Osoba rođena na dan kada je Epl predstavio prvi ajfon danas može da glasa. Poslije osamnaest godina, mogli bismo očekivati da najnovija verzija - objavljena prošlog mjeseca - bude neprepoznatljiva u odnosu na original. Bez obzira na sva poboljšanja tokom vremena, nije tako. Ali ni automobil proizveden te godine ne bi djelovao neprikladno na današnjim putevima. Pogledajte, takođe, fotografije Nikole Sarkozija u trenutku kada je izabran za predsjednika Francuske, pa zatim slike njegovog odlaska u zatvor ove sedmice. Osim što je čovjek posijedio, možete li na prvi pogled razlikovati ta dva doba? Kladim se da ne tako brzo kao što biste mogli razlikovati 1989. od 2007, što je vremenski isti razmak.
Sada, pokušajmo isto poređenje, ali ovaj put pratimo političke, a ne tehnološke promjene. Kada je ajfon debitovao, u svijetu je vladalo relativno zatišje; u gotovo svim zapadnim demokratijama postojalo je snažno političko središte, Sjedinjene Države i Kina bile su usko povezane, a prevladavao je konsenzus o slobodnoj trgovini. Danas, međutim, u Evropi bjesni kopneni rat iskonske brutalnosti, tvrda desnica je na vlasti ili blizu tome širom Zapada, odnosi između SAD i Kine variraju između napetosti i otvorenog neprijateljstva, a David Rikardo (ekonomista koji se zalagao za princip slobodne trgovine i ekonomske globalizacije) je završio na stubu srama. Javna sfera, a ne privatne inovacije, obezbijedila je dramu našeg vremena.
Ne biste to uvijek rekli ako biste sudili po “diskursu”. Možda sam ove godine prisustvovao previše konferencijama i večerama, ali imam utisak da ljudi - čak, ili naročito, pametni ljudi - počinju previše da razmišljaju o tehnologiji, a premalo o politici. Neprekidne rasprave o vještačkoj inteligenciji su jedno, ali tu se priča ne završava.
Džef Bezos zamišlja “milione ljudi koji žive u svemiru” u “narednih dvadesetak godina”.
Pa, Zemljani, evo nekoliko sasvim realnih scenarija iz oblasti politike, u kraćem vremenskom okviru. Francuska bira predsjednika tvrde desnice koji, ne napuštajući Evropsku uniju, ometa njen rad iznutra sve dok ne prestane da funkcioniše.
O tehnološkim trendovima manje je zastrašujuće razmišljati nego o političkim. Bolje je razgovarati o "deepfakeovima" nego o opštem evropskom ratu. To je način da se bude ozbiljan - a da se, zapravo, ne bude suštinski ozbiljan.
Rusija preduzima nešto protiv članice NATO-a što bi se moglo smatrati “oružanim napadom” prema Članovima 5 i 6 Sporazuma.
Sahel - region u kojem se danas događa više od polovine svih smrtnih slučajeva povezanih s terorizmom na planeti, dok ih je 2007. gotovo i nije bilo - postaje baza za napade na Zapad. (Zamislite Avganistan s kraja devedesetih, samo mnogo bliži Evropi i Americi.)
Britanija ili Francuska, ili obje, doživljavaju krizu državnih obveznica koja izaziva, u boljem slučaju, neophodnu promjenu ekonomske politike, a u gorem - društvene nemire.
O tim se temama, naravno, razgovara, ali pažnja koju dobijaju u poređenju s pričama o tehnologiji potpuno je neproporcionalna. Instinktivno pravilo nalaže da budite skeptični prema svakom “futurologu” koji se ne bavi pretežno politikom. Najveće vizije o vještačkoj inteligenciji - ogroman dobitak za potrošače, ali i ogroman gubitak radnih mjesta - možda će se ostvariti.
Međutim, odlazak Si Đinpinga (72) i Vladimira Putina (73) svakako će se dogoditi, sa posljedicama koje će se osjetiti daleko izvan njihovih zemalja. Raspon mogućih ishoda je širok: od popuštanja tenzija između Zapada i evroazijskih autokratija pod novom generacijom lidera, do još žešćeg sukoba o kojem je teško i razmišljati.
Dakle, slobodno nagađajte o potencijalu tehnologije. Ali imajte na umu da bi jedan ili dva potpuno moguća politička događaja mogli da nadjačaju svaki uticaj koji bi tehnologija mogla imati na svakodnevni život.
Čak i umjeren trend, poput planiranog povećanja evropske potrošnje na odbranu, odražava se na poreze, a time i na privatnu potrošnju - i to takve da bi bile uporedive samo s uticajem neke zaista velike inovacije. Pogledajmo najskoriju prošlost. Ništa nije toliko uticalo na preduzeća i potrošače nakon pandemije kao nagli rast inflacije. Šta god da navedete kao uzrok - rat u Ukrajini, previše labavu monetarnu politiku ili poremećaje u lancima snabdijevanja izazvane zatvaranjima - u pitanju je bilo političko pitanje. To iskustvo trebalo je da nas podsjeti na primat javne sfere. Umjesto toga, fascinacija tehnologijom kao pokretačem stvarnosti samo je porasla tokom tog perioda.
Zašto? Djelimično zbog generacijskih navika. U osamnaest godina koje su prethodile pojavi ajfona, tehnološke promjene bile su vrtoglave: od svijeta s malo ili nimalo interneta do sveprisutne povezanosti, od glomaznih i prljavih automobila do čistih, ali jednolično zaobljenih. Nasuprot tome, razlika između Džordža Buša Starijeg i Džordža Buša Mlađeg bila je mnogo manja. Ljudi koji su stasavali u tom razdoblju - dakle, gotovo svi koji danas imaju uticaj - imaju sklonost da tehnologiju vide kao glavnu pokretačku silu istorije, a ne politiku. Otuda i rasprostranjeno uvjerenje da su društvene mreže rodile populizam. (Ali nekako ne u Australiji ili Danskoj. Zanimljivo, zar ne?)
Još jedan razlog za fokus na tehnologiju jeste to što ona služi kao mehanizam suočavanja. O tehnološkim trendovima manje je zastrašujuće razmišljati nego o političkim. Bolje je razgovarati o “deepfakeovima” nego o opštem evropskom ratu. To je način da se bude ozbiljan - a da se, zapravo, ne bude suštinski ozbiljan.
Pogledajte šta rade ljudi koji mogu da rade bilo šta. Kada su Ilon Mask i drugi tehnološki magnati počeli da se uključuju u javni život, to je tumačeno kao pokušaj lične koristi: da utiču na regulativu ili čak na javne ugovore u svoju korist. Možda je to, donekle, i bilo tako. Ali ne treba sumnjati u njihovu iskrenu želju da ostave trag. Uplitanje u politiku bilo je prećutno priznanje gdje se zapravo odvija prava akcija. Gotovo ništa u poslovnom svijetu ne može se mjeriti s državnim poslovima kao izvorom intelektualnog izazova i načinom da se ostavi istorijski pečat. Oni koji su dospjeli na vrh tehnološkog svijeta, čini se, najjasnije vide njegove granice.
Tekst je preuzet iz “Fajnenšl tajmsa”
Prevod: N. B.
Bonus video:
