Prednost gnušanja je u tome što vam ostavlja čistu savjest, bez ikakve potrebe za daljom analizom. Riječi koje je Ilon Mask izgovorio na skupu “Ujedinimo Kraljevstvo”, koji je prošlog mjeseca organizovao desničarski aktivista Tomi Robinson, izazvale su gnušanje među političarima. Dauning strit je osudio tehnološkog magnata zbog “opasnog i zapaljivog” jezika, nakon što je okupljenima poručio da “nasilje dolazi” i da “ili uzvratite udarac ili umirete”. Lider Liberalnih demokrata Ed Dejvi apelovao je na druge političke snage da “ostave po strani partijsku politiku” i pridruže mu se u osudi Maskovog poziva na raspuštanje parlamenta. Čak je i Piter Kajl, ministar za biznis, koji se ranije isticao bespogovornom pokornošću tehnološkim moćnicima, zauzeo stav prevarenog supružnika, ocijenivši da su Maskove izjave “pomalo nerazumljive” i “potpuno neprimjerene”.
Ipak, ponašanje šefa “Tesle” ni najmanje nije nerazumljivo, i svako ko bi pomislio da su njegove riječi, i njegova nepokolebljiva podrška desničarskim pokretima širom svijeta, od brazilskog Žaira Bolsonara do njemačkog AfD-a, rezultat ekscentričnosti milijardera rođenog u Južnoafričkoj Republici, napravio bi ogromnu grešku. Istina je da Maskov pristup otkriva nešto daleko suštinskije, što prevazilazi sklonosti jednog, mada izuzetno moćnog, tehnološkog oligarha.
Donedavno su se ekonomske elite, finansijeri, preduzetnici i menadžeri velikih kompanija oslanjali na političku klasu tehnokrata, ili onih koji su to željeli da postanu, s desnice i ljevice, umjerenih, razboritih, manje-više međusobno identičnih, koji su upravljali svojim zemljama na osnovu liberalnodemokratskih principa, u skladu s tržišnim pravilima, ponekad ublaženim socijalnim obzirima. To je bio davoski konsenzus. Mjesto gdje se politika svodila na nadmetanje PowerPoint slajdova, a najtransgresivnije što ste mogli učiniti bilo je da na koktelu obučete crni rolka-džemper umjesto svjetloplave košulje.
Danas je, međutim, taj poredak narušen. Nove tehnološke elite, razni maskovi, zakerberzi i altmani ovoga svijeta, nemaju ništa zajedničko s tehnokratama Davosa. Njihova životna filozofija ne zasniva se na sposobnom upravljanju postojećim poretkom već, naprotiv, na nesavladivoj želji da sve raznesu. Red, razboritost i poštovanje pravila anatema su za one koji su se proslavili time što su “brzo kretali i lomili stvari”, u skladu s čuvenim prvim motom Fejsbuka.
U tom kontekstu, Maskove riječi su samo vrh ledenog brijega i otkrivaju nešto mnogo dublje: bitku između vladajućih elita za kontrolu nad budućnošću.
Po svojoj prirodi i porijeklu, tehnološki gospodari više liče na nacionalističko-populističke lidere, razne trampove, mileje, bolsonare i vođe evropskih krajnje desničarskih pokreta, nego na umjerene političke klase koje su decenijama upravljale zapadnim demokratijama. Poput tih lidera, gotovo uvijek su ekscentrični likovi koji su morali da krše pravila da bi napredovali. Kao i oni, nepovjerljivi su prema ekspertima i elitama, prema svima koji predstavljaju stari svijet i koji bi mogli da ih spriječe da slijede svoju viziju. Kao i oni, imaju sklonost ka akciji i uvjereni su da mogu oblikovati stvarnost prema svojim željama: viralnost prevladava nad istinom, a brzina je u službi najsnažnijih. Kao i oni, gaje samo prezir prema političarima i birokratama: vide njihovu slabost i licemjerje i vjeruju da se njihova era bliži kraju.
Ponovni izbor Donalda Trampa označio je prekretnicu, jer su se od tada tehnološki titani konačno osjetili dovoljno snažnim da uđu u otvoreni sukob sa starim elitama. Do tada je poklapanje interesa između ekstremističkih lidera i tehnologa prikrivala činjenica da se ovi posljednji nijesu osjećali dovoljno moćnima da otvoreno ospore nadmoć davoskog bloka. Godinama su tehnološki gospodari morali da praktikuju diplomatiju, iako su gorjeli od želje da potvrde svoju nadmoć nad dinosaurusima politike. Prije Maska, tu je bio Erik Šmit, bivši izvršni direktor Gugla, čija je pomoć u targetiranju birača u ključnim saveznim državama odigrala ulogu u Obaminom reizboru 2012. godine, ne manje važnu od one koju je južnoafrički milijarder odigrao u Trampovom reizboru prošle godine. Samo što je, za razliku od Maska, Šmit uglavnom ostajao iza kulisa.
Umjereni političari, sa svoje strane, nisu shvatili da dolazak digitalne tehnologije nije bio tek poslovni projekat, već polaganje temelja za pravu političku revoluciju i, u krajnjem, promjenu režima.
U svakom glavnom gradu scena je uvijek ista. Oligarh silazi iz privatnog aviona, loše volje jer je primoran da gubi vrijeme sa plemenskim poglavicom, dok bi ga mogao daleko korisnije potrošiti na neki posthumani poduhvat. Nakon što ga dočeka s počastima državne posjete, političar veći dio sastanka provodi moleći ga da otvori istraživački centar ili laboratoriju za razvoj vještačke inteligencije, da bi se na kraju zadovoljio brzinskim selfijem pri izlasku. Tako su bezazleni štreberi, koji su nam krajem devedesetih obećavali budućnost univerzalnog bratstva, uspjeli da se pretvore u zastrašujuće monstrume, uključene u nemilosrdni rat za planetarnu i intergalaktičku prevlast, bez ikakvih pravila ili odgovornosti koje bi uravnotežile njihovu nesrazmjernu moć.
Zapanjujuća pasivnost vladajuće elite neće biti dovoljna da joj garantuje opstanak. Nakon što su se neko vrijeme pretvarali da poštuju njen autoritet, tehnološki oligarsi su postepeno nametnuli svoju dominaciju do te mjere da osporavaju i posljednje atribute suvereniteta vladara: valutu i monopol sile. Danas nije poenta optuživati Šmita za licemjerje kada se 2012. predstavljao kao blagi progresivni demokrata. Nekoliko tehnoloških mogula i dalje sebe smatra takvima.
Tako su bezazleni štreberi, koji su nam krajem devedesetih obećavali budućnost univerzalnog bratstva, uspjeli da se pretvore u zastrašujuće monstrume, uključene u nemilosrdni rat za planetarnu i intergalaktičku prevlast, bez ikakvih pravila ili odgovornosti koje bi uravnotežile njihovu nesrazmjernu moć
Ali jasno je da, izvan individualnih simpatija, približavanje digitalnih mogula i nacional-populističkih lidera ima strukturalni karakter. Obje grupe crpe svoju moć iz digitalne pobune, i nijedna nije spremna da toleriše bilo kakva ograničenja svoje želje za još: stari svijet i njegova pravila njihovi su prirodni neprijatelji, meta koju treba uništiti da bi novi svijet mogao da procvjeta.
Naravno, Tramp i drugi populistički lideri djeluju kao da su izronili iz prošlosti, a ne iz budućnosti. Njih je nemoguće razumjeti ako se oslanjamo na političke nauke posljednjih decenija, dok je dovoljno otvoriti nekog rimskog klasika, Tacita ili Svetonija, ili čak neku od satira Juvenala ili Petronija, da bismo naišli na likove veoma slične onima koji danas dominiraju političkom scenom. To su ličnosti navikle da djeluju u svijetu bez ograničenja, koje crpe snagu iz neočekivanog, nestabilnog i ratobornog.
Dok se političko nadmetanje odvijalo u stvarnom svijetu, na trgovima i u tradicionalnim medijima, običaji i pravila svake zemlje određivali su njegove granice, ali sada, kada se preselilo na internet, javna debata se pretvorila u džunglu u kojoj je sve dozvoljeno, a jedina pravila su ona koja postavljaju internet platforme
Danas se, međutim, obnova takvih predmodernih likova zasniva na ekosistemu koji su razvili tehnološka “braća”. Dokle god se političko nadmetanje odvijalo u stvarnom svijetu, na trgovima i u tradicionalnim medijima, običaji i pravila svake zemlje određivali su njegove granice, ali sada, kada se preselilo na internet, javna debata se pretvorila u džunglu u kojoj je sve dozvoljeno, a jedina pravila su ona koja postavljaju internet platforme. Kao rezultat toga, sudbina naših demokratija sve se više odlučuje u nekoj vrsti digitalne Somalije, propale države veličine planete, podložne zakonima digitalnih gospodara rata i njihovih milicija.
To je logika s kojom su vojni istoričari odavno upoznati. U istoriji postoje faze kada odbrambene tehnike napreduju brže od ofanzivnih. To su periodi kada ratovi postaju rjeđi, jer je cijena agresije viša od cijene odbrane. U drugim vremenima, međutim, uglavnom se razvijaju ofanzivne tehnologije. To su krvavi periodi kada se ratovi umnožavaju jer je napad znatno jeftiniji od odbrane.
Na internetu, kampanja agresije ili dezinformacija ne košta ništa, dok je odbrana od nje gotovo nemoguća. Kao rezultat, naše republike, naše velike i male liberalne demokratije rizikuju da budu zbrisane kao male italijanske republike s početka 16. vijeka. A u prvi plan stupaju likovi koji kao da su iskoračili iz Makjavelijevog “Vladara” da bi slijedili njegova učenja. U situaciji neizvjesnosti, kada je legitimitet vlasti klimav i može biti doveden u pitanje u svakom trenutku, oni koji ne djeluju mogu biti sigurni da će promjene nastupiti na njihovu štetu.
Ovakav pristup posebno je efikasan pred javnim mnjenjem koje je sve uvjerenije da je sistem zaglavljen i da nema nikakve razlike za koga glasali. Ako u teologiji čudo odgovara neposrednoj intervenciji Boga, koji zaobilazi normalna pravila postojanja na Zemlji da bi proizveo izvanredan događaj, logika Trampa i drugih nacionalno-populističkih lidera je slična. Kršiti pravila, a vrlo često i zakone, kako bi se uticalo na probleme koji muče njihove birače: to je obećanje političkog čuda.
Otuda i strategija Najiba Bukelea u Salvadoru da se bori protiv kriminalnih bandi tako što je krivični zakonik zamijenio priručnikom o tetovažama i bacio 80.000 ljudi u zatvor bez suđenja. Otuda i motorna testera Havijera Mileija u Argentini za borbu protiv rasipništva, kao i nezakonite mjere koje je Tramp sprovodio kako bi suzbio ilegalnu imigraciju ili uveo svoje carine.
Očigledno, odlučna akcija sama po sebi nije dovoljna da proizvede čudo moći. Mora to biti i nepromišljeni čin, jer kakvu bi vrijednost imala akcija koja je samo racionalan odgovar na neophodnost? Bio bi tek gest jednog tehnokrate, jednog od onih sivih i okrutnih javnih činovnika koji djeluju u ime viših obaveza, tvrdeći da su jedini sposobni da ih obuzdaju. Suština moći leži upravo u suprotnom. Gete priča o starom vojvodi Saksonije, originalnom ali tvrdoglavom čovjeku, kojem savjetnici govore da razmisli i promisli prije donošenja važne odluke. “Ne želim ni da razmišljam ni da promišljam,” odgovara on, “jer u suprotnom, zašto bih bio vojvoda Saksonije?”
Visina moći ne poklapa se toliko sa samom akcijom koliko sa brzopletom akcijom, jedinom vrstom sposobnom da proizvede šok na kome počiva moć Vladara. Haotično okruženje zahtijeva veličanstvene odluke koje privuku pažnju javnosti i ostave protivnike zatečenim. Bitan je uticaj. Kao što je Milej ispravno rekao: “Koja je razlika između luđaka i genija? Uspjeh!” To je moto populističkih lidera i tehnoloških braće, koji danas dijele većina birača koji su prestali da smatraju pravila garancijom slobode i počeli da ih vide kao veliku prevaru, da ne govorimo o zavjeri elita da potčine narod.
“Prvo što ćemo uraditi, ubićemo sve advokate,” kaže Šekspir. Tačnije, Dik mesar u Henriju VI, da bi izazvao ustanak protiv vlade engleskog kralja. Po Dikovom mišljenju, advokati su plaćenici vlasti, lišeni morala i spremni da podrže bilo šta i svakoga. Ne rešavaju probleme, oni ih stvaraju; uvijek imaju nekakav pravni procjep pri ruci da dodatno zakomplikuju stvar. Zanima ih forma, ne suština; govore nerazumljiv jezik sa jedinom svrhom da prevare siromašne i neobrazovane; na kraju, brinu samo o svom poslu.
Populistički lideri se fokusiraju na suštinu, a ne na formu. Oni obećavaju da će riješiti stvarne probleme s kojima se ljudi svuda suočavaju: kriminal, strah od imigracije, troškove života. A šta u odgovoru mrmljaju njihovi protivnici, liberali, progresivci i dobronamjerne demokrate? Pravila, demokratija u riziku, zaštita manjina.
Prošle godine je Džanan Ganeš u svojoj kolumni za “Fajnenšl tajms” primijetio da je od 1980. godine, među svim demokratskim kandidatima za predsjednika i potpredsjednika SAD, Tim Volc, potpredsjednički kandidat Kamale Haris, bio prvi koji nije imao pravničku diplomu. U istom periodu nijedan od četiri republikanska predsjednika nije imao pravničku pozadinu: prvi, Ronald Regan, bio je glumac, a ostala trojica biznismeni.
U Sjedinjenim Državama, od advokata su jedino manje popularni političari. Može li onda biti čudo što je “stranka advokata” pregažena? Da je platforma u potpunosti osmišljena od strane advokata, usredsređena na odbranu demokratskih procedura i poštovanje prava manjina, čiji je glavni argument bila serija tužbi protiv republikanskog kandidata, bila zbrisana optužbama Trampovih pristalica: inflacija, ilegalna imigracija, klasni prezir?
U Evropi, tehnokrate koje upravljaju evropskim institucijama i većinom zemalja članica Unije dijele isto nerazumijevanje prema ofanzivi s kojom se suočavaju. Oni više vole da se pretvaraju da se Trampov izazov svodi na pregovore o nekoliko tehničkih sporazuma, nego da priznaju da je cilj i Trampa i tehnološke “braće” nametanje promjene režima i na ovoj strani Atlantika.
Populistički lideri i tehnološka braća nemaju istu viziju budućnosti - jedan od najneprijatnijih trenutaka u Maskovom govoru na skupu Tomija Robinsona bio je kada je, dok su mu se oči caklile, prizivao budućnost robota kao iz “Zvezdanih staza”. Pritisak za promjenu režima ujedinjuje predmoderne likove, koji izgledaju kao da su iskoračili iz anala kasnog Rimskog Carstva, sa tehnološkim konkvistadorima koji već gledaju ka posthumanim horizontima. Spor oko H-1B viza za visoko kvalifikovane radnike u SAD samo je jedno od bezbroj pitanja koje ih razdvaja.
Ono što im je, međutim, zajedničko jesu i neprijatelj i strategija: “ubijmo sve advokate”. Zajedno, politički predatori i digitalni konkvistadori odlučili su da zbrišu stare elite i njihova pravila. Ako u tome uspiju, neće biti zbrisane samo stranke advokata i tehnokrata, već i liberalna demokratija kakvu smo do danas poznavali.
Prevod: N. B.
Bonus video:
