalizirao svoju suštinsku podršku mogućnosti ruskog članstva, što je Talbot ubrzo prenio američkim saveznicima u NATO-u. Diplomate u Bonu odmah su izrazile svoje protivljenje: “Savjetovali smo Amerikance da ne podstiču ruska razmatranja u tom pogledu.”
Kolovo oklijevanje
Iz perspektive Helmuta Kola, čitava debata o proširenju dolazila je u pogrešno vrijeme. “Moramo reći ovim istočnoevropskim zemljama da mogu računati na našu podršku, ali ne i na članstvo”, rekao je. Četiri godine nakon njemačkog ujedinjenja, kancelarov međunarodni ugled bio je na vrhuncu. Smatrao je da su Klintonovi planovi o proširenju preuranjeni i želio je da izbjegne sve što bi moglo oslabiti Jeljcina, koji je trebalo da se ponovo kandiduje 1996. i bio je pod ogromnim pritiskom ultranacionalističkih tvrdolinijaša.
Kol je smatrao da je upozorenje poljskog predsjednika Leha Valense na “ruskog medvjeda”, odnosno da ga treba zatvoriti u kavez i ne dozvoliti mu da slobodno luta, bilo pretjerano. Poljaci su, žalio se, bili odlučni da uđu u NATO i “uopšte ih nije briga kakvu ćemo cijenu možda morati da platimo Moskvi kao rezultat toga”. Kinkel je takođe tražio od Amerikanaca da smire Poljake: “Nije vjerovatno da će ih RUS napasti već sjutra.”
U međuvremenu, kancelar i njegov ministar spoljnih poslova slijedili su sopstveni plan. Željeli su da vide Poljsku, Mađarsku, Češku i možda druge zemlje u Evropskoj uniji, koju je prvo trebalo reformisati. Imajući taj prioritet u vidu, nije se činilo vjerovatnim da bi se transatlantska alijansa mogla proširiti prije 2000. godine - ako uopšte.
Klintonova odluka
Međutim, Klinton nije želio da čeka tako dugo. Studirao je u Oksfordu i očigledno je zaista gajio san o Evropi ujedinjenoj u miru, uključujući i Rusiju. Ali i on se suočavao sa sve većim pritiscima. Republikanci su otkrili istočno proširenje kao snažno političko oružje i konsultovali su se s poljskom vladom. Optuživali su Klintona da je previše popustljiv prema Moskvi. To je bilo jedno od pitanja koje je dovelo do dramatičnih dobitaka republikanaca na izborima na sredini mandata 1994. godine.
Uz dozu zluradosti, Aleksandar Veršbou, viši direktor za evropska pitanja u Bijeloj kući i strastveni zagovornik proširenja NATO-a, rekao je jednom visokom njemačkom zvaničniku da je sam Kol nesvjesno doprinio tome da Klinton značajno ubrza tempo. Kol je američkom predsjedniku, koji do tada očigledno o tome nije ništa znao, ispričao o vremenskom okviru Bona za reformu EU. SAD su se nadale da će proširenje NATO-a početi 1996. ili 1997, s Poljskom kao prvim kandidatom. Njemački ambasador pri NATO-u, Herman fon Rihtofen, izvijestio je 22. novembra 1994. da su Amerikanci sada djelovali prema motu koji je citirao na engleskom: “My way or no way” (“Ili po mom ili nikako”).
Time je rusko članstvo u NATO-u trajno gurnuto u daljinu. Od tada je izgledalo kao providan pokušaj da se Rusi pomire s predstojećim pristupanjem Poljske i drugih zemalja Alijansi - pokušaj koji je na kraju propao. Još u novembru 1994, ruski diplomata Jurij Ušakov bijesno je izjavio da je istočno proširenje NATO-a “svojevrsna izdaja”.
To je isti onaj Jurij Ušakov koji danas zastupa Vladimira Putina u pregovorima koji se tiču rata u Ukrajini.
Priredila: N. B.
Bonus video:
