Ervin Macić je bio potišten. Dok je još bio u školi, dva puta je osvojio medalje na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi i istraživao vještačku inteligenciju (AI), pokušavajući da ubrza način na koji modeli daju predviđanja. Sanjao je da će jednoga dana raditi u nekoj AI laboratoriji kako bi doprinio da tehnologija bude bezbjedna. Ipak, ovaj 19-godišnji bosanski genijalac nije mogao da upiše Univerzitet u Oksfordu: školarina od 60.000 funti godišnje bila je pet puta veća od godišnjih prihoda njegove porodice. Zato je otišao na Univerzitet u Sarajevu, gdje je polagao ispite iz programiranja na decenijama starom IBM računaru.
Slučaj Macića daleko je od usamljenog. Širom svijeta ogroman broj talenata ostaje neiskorišten. Ekonomisti govore o "izgubljenim Ajnštajnima" koji bi možda došli do revolucionarnih otkrića da su bili prepoznati i podržani. Posljedice nigdje nisu jasnije nego u oblasti AI, gdje oskudica vrhunskih istraživača omogućava maloj eliti da zarađuje platu na nivou izvršnih direktora. Vlade koje ulažu milijarde u poluprovodnike kako bi dobile trku u oblasti AI zanemaruju talenat koji pokreće napredak. Mozgovi, ako bi im se pristupilo s jednakim osjećajem hitnosti, mogli bi se pokazati kao bolja dugoročna investicija. Kako bi izgledala industrijska politika za talenat?
Za sada se takva politika svodi na nabavku, a ne na proizvodnju. Vlade se fokusiraju na posljednji korak: privlačenje postojećih zvijezda. Najžešća utakmica vodi se između Kine i Amerike. Kineski program "Hiljadu talenata", pokrenut 2008, ima za cilj da vrati građane školovane na elitnim stranim programima; ovog oktobra dodaće i fleksibilnu K-vizu za privlačenje STEM stručnjaka. Amerika uzvraća vizom O-1A i zelenom kartom EB-1A, obje namijenjene pojedincima "izuzetnih sposobnosti". Druge zemlje takođe pokušavaju. Japan je najavio paket od 700 miliona dolara za regrutovanje vrhunskih istraživača. Program EU "Odaberite Evropu" obećava da će od kontinenta napraviti "magnet za istraživače".
Posljedice nigdje nisu jasnije nego u oblasti AI, gdje oskudica vrhunskih istraživača omogućava maloj eliti da zarađuje platu na nivou izvršnih direktora
Još izraženija logika oskudice kada je riječ o vrhunskim talentima podstiče grčevitu trku među kompanijama - i pomaže da se objasni cijena koja se danas plaća za pamet. Dok se utrkuju u izgradnji sve većih modela, pojedini istraživači se doživljavaju kao oni koji mogu doći do otkrića koja vrijede milijarde. Sem Altman, šef OpenAI-a, jednom je u šali pomenuo "10 000 puta produktivnije inžinjere/istraživače", čiji rad može preobraziti čitavu oblast, i od tada je ta ideja postala dio industrijske kulture. Vrhunski istraživači danas imaju procijenjenu vrijednost koja je nekada bila rezervisana samo za kompanije.
Ova nadmetanja zasnivaju se na dvije pretpostavke. Prva je da nekolicina zvijezda pravi nesrazmjerno velike doprinose; druga da je ponuda takvog talenta fiksna. Prva pretpostavka ima čvrsto uporište. Proboje postiže mala elita: najboljih jedan odsto istraživača generiše više od petine svih referenci u naučnim radovima. Unapređenja koja je Džejms Vat unio u parnu mašinu pomogla su pokretanje industrijske revolucije. Nedavno je usamljeno istraživanje Katalin Kariko u oblasti mRNA tehnologije otvorilo put ka vakcinama protiv kovida-19. Pojedinci mogu pomjeriti granice za sve.
Druga pretpostavka, međutim, stoji na klimavijim nogama, jer veliki dio potencijala nikada ne procvjeta. Geografija je prva prepreka. Oko 90 odsto mladih u svijetu živi u zemljama u razvoju, a ipak Nobelove nagrade u ogromnoj mjeri odlaze u Ameriku, Evropu i Japan. Prema istraživanju Pola Novosada sa Koledža Dartmut i koautora, prosječni laureat rođen je u porodici čiji su prihodi među pet odsto najviših na planeti. Iako je određena neravnoteža očekivana, njene razmjere ukazuju da mnogi talenti nemaju priliku da se razviju. Slično tome, Aleks Bel sa Državnog univerziteta Džordžija i koautori otkrivaju da djeca iz najbogatijih jedan odsto američkih domaćinstava imaju deset puta veću vjerovatnoću da postanu pronalazači nego ona iz porodica sa prihodima ispod prosjeka. Procjenjuju da bi prevazilaženje klasnih, rodnih i rasnih razlika u inovacijama u Americi učetvorostručilo broj inovatora i naglo ubrzalo tempo otkrića.
Gdje bi vlade trebalo da počnu potragu za genijima? Primamljiv odgovor je na samom početku - povećanjem broja djece koja uopšte dobiju priliku da razviju svoje sposobnosti. Univerzalne mjere - bolja ishrana, kvalitetnije škole, bezbjednija naselja - mogle bi pomoći. Međutim, problem je u tome što, s obzirom na to koliko je genijalnost rijetka čak i kada se bolje prepoznaje, takvi programi su po svojoj prirodi loše usmjereni.
Praktičnije je fokusirati se na trenutak kada talenat prvi put postaje vidljiv: adolescencija. Tada se zvijezde mogu uočiti, iako mnogi sada već izmiču. Ručir Agarval sa Harvarda i Patrik Gol sa Univerziteta u Bristolu otkrili su da takmičari sa matematičkih olimpijada iz siromašnijih zemalja, iako postižu jednako dobre rezultate kao i njihovi vršnjaci iz bogatih zemalja, kasnije kao odrasli objavljuju mnogo manje i imaju upola manju vjerovatnoću da steknu doktorat na nekom vodećem univerzitetu. U međuvremenu, Filip Agion sa Koledža Francuske i koautori povezali su rezultate sa finskih prijemnih testova sa podacima o patentima i otkrili da bi premještanje nadarenog tinejdžera iz prosječne u bogatu porodicu značajno povećalo njegove šanse da kasnije nešto izumi.
Prevazilaženje klasnih, rodnih i rasnih razlika u inovacijama u Americi učetvorostručilo bi broj inovatora i naglo ubrzalo tempo otkrića
Sport pokazuje potencijal sistematskog otkrivanja talenata. Bejzbol je u ranoj polovini 20. vijeka uveo "farm sisteme", regrutujući tinejdžere iz malih gradova i razvijajući ih u timovima nižeg ranga dok ne budu spremni za veliku ligu. Do kasnog 20. vijeka, otkrivanje i regrutovanje talenata je postalo globalno. Prošle godine Nacionalna košarkaška asocijacija imala je rekordnih 125 međunarodnih igrača iz više od 40 zemalja - gotovo četvrtinu lige - zahvaljujući svjetskim akademijama. Rezultat je bio nagli porast i kvaliteta i raznovrsnosti sportista.
Neka briljantnost je očigledna. Prošle godine, Gukeš Domaradžu, indijsko čudo od djeteta, postao je svjetski šampion u šahu sa samo 18 godina, a njegov uspon je podstakla snažna nacionalna šahovska scena. Ranije ove godine, Hana Kairo, sedamnaestogodišnjakinja odrasla na Bahamima, zapanjila je matematičare osporivši Mizohata-Takeuči hipotezu, problem koji je decenijama odolijevao rješenju. Drugi potencijal može se prepoznati na takmičenjima poput olimpijada, koje su izuzetno dobri za predviđanje budućeg uspjeha. Jedan od 40 osvajača zlatne medalje na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi kasnije osvoji neku od velikih naučnih nagrada - 50 puta češće od studenata na Masačusetskom institutu za tehnologiju (MIT). Gvido van Rosum, dobitnik bronzane medalje, stvorio je programski jezik Pajton; polovina osnivača OpenAI-ja sticala je prve vještine upravo na olimpijadama.
Moguće je da će se pojaviti nove prilike za prepoznavanje talenata. Vještačka inteligencija, na primjer, stvara i sopstvene nove pokazatelje. Nedavni rad Arona Čaterdžija iz OpenAI-ja i koautora sugeriše da je desetina odraslih u svijetu koristila ChatGPT, pri čemu gotovo polovina svih poruka dolazi od onih mlađih od 25 godina. Takvi digitalni tragovi mogli bi vremenom otkriti obrasce originalnosti ili upornosti. Sistematski napor da se "lovci na talente" uključe - u škole, takmičenja, pa čak i onlajn - mogao bi proširiti mrežu i pomoći da se nadareni prepoznaju na vrijeme.
Međutim, pronalaženje genija ne odnosi se samo na otkrivanje, već i na razvoj. Mladim genijalcima su potrebni mentori koji mogu izoštriti sirovi talenat i otvoriti im vrata. Džon fon Nojman, mađarski genije i polimat, imao je intenzivne poduke u Budimpešti, a kasnije ga je usmjeravao Gabor Sego, matematičar koji je navodno zaplakao kada mu je 15-godišnjak objasnio integralni račun. Srećom, mentori ne moraju sami biti geniji. Istraživanje Ijana Kalaveja sa Stenford univerziteta, zasnovano na decenijama podataka sa matematičkih takmičenja, pokazuje da kada obični nastavnici vode klubove i organizuju takmičenja, izuzetni učenici imaju mnogo veću vjerovatnoću da budu prepoznati, da upišu elitne univerzitete i da krenu putem istraživačke karijere. U Zarzmi, gruzijskom gradu poznatom po svom manastiru, pravoslavni monasi osnovali su matematičku akademiju koja danas šalje učenike na međunarodne juniorske olimpijade, kombinujući rigoroznu nastavu sa posvećenim mentorstvom.
Genijima je, takođe, potreban pristup krugovima vršnjaka s visokim sposobnostima. Studija Ufuka Akčigita sa Univerziteta u Čikagu, Džona Grigsbija sa Prinstona i Toma Nikolasa sa Harvarda pokazuje da je zlatno doba inovacija u Americi bilo podstaknuto migracijama: pronalazači su napuštali domovine u potrazi za gušćim mrežama saradnje. Tomas Edison, rođen u siromaštvu u ruralnom Ohaju, preselio se u Nju Džersi da bi osnovao laboratoriju u Menlo Parku, gdje su pronalazači mogli zajednički da rade. U Tamil Naduu, Indija, šah se toliko ukorijenio da ta savezna država danas proizvodi velemajstore brže nego bilo gdje drugo u zemlji, zahvaljujući lokalnoj konkurenciji i treninzima. Bez pristupa snažnijim ekosistemima, sirovi talenat teško da može procvjetati. Kako to kaže Tajler Koven sa Univerziteta Džordž Mejson: "Ne možete samo unajmiti vozača u Togu, pokazati kroz prozor i reći: 'Ti si skriveni genije'. Najmanje što možete učiniti jeste da talenat iz Toga makar odvedete u Nigeriju".
Vodeći univerziteti i dalje ostaju ključna vrata za talenat, ali njihovi podsticaji su pogrešno usmjereni. Stipendije za izuzetne strane studente su rijetke. U Britaniji, na primjer, Univerzitet u Kembridžu nudi oko 600 stipendija godišnje za više od 24.000 međunarodnih studenata. U Americi, samo mali broj univerziteta - uključujući Harvard, MIT, Prinston i Jejl - istovremeno ne gleda imovinsko stanje kandidata i pokriva sve troškove stranim studentima. Čak i na tim institucijama, tek nekoliko stotina međunarodnih studenata na osnovnim studijama dobija značajnu finansijsku pomoć svake godine. Na većini drugih, međunarodni kandidati se više tretiraju kao platiše nego kao budući inovatori. To ima nesrećne posljedice. Iako bi dvije trećine učesnika olimpijada iz siromašnijih zemalja željelo da studira u Americi, samo četvrtina zaista tamo i ode. Prema jednoj procjeni, olakšavanje imigracije uklanjanjem finansijskih barijera za takve studente povećalo bi naučni doprinos budućih istraživača i do 50 odsto.
Vlade su povremeno ulagale napore da identifikuju i njeguju talenat, iako rijetko u većem obimu. Američka Administracija za napredak rada, pokrenuta tokom Velike depresije, davala je nezaposlenim umjetnicima stipendije, ateljee i prostore za nastupe, služeći u suštini kao mreža za otkrivanje talenata. Podržala je ličnosti poput Ralfa Elisona, autora romana "Nevidljivi čovjek", i Džeksona Poloka, slikara ekspresioniste. Singapur je u novije vrijeme imao više uspjeha u razvoju talenta za svoju birokratiju. Rezultati nacionalnih ispita ulaze u sistem stipendija kojim upravlja Komisija za javne službe, a koji šalje studente na elitne univerzitete u inostranstvo u zamjenu za godine rada u državnoj službi.
Ipak, danas su uglavnom filantropi i humanitarne organizacije ti koji otkrivaju i njeguju zvijezde. Fond za globalni talenat, koji su osnovali Agarval i Gol, identifikuje osvajače medalja s olimpijada širom svijeta i finansira njihovo školovanje na vodećim univerzitetima. Među njegovom prvom generacijom 2024. bio je i Macić, mladi Bosanac koji je nekada bio vezan za Sarajevo. Danas studira matematiku i informatiku na Oksfordu. Rani rezultati su značajni. Imre Lider, profesor na Kembridžu, testirao je svoje studente zagonetkom - da li se trougao može podijeliti na manje trouglove, a da nijedan ne bude iste veličine. Većina njegovih najboljih studenata muči se s tim nedjeljama; možda jedan uspije da riješi problem svake godine. Jedan od brucoša Fonda uspio je da ga riješi dokazom kakav profesor Lider nikada ranije nije vidio.
Uklanjanje barijera za razvoj talenata moglo bi višestruko povećati broj inovatora u svijetu, ubrzati otkrivanje novih ljekova, dati zamah zelenoj tranziciji i pogurati razvoj vještačke inteligencije
Drugi programi primjenjuju različite pristupe. Rise, kojeg podržavaju Schmidt Futures i Rhodes Trust, organizuje globalno takmičenje za tinejdžere, birajući pobjednike kroz predstavljanje projekata i nudeći stipendije, mentorstvo i početna finansijska sredstva za poduhvate poput 3D-štampanih proteza kojima se upravlja mislima. Američko Društvo za nauku vodi Regeneron Science Talent Search, najprestižnije srednjoškolsko naučno takmičenje u zemlji, koje svake godine privuče oko 2.000 učesnika da predaju originalna istraživanja. Među finalistima iz prethodnih godina bili su Frenk Vilček i Šeldon Glašo, fizičari nagrađeni Nobelom. Emergent Ventures, koji je 2018. osnovao Koven, nudi male grantove nadarenim mladim ljudima. "Novac pomaže, ali pravi ključ je povezivanje mladog talenta s njegovim vršnjacima", kaže Koven. "U svakoj oblasti - slikarstvu, muzici, šahu, vještačkoj inteligenciji - klasteri su univerzalni".
Ovi napori nisu skupi. Vlade bi ih lako mogle kopirati i to u mnogo većem obimu. Zemlje koje mobilišu talenat obično pobjeđuju u strateškim trkama. Američki naučni poduhvati, od Projekta Menhetn do Apola, često su se oslanjali na namjerno regrutovanje stranih naučnika. Sama Operacija Paperclip dovela je više od 1.500 njemačkih istraživača četrdesetih i pedesetih godina. Danas je, međutim, američka sposobnost regrutovanja pod pritiskom, jer sve više mladih naučnika odlazi u Australiju, Njemačku i zemlje Zaliva. Taksa od 100.000 dolara koju je Donald Tramp predložio za H-1B vizu mogla bi regrutovanje učiniti još težim. S druge strane, Kina sistematski razvija talenat u velikom obimu. Danas proizvodi daleko više diplomaca iz oblasti nauke nego Amerika i četvrtinu najboljih svjetskih istraživača vještačke inteligencije. Ipak, i dalje se bori da zadrži mnoge od svojih najsjajnijih, koji još uvijek traže doktorske studije i poslove u inostranstvu.
Ulog nije samo geopolitički. Uklanjanje barijera za razvoj talenata moglo bi višestruko povećati broj inovatora u svijetu. Iskorištavanje takvog potencijala ubrzalo bi otkrivanje novih ljekova, dalo zamah zelenoj tranziciji i poguralo razvoj vještačke inteligencije. Rezultat bi bili zdraviji, čistiji i prosperitetniji životi. Protraćeni talenat je najzapostavljeniji motor napretka u svijetu.
Priredile: A.Š.- N.B.
Bonus video:
