Vraćam se iz Sjedinjenih Država u Evropu s jasnim zaključkom: američke demokrate imaju 400 dana da počnu da spasavaju američku demokratiju. Ako rezultat izbora na sredini mandata sljedeće jeseni bude Kongres koji će početi da ograničava Donalda Trampa, onda će ostati još 700 dana da se pripremi miran prenos izvršne vlasti, što je jedino što će osigurati budućnost ove republike. Operacija “Spasimo američku demokratiju”, faze 1 i 2.
Histerična hiperbola? Volio bih da jeste. Ali tokom sedam nedjelja provedenih u SAD-u ovog ljeta, svakodnevno me potresala brzina i brutalnost sa kojom predsjednik Tramp napada norme američke demokratije, koje su se do tada činile ustaljenima, kao i očajnička slabost otpora tim napadima. Sve veći broj međunarodnih dokaza ukazuje na to da, kada jednom liberalna demokratija erodira, vrlo ju je teško obnoviti. Uništavanje je daleko lakše od izgradnje.
Zato sve demokrate, bez obzira na partiju ili ideologiju, moraju željeti da Demokratska partija povrati kontrolu nad Predstavničkim domom na izborima na sredini mandata 3. novembra 2026. godine. Ne zbog politike demokrata, koja je konfuzna, niti zbog njihovog trenutnog rukovodstva, koje je u rasulu, već jednostavno zato što je američkoj demokratiji potrebno da Kongres - glavni instrument ograničavanja predsjedničke moći predviđen u američkom ustavu - ponovo počne da radi svoj posao. To se neće dogoditi sve dok Republikanci, kojima Tramp dominira i koje zastrašuje, kontrolišu oba doma.
Mnogo se govorilo o poređenjima s drugim autoritarnim preuzimanjima vlasti, od Evrope 1930-ih do Mađarske Viktora Orbana, ali mene najviše pogađaju specifičnosti američkog slučaja. Da pomenem samo četiri: prevelika izvršna moć; hronično prekrajanje izbornih jedinica; endemsko nasilje; i način na koji potencijalni autoritarni lider može iskoristiti intenzivnu kapitalističku konkurenciju koja prožima svaku oblast američkog života.
Opasnost od prekoračenja izvršne vlasti prisutna je od samog početka. Heroj iz Revolucionarnog rata Patrik Henri (“dajte mi slobodu ili mi dajte smrt”) glasao je protiv ustava na konvenciji u Virdžiniji 1788. upravo zato što je smatrao da bi on mogao omogućiti kriminalnom predsjedniku da “jednim smjelim potezom pokuša da se domogne američkog trona”. Tokom 20. vijeka predsjednici iz obje partije proširivali su “izvršnu moć” koja je u Članom 2 tog ustava veoma neprecizno definisana. U novije vrijeme, Vrhovni sud sa konzervativnom većinom dao je podršku teoriji jedinstvene izvršne vlasti koju su razvili desni pravni teoretičari, a koja predsjedničkim ovlašćenjima daje najšire moguće tumačenje. A sada je Trampova administracija, dobro pripremljena, za razliku od 2017, iskoristila svaku postojeću pukotinu i mogućnost izvršne moći, ali i otvoreno kršila zakon i ignorisala odluke sudova koji su je pokušali zaustaviti.
Tokom sedam nedjelja provedenih u SAD-u ovog ljeta, svakodnevno me potresala brzina i brutalnost sa kojom predsjednik Tramp napada norme američke demokratije, koje su se do tada činile ustaljenima, kao i očajnička slabost otpora tim napadima
Tom Ginsberg, jedan od vodećih američkih komparativnih ustavnih stručnjaka, tvrdi da je najveća pojedinačna mana nereformisanog američkog ustava to što on daje državnim zakonodavnim tijelima ovlašćenje da prekrajaju izborne granice. Sam izraz “gerrymandering” skovan je još 1812. godine. U novije vrijeme, partijsko prekrajanje izbornih jedinica postalo je još ekstremnije kako je američka politika postajala sve polarizovanija. A onda je 2019. godine Vrhovni sud proglasio da ne može ispravljati čak ni najgrublje partijsko-političko prekrajanje izbornih jedinica (osim onog zasnovanog na rasnim osnovama). Tako sada, na Trampov direktan zahtjev, Teksas mijenja granice izbornih jedinica s ciljem da Republikanci osvoje još pet mjesta na izborima na sredini mandata, nakon čega Kalifornija najavljuje da će sprovesti kontra-prekrajanje kako bi demokrate dobili pet mjesta više. Više ne postoji čak ni privid nepristrasnosti u najosnovnijoj demokratskoj proceduri.
Nijedno evropsko društvo ne može se uporediti sa SAD-om po sveprisutnosti nasilja. Ovog ljeta gotovo da nije prošao dan, a da večernje vijesti nisu izvještavale o makar jednom nasilnom zločinu, uključujući još jedno užasno masovno ubistvo u školi. U SAD-u ima više komada oružja nego stanovnika. Francuska voli svoje pseudo-revolucionarno političko pozorište, ali SAD su imale juriš mase na Kapitol 6. januara 2021. Sada je ubijen desničarski aktivista Čarli Kirk. Prije nego što se znalo ko je ubica, Ilon Mask je izjavio da je “ljevica partija ubistava”, dok je Tramp krivicu svalio na govor mržnje “radikalne ljevice”. Biće pravo čudo ako SAD izbjegnu spiralu političkog nasilja kakva je posljednji put viđena šezdesetih godina. To bi, zauzvrat, moglo poslužiti kao izgovor Trampu da primijeni Zakon o pobuni iz 1807. godine, izvede još više vojske na ulice i dodatno iskoristi navodno vanredno stanje.
U međuvremenu, univerziteti, poslovni lideri, advokatske firme, medijske platforme i tehnološki magnati potpuno su podbacili u pokušaju da zajednički reaguju. Ili su sagnuli glavu, ponižavajuće popustili poput Univerziteta Kolumbija i advokatske firme Paul, Weiss, ili su laskali predsjedniku, poput Marka Zakerberga. Zašto? Zato što svi slijede logiku žestoke tržišne konkurencije i strah od ciljanih odmazdi. Nikada nisam mogao da zamislim da ću u SAD-u vidjeti kako se strah širi tako daleko i tako brzo.
Ako tome dodamo pokušaje da se diskvalifikuju ili zastraše birači, uz Trampovu prijetnju da će zabraniti glasanje poštom, javlja se ozbiljna sumnja u to koliko će izbori u novembru zaista biti slobodni i pošteni. Zadatak svih demokrata, bez obzira na partiju, jeste da obezbijede da oni to budu u najvećoj mogućoj mjeri. Zadatak Demokratske partije jeste da pobijede uprkos takvim preprekama.
Ključ će vjerovatno i dalje biti u pitanjima svakodnevnog života. Upravo u ekonomiji leži paradoksalna nada. Već se počinje osjećati uticaj Trampovih carina na rast cijena. Broj zaposlenih slabi. Trampov “veliki, prelijepi zakon” dodatno će povećati već zapanjujući nacionalni dug od 37 biliona dolara. Već u fiskalnoj 2024. godini servisiranje tog duga koštalo je više od čitavog odbrambenog budžeta od 850 milijardi dolara. Međutim, sve dok dužnička kriza zaista ne izbije, takvi makro-rizici ostaju udaljeni i apstraktni za većinu birača, slično kao što su prognoze o smanjenom rastu BDP-a imale mali uticaj na debatu o referendumu za Bregzit.
Dakle, veliko pitanje je hoće li negativne ekonomske posljedice Trampove politike biti dovoljno opipljive za obične birače prije izbora. Jedan pronicljiv politički posmatrač sugerisao mi je da bi Tramp, preplavljen prihodima od novih carina, mogao da napravi predizbornu isplatu gotovine biračima, možda predstavljenu kao kompenzaciju za “privremene teškoće” tranzicije ka Maga ekonomiji. To bi bio klasičan populistički potez.
Najvažniji zadatak Demokrata u narednih 400 dana jeste da biračima na neosporan i jasan način pokažu stvarne ekonomske troškove Trampove politike. Demokrate neće pobijediti samo pričom o odbrani demokratije, koliko god ona bila važna, a kamoli učestvovanjem u kulturološkim ratovima. Moraju da slijede savjet bivšeg Klintonovog savjetnika Džejmsa Karvila i da se neumorno fokusiraju na pitanja “za kuhinjskim stolom”. Time će pokazati i da im je zaista stalo do običnih Amerikanaca iz radničke i srednje klase, čiju su podršku izgubili tokom posljednjih 30 godina.
Zatim slijedi druga faza - predsjednički izbori 2028. godine. Ali za danas su dovoljni današnji izazovi. Uprkos svim ozbiljnim prijetnjama samoj demokratiji u SAD-u, za sada i dalje važi prvo pravilo demokratske politike: samo pobijedi na narednim izborima.
Tekst je preuzet iz “Gardijana”
Prevod: N. B.
Bonus video:
