Na nedavnoj konferenciji o polarizaciji održanoj u Španiji Avila Kilmari, ključna akterka u mirovnom procesu u Sjevernoj Irskoj, podsjetila je prisutne da je Sporazum na Veliki petak 1998. godine na referendumu podržalo više od 71 odsto birača. Ali, dodala je: “Da se glasanje održi danas, u prisustvu društvenih mreža, mislim da ne bi prošlo.”
Kilmariin komentar pogađa u srž političkih, kulturnih i obrazovnih problema koje izazivaju ne samo društvene mreže, već i sve veće prisustvo različitih novih tehnologija u našim životima, posebno vještačke inteligencije (AI).
Da li je uopšte moguće odmjeriti cijenu društvenih mreža u odnosu na njihove koristi?
Da li je izbor Donalda Trampa za predsjednika 2016. i 2024. godine bila jedna od cijena društvenih mreža? Da li je porast desničarskog populizma u Sjedinjenim Državama i Evropi - praćen nazadovanjem demokratije iz zemlje u zemlju - još jedna cijena?
Na drugom, jednako važnom frontu, da li je čitava generacija mladih muškaraca i žena, posebno mladih liberalnih žena, pretrpjela pojačane nivoe depresije i anksioznosti zbog društvenih mreža?
Da li nove tehnologije, naročito AI, slabe sposobnost učenika da razmišljaju opširno i dubinski? Da li one pomažu da se objasni pad rezultata na testovima čitanja?
Stvarnost je da je tačna procjena prvog pitanja - može li se cijena društvenih mreža izmjeriti u odnosu na njihove koristi? - nemoguć zadatak i možda malo relevantan, jer nema povratka iz svijeta sa AI, TikTokom, Fejsbukom, internetom, pametnim telefonima i Instagramom, a da ne pominjemo tehnologije za koje još ni ne znamo.
“Jednostavno nije moguće povući se iz domena društvenih mreža ili uraditi išta više od zabrane telefona u školama”, rekao je Frensis Fukujama, politikolog sa Stenforda. “Cio taj svijet se veoma dramatično mijenja integracijom AI u način na koji platforme funkcionišu i način na koji pojedinci stupaju u interakciju s njima.”
Ono što se, međutim, može učiniti jeste pokušati procijeniti troškove s namjerom da se šteta svede na najmanju mjeru.
Ričard Pilds, profesor prava na Njujorškom univerzitetu koji je proučavao ova pitanja, osvrnuo se na složenost i dvosmislenost teme: Kada je riječ o ukupnim troškovima i koristima tehnoloških revolucija, štamparska presa je pomogla da se raspire vjerski ratovi 16. vijeka; Martin Luter svojih 95 teza nije samo prikucao na vrata crkve; štamparska presa je omogućila da se one brzo i široko distribuiraju širom Njemačke i Evrope.
Jozef Gebels je radio nazivao “osmom velikom silom” i govorio da bez radija i aviona nacisti ne bi postigli svoje uspjehe. Ipak, danas ne bismo željeli da živimo bez slobodne štampe, radija ili aviona.
Uprkos tim upozorenjima, Pilds je istakao da su “Tviter i kablovska televizija (takođe dio revolucije u komunikacijama), zajedno sa savremenom upotrebom unutarstranačkih izbora umjesto partijskih konvencija, odigrali značajnu ulogu u početnom izbornom uspjehu Donalda Trampa”.
“Nema sumnje”, dodao je Pilds, “da su nove tehnologije značajno doprinijele političkoj fragmentaciji koja potresa gotovo sve zapadne demokratije. Ove nove tehnologije omogućavaju šire političko učešće, ali takođe znače da će se izazovi vladinim potezima lako mobilisati - i možda stalno ponavljati. Tehnološka revolucija je na mnogo načina otežala uspostavljanje efikasne vlasti, ali ako vlade u tome ne uspiju, frustracija, bijes, nepovjerenje i još gore emocije nastaviće da rastu”.
Drugi naučnici, međutim, spremni su da odu korak dalje u pripisivanju krivice tehnologiji.
U eseju objavljenom 2. oktobra na portalu Persuasion, pod naslovom “Internet je kriv: Šta je izazvalo globalni talas populizma? Krivite ekrane”, Frensis Fukujama je, nakon gotovo decenije proučavanja uzroka porasta globalnog populizma, napisao: “Došao sam do zaključka da tehnologija u najširem smislu, a naročito internet, predstavljaju najuvjerljivije objašnjenje zašto se globalni populizam pojavio baš u ovom istorijskom periodu, i zašto je poprimio upravo ovaj oblik”.
Fukujama je istakao da pojava interneta može objasniti i tajming uspona populizma, kao i njegov čudan, teorijama zavjere obojen karakter. U današnjoj politici, crvena i plava strana američke polarizacije ne nadmeću se samo oko vrijednosti i politika, već i oko samih činjenica - poput toga ko je pobijedio na izborima 2020. godine ili da li su vakcine bezbjedne.
Te dvije strane danas žive u potpuno različitim informacionim prostorima; obje mogu vjerovati da učestvuju u egzistencijalnoj borbi za američku demokratiju, jer polaze od različitih činjeničnih pretpostavki o prirodi prijetnji tom poretku.
Fukujama je naveo da “bez interneta, Trampova čitava priča o izborima 2020. nikada ne bi dobila zamah”.
Esvar S. Prasad, profesor ekonomije na Kornelu i autor knjige koja uskoro izlazi “Petlja propasti: Zašto svjetski ekonomski poredak tone u haos”, smatra da nove tehnologije zajednički pobijaju staru izreku da će se istina uvijek izbiti na površinu: U teoriji, lakoća s kojom se visokokvalitetne i pouzdane informacije mogu širiti trebalo bi da omogući potiskivanje netačnih ili namjerno obmanjujućih informacija. U praksi, međutim, struktura medijskih i informacionih platformi dovela je do suprotnog ishoda.
Velike platforme imaju malo podsticaja da uklanjaju netačne informacije. Do široke i raznolike publike došle su tako što su ograničile filtere koji se odnose na kvalitet sadržaja, dok su jačale lojalnost korisnika pomoću algoritama koji im selektivno plasiraju informacije koje se uklapaju u i potvrđuju njihova postojeća uvjerenja.
Tako je tehnologija, dok je istovremeno omogućila koncentraciju moći u rukama velikih platformi, dovela i do fragmentacije izvora informacija i kvaliteta sadržaja koji su na tim platformama dostupni.
Neki stručnjaci su manje kritični i ambivalentniji prema uticaju tehnologije na politiku i demokratiju.
Marija Papageorgiju, saradnica Univerziteta u Njukaslu u Britaniji, koja istražuje kinesko-ruske dezinformacije tokom britanskih i američkih izbora, u odgovoru na moja pitanja istakla je i koristi i cijenu društvenih mreža:
Kao i druge revolucionarne tehnologije, poput računara i interneta, društvene mreže imaju i prednosti i mane. Glavni problem je u tome što je društvo sporo prepoznalo dubok uticaj koji će one imati na komunikaciju, zabavu i politički diskurs. Kao posljedica toga, odgovarajuće mjere zaštite i obrazovanje o odgovornom korišćenju nijesu razvijeni na vrijeme.
Velike platforme imaju malo podsticaja da uklanjaju netačne informacije. Do široke i raznolike publike došle su tako što su ograničile filtere koji se odnose na kvalitet sadržaja, dok su jačale lojalnost korisnika pomoću algoritama koji im selektivno plasiraju informacije koje se uklapaju u i potvrđuju njihova postojeća uvjerenja
Iako su društvene mreže posljednjih godina imale značajnu ulogu u izbornim procesima, napisala je da je Tramp 2016. godine preoblikovao političku komunikaciju prepoznatljivim korišćenjem Tvitera (sada Iksa). Njegov direktan, nefiltriran i često provokativan stil poruka uspostavio je novi oblik političkog diskursa, koji je prevazišao okvire tradicionalnih medija i čak uticao na način komuniciranja u spoljnoj politici.
Papageorgijina ukupna ocjena uloge tehnologije u politici je u oštrom kontrastu s Fukujaminom:
Društvene mreže su pojačale važne teme i pružile platformu ljudima da izraze zabrinutosti koje je šira javnost ranije ignorisala. Takođe su omogućile građanima da direktno reaguju na vladine politike, da ih kritikuju i osporavaju. Društvene mreže su značajno promijenile ton političke komunikacije - pomjerajući ga s formalnijeg i diplomatskog stila ka neposrednijem i emotivno vođenom, usmjerenom na što širu publiku.
Iako je u procjeni novih tehnologija pozitivnija, Papageorgiju je naglasila da je Tramp, i 2016. i 2024. godine, daleko nadmašio svoje protivnike na tom polju.
U radu iz januara 2025. godine pod naslovom “Društvene mreže, dezinformacije i AI: transformacija pejzaža predsjedničkih kampanja u SAD 2024”, ona je napisala da su društvene mreže tokom izbora 2024. odigrale ključnu ulogu u praćenju javnog raspoloženja i angažmana u realnom vremenu kroz pokazatelje poput “lajkova”, dijeljenja i broja pratilaca.
Broj pratilaca kandidata jasno je oslikavao digitalnu dinamiku kampanje: Tramp je prednjačio sa 95 miliona pratilaca na Iksu; njegov potpredsjednički kandidat Džej Di Vens imao je 2,8 miliona; Kamala Haris 21,1 milion; a njen potpredsjednički kandidat Tim Volc 1,2 miliona. Trampovi pokazatelji angažmana na Iksu bili su daleko viši od konkurenata, s intervjuom u emisiji Džoa Rogana koji je zabilježio ogromnu gledanost na platformama kao što su Jutjub i Iks.
Društvene mreže su pojačale važne teme i pružile platformu ljudima da izraze zabrinutosti koje je šira javnost ranije ignorisala. Takođe su omogućile građanima da direktno reaguju na vladine politike, da ih kritikuju i osporavaju. Društvene mreže su značajno promijenile ton političke komunikacije - pomjerajući ga s formalnijeg i diplomatskog stila ka neposrednijem i emotivno vođenom, usmjerenom na što širu publiku
Dankan Vots, profesor na Katedri za računarstvo i informacione nauke Univerziteta Pensilvanija, otišao je korak dalje od Papageorgiju i svih drugih s kojima sam razgovarao, u skepticizmu prema onima koji predviđaju tehnološku propast.
“Razumijem iskušenje da se povlače uzročne veze između makro-tehnoloških trendova, poput uspona pametnih telefona i društvenih mreža, s jedne strane, i makro-društvenih trendova, poput porasta globalnog populizma, porasta problema mentalnog zdravlja među tinejdžerima ili promjena u načinu na koji đaci uče, s druge strane. Ali, smatram da je to uzaludan poduhvat - barem naučno gledano. (Iako može biti vrlo plodan kada je riječ o izgradnji ličnog brenda javnog intelektualca)”, rekao je Vots.
Vots je naglasio da je trenutno moderno usredsređivati se na negativne efekte društvenih mreža, ali je podsjetio da one mogu imati i brojne pozitivne učinke. Ista tehnologija koja omogućava teoretičarima zavjere da šire sumnju u bezbjednost i djelotvornost vakcina, omogućava i širenje izuzetno kvalitetnih naučnih i obrazovnih kanala.
Ista ta tehnologija koja malim grupama ekstremista omogućava da komuniciraju i koordiniraju djelovanje, omogućava i malim zajednicama preživjelih od raka, kao i osobama koje pate od hroničnog bola ili društvene izolacije, da formiraju grupe podrške koje im poboljšavaju život. A ista tehnologija koja neke ljude odvlači od smislenih društvenih veza, drugima omogućava da ih izgrade - bilo s potencijalnim partnerima, s komšijama, ili sa starim prijateljima s kojima bi inače izgubili kontakt.
Istovremeno, neki analitičari smatraju da tehnologija sama po sebi nije negativna sila u politici, već da otvara nove puteve za zloupotrebu političkog procesa.
“Ne bih rekao da troškovi društvenih mreža nadmašuju njihove koristi; prije bih rekao da troškovi neuređenih društvenih mreža nadmašuju koristi”, kaže Džek Goldston, profesor javne politike na Univerzitetu Džordž Mejson.
“Hana Arent”, dodao je Goldston, “primijetila je da poplava laži ne mora nužno navesti ljude da povjeruju u sve te laži; takva poplava, međutim, običnom građaninu otežava da razluči šta je istina, a šta laž. Kada se to dogodi, ljudi gube povjerenje u bilo čiju sposobnost da odredi šta je istinito, a šta nije, i skloni su da jednostavno prihvate sve što vlada kaže kao vjerovatno tačno”.
“Neuređene društvene mreže olakšavaju da se prostor poplavi smećem”, primijetio je Goldston, podsjetivši na opasku Stiva Benona, “tako da niko više nema povjerenja da je išta istinito. To je stvorilo političku arenu u kojoj se svako osjeća ohrabrenim da laže kako bi ojačao sopstveni položaj ili srušio protivnika”.
Bez regulacije, društvene mreže postaju razarajuća sila i prijete opstanku demokratije, upozorio je Goldston.
“Demokratija se oslanja na to da ljudi različitih stavova pronađu način da dođu do razumnih kompromisa i konsenzusa zasnovanog na jezgru zajedničkih vrijednosti i ciljeva. Ako se stanovništvo oštro podijeli na različite identitetske grupe koje svoje protivnike doživljavaju kao neprijatelje čiji su ciljevi, ili čak samo postojanje, prijetnja njihovim sopstvenim vrijednostima i ciljevima, tada će demokratija vjerovatno izblijedjeti i ustupiti mjesto borbi za kontrolu države, kako bi se državna moć upotrijebila za poraz tih opasnih neprijatelja”, rekao je.
Rasprava o štetnim učincima tehnoloških inovacija, međutim, nipošto se ne ograničava samo na sferu politike.
Džonatan Haidt, socijalni psiholog sa Njujorškog univerziteta, i Džin Tvenž, profesorka psihologije na Državnom univerzitetu San Dijego, privukli su veliku pažnju javnosti zahvaljujući istraživanju koje pokazuje jasnu korelaciju - i možda uzročnu vezu - između širenja pametnih telefona i naglog porasta anksioznosti, depresije i suicidnih tendencija kod tinejdžera, naročito među djevojkama koje odrastaju u liberalnim porodicama.
Njihove studije su pokrenule međunarodni pokret za zabranu pametnih telefona u školama. Brojna domaća i evropska istraživanja pokazala su da takve zabrane dovode do značajnog poboljšanja uspjeha i ponašanja učenika. Nasuprot tome, u aprilu 2025. britanski medicinski časopis The Lancet objavio je studiju koja je zaključila: “Nalazi ne pružaju dokaze koji bi podržali upotrebu školskih politika koje zabranjuju korišćenje telefona tokom nastavnog dana u njihovom sadašnjem obliku i ukazuju na to da te politike zahtijevaju dodatno razvijanje.”
U posljednje vrijeme se pojavila nova zabrinutost zbog sve šire upotrebe AI. Derek Tompson, autor knjige “Obilje” (Abundance), opisao je uznemirujuće trendove u eseju objavljenom 22. septembra na portalu The Argument: “Već sada možemo vidjeti kako tehnologija utiče na našu sposobnost da duboko razmišljamo. I mnogo sam više zabrinut zbog pada broja ljudi koji misle, nego zbog uspona mašina koje misle.”
Tompson tvrdi da upotreba AI među đacima vodi ka “propasti pisanja”, što je od presudne važnosti jer je samo pisanje čin razmišljanja. To, ističe on, jednako važi i za profesionalce i za đake.
U uvodniku časopisa Nature pod naslovom “Pisanje je razmišljanje”, autori su istakli da “prepuštanje čitavog procesa pisanja velikim jezičkim modelima lišava naučnike važnog dijela posla - razumijevanja onoga što su otkrili i zašto je to važno.
Tompson je naveo podatke iz Nacionalnog izvještaja o znanju, prema kojem su “prosječni rezultati čitanja u 2024. godini pali na najniži nivo u posljednjih 32 godine - što je posebno zabrinjavajuće, s obzirom na to da se podaci i prate tek 32 godine”.
Test je pokazao da je procenat učenika završnog razreda srednje škole koji čitaju ispod očekivanog nivoa porastao sa 20 odsto u 1992. na 32 odsto u 2024. Istovremeno, udio onih koji čitaju iznad očekivanog nivoa smanjen je sa 40 na 35 odsto, dok je procenat učenika koji čitaju na očekivanom nivou pao sa 39 na 33 odsto.
Promjene su bile najizraženije među učenicima s najslabijim rezultatima, posebno nakon 2015. godine.
Kako učenici sve manje, ili gotovo uopšte ne čitaju knjige i sve češće se okreću ChatGPT-u za pisanje, postavlja se pitanje: šta se time gubi?
Tompson je rekao: Gubi se strpljenje da se čitaju dugi i složeni tekstovi, sposobnost da u glavi zadržimo suprotstavljene ideje i da uživamo u njihovoj disonanci; da se borimo ‘prsa u prsa’ s rečenicom unutar teksta - i da sve to cijenimo u vremenu kada samo cijeniti takve stvari postaje svjestan izbor, jer video-zabava zamjenjuje čitanje, a eseji koje piše ChatGPT zamjenjuju pisanje. Kako AI postaje sveprisutna, jasno je i očigledno da prijeti opasnost da duboko ljudsko razmišljanje postane rijetkost”.
Iako se slažem s Votsom da su pokušaji da se konačno dokaže kako društvene mreže, AI i druge tehnologije uzrokuju konkretne političke i društvene probleme “uzaludan poduhvat” - jer su zapleteni u mrežu uzročnosti i korelacije, to ne znači da je pokušaj da se savremeni vrtlog Trampa, autoritarizma i desničarskog populizma sagleda kroz prizmu tehnologije uzaludan ili besmislen posao.
Ova vrsta istraživanja je od presudne važnosti ako SAD - i mnoge druge zapadne zemlje - žele da se izvuku iz svog strmoglavog pada ka autokratiji, što je proces koji će zahtijevati ljudsku volju i djelovanje.
Želio bih da završim citatom Ričarda Pildsa: “Izazov koji revolucija u komunikacijama postavlja pred demokratsko upravljanje dublji je od poznatijih briga poput dezinformacija, pogrešnih informacija, uvredljivog govora i sličnog. Ta revolucija sama po sebi mogla bi potkopati sposobnost za uspostavljanje legitimnog, široko prihvaćenog političkog autoriteta - onog koji je neophodan za efikasno upravljanje u demokratskim sistemima”.
Politička fragmentacija je rezultat nezadovoljstva načinom na koji demokratije funkcionišu, ali istovremeno dodatno otežava efikasno upravljanje. Iako se novo doba političke fragmentacije nedovoljno razumije, prevazilaženje te podijeljenosti i uspostavljanje djelotvornog upravljanja spada među najhitnije izazove s kojima se suočavaju demokratije širom Zapada.
Prevod: A. Š.
Bonus video:
